“Meki” uticaj uz pomoć motorista, djece, crkve i lažnih humanitaraca (FOTO/VIDEO)

Početkom avgusta ove godine, nakon Srbije, turneju po gradovima Bosne i Hercegovine, tačnije Republike Srpske, počela je izložba fotografija „Djeca Donbasa“. Fotografije djece zatečenih u bilo kojem ratnom sukobu uvijek su potresne, naravno pod uslovom da nisu u službi manipulacije, piše Žurnal.

U sadržaju navedene izložbe postoji jedan ozbiljan problem, a to je da su organizatori Udruženje “Slavjanoserbija” iz Beograda te Srpsko-ruska zajednica “Zavet”, teritoriju Donbasa tek uzgred locirali kao dio Ukrajine. Težište je bilo na uspostavljanju poveznice ruskog i srpskog naroda.

Plakat izložbe

Predsjednica Udruženja „Slavjanoserbija“ Olga Milutinović je paralelu stradanja djece u sukobu kojeg su u Donbasu poveli ruski separatisti, pronašla u akciji „Oluja“ 1995 i potonjem izbjeglištvu Srba iz Hrvatske.

„Izložba je nastala kao rezultat naše saradnje sa udruženjima u Rusiji, a ovdje se radi o dijelu Ukrajine sa kojim, takođe, imamo saradnju, sa njihovim udruženjima“, rekao je Savo Cvjetinović, predsjednik Srpsko-ruske zajednice „Zavet“.

„Saradnja“ koju Cvjetinović navodi jeste i organizacija skupa u Višegradu, „Dan ruskih dobrovoljaca“, kao spomen na učešće dobrovoljaca iz Rusije u redovima Vojske Republike Srpske od 1992 do 1995. godine. Skup sve više koriste pripadnici paramilitarnih, separatističkih proruskih skupina upravo iz regije Donbasa. Oni regrutuju dobrovoljce iz Srbije i Bosne i Hercegovine za odlazak na ratišta u Donbasu i „borbu za Rusiju“.

Pomen ruskim dobrovoljcima u RS

Višegradsko groblje ruskih dobrovoljaca tema je još jedne propagandne akcije ovdašnjih proruskih aktivsta. Prije dvije godine u Kulturnom centru Eparhije zvorničko-tuzlanske u Bijeljini premijerno je prikazan dokumentarni film “Kod prijateljstva”, pobjednik na konkursu “Pravoslavna inicijativa“. Radnja filma prati djecu iz Rusije i Republike Srpske uzrasta 14 do 16 godina. Kako je navedeno u najavi filma djeca „upoznaju istoriju i kulturu bratskih zemalja“! Naravno, Republika Srpska je predstavljena kao država.

“Vidjela sam toliko zagrljaja, osmijeha; Rusi se ovdje osjećaju kao kod kuće. Nema sumnje da su se tako osjećala i djeca iz Republike Srpske kad su bila u u Rusiji. Što se tiče prijateljstva, to ne grade institucije, to ne gradi protokol i sporazum o saradnji, nego to grade živi ljudi, njihovi napori u okviru zajedničkih projekata u oblasti umjetnosti i iskustva”, izjavila je tom prilikom ataše za kulturu Ambasade Ruske Federacije u BiH Ana Ivleva.

Plakat – najava projekcije filma “Kod prijateljstva”

Sa djecom su u Rusiju putovali već pomenuti predstavnici Srpsko-ruske zajednice “Zavet” iz Bijeljine, kao i starješina bijeljinskog Hrama Svetog Pantelejmona protojerej Goran Nenić.

I u ovaj „kulturni događaj“ nesumnjive indoktrinacije djece, uključene su organizacije koje pored promicanja pravoslavne religije, ruske kulture i jezika, koje sarađuju sa paravojnim, nacionalističkim i ultradesničarskim organizacijama iz Rusije i drugih zemalja.

Glavna propagandna poruka tih udruženja jeste poziv na bliskost ruskog i srpskog naroda putem pravoslavlja. To jedinstvo naročito je potencirano nakon što je Carigradski Patrijarh Bartolomej priznao autokefalnost Ukrajinske crkve, što je izazvalo gnjev Ruske pravoslavne crkve na čiju je stranu stala samo Srpska pravoslavna crkva.

„Ukrajina je dobila svoju autokefalnost, ali istovremeno je i ruska crkva proglasila svog kandidata za patrijarha. U ovom pitanju srpska crkva je stala na stranu ruske i tako postala izložena kritici većine drugih crkava. Toga nije bilo u prošlosti i napravio se presedan koji potpuno razara Putinovu strategiju „Trećeg Rima“. Uzgred, zanimljivo i komično je bilo čuti primjedbu iz SPC da Bartolomej želi od New Yorka napraviti Treći Rim. Tako je Srbija ostala jedini ruski otok na Balkanu.

Taj je otok izložen velikom i snažnom utjecaju koji nekada zastrašuje i same stanovnike ove sedmomilionske države koji su frustrirani šta da izaberu i „kojoj geografiji“ da se priklone, evropskoj ili azijskoj. Rusija u svom arsenalu ubjeđivanja u svoju veličanstvenost i superiornost nad svima, osim crkve ima i još nekoliko instrumenata koji ne uspjevaju uvijek da omađijaju ljude i to zbog manjka jasnoće njihove javne diplomatije“, objašnjava za Žurnal sociolog Sead Pašić.

Sead Pašić

Ruski patrijarh Kiril i ruski predsjednik Vladimir Putin djeluju u „aktivnoj i miroljubivoj koegzistenciji“. Putin je zahvalan na Kirilovim predizbornim porukama ruskim pravoslavcima u kojima je isticao kako vjernici mogu vjerovati Putinu. Sve navedeno iniciralo je da se politički i ekonomski uticaj Rusije na Balkanu, koji nije rezultirao očekivanim rezultatima, prebaci i na onaj tzv „meki“, putem širenja ruske kulture, naročito putem tradicije pravoslavlja.

Vladimir Putin i patrijarh Kiril (desno)

Kako navodi Sead Pašić, to je „diplomatija transfera vjerske ideologije koja može biti efikasna jer se vjerske doktrine i dogmatika ne propituju pa to služi kao uporišna tačka za širenje političke agende“. Kada ponestane radikalnih ideja, za koja se koriste djeca, poseže se i za banalnijim manifestacijama, poput „rusko-srpskog novogodišnjeg slavlja“ organizovanog u Andrićgradu, „vlasništvu“ Emira Kusturice, koji propagira uspostavljanje kulturnih veza sa Rusijom, naročito ako to finansira moćni Gasprom.

Ambasada Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini intenzivno podržava osnivanje udruženja koja propagiraju poveznicu sa Rusijom, bez obzira na brojnost članstva. Tako je podržano osnivanje Udruženje srpsko-ruskog prijateljstva kod Doboja, o kojem je Žurnal pisao, potom istovjetno u Rogatici.

Detalj iz sela Ritešići kod Doboja

Sa većim ili manjim intezitetom djeluju Udruženje „srpsko-ruski most“ u Banja Luci i Istočnom Sarajevu, Udruženje srpsko-ruskog prijateljstva „Bratstvo“ u Banja Luci i Istočnom Sarajevu, Srpski pokret „Vladimir Putin” u Istočnom Sarajevu, Udruženje srpsko-ruskog prijateljstva „Zavet“ iz Bijeljine, Ruski centar Fondacije „Ruski mir“ iz Banjaluke, Ruski kulturni centar u Banja Luci te Centar ruskog jezika i kulture „Vozroždenije“. Zajedničko je da se sve oslanjaju na Srpsku pravoslavnu crkvu i pravoslavlje kao poveznicu sa Rusijom.

„Glavni kanal ruskog uticaja na Balkanu – pa i onog kulturnog – je Srpska pravoslavna crkva. Glavni, ali ne i jedini. Ruska mreža je prilično široka i razgranata, a čine je mediji, korumpirani političari, analitičari, NVO-i i, napokon, korisni idioti. Ruska politika – pa i ona kulturna – na Balkanu je prevashodno destruktivna. Ona ne nudi nikakvu novu vrijednost. Umjesto toga, budi žal za takozvanim “prošlim, boljim vremenima” kada se, navodno, “znao red”. Ona je autoritarna, saborna i imperijalna i u sebi spaja i staljinističke i nacionalističke elemente. U njenoj interpretaciji, koju lako i prirodno prihvataju ovdašnje nacionalističke i klerikalne elite – ne samo one pravoslavne, nego i ona “tvrdo” katolička – zapad i njegova kultura su zbir zala i ogrješenja o božije zapovijesti i tradicionalni moral“, navodi novinar i književnik Andrej Nikolaidis za Žurnal.

Andrej Nikolaidis

Među onima koji, navodno, pod okriljem pravoslavlja i humanitarnog djelovanja organizuju turneje kojom hodočaste manastire i druga mjesta u dijelu Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj , jesu i „Noćni Vukovi“, organizacija sa američke „crne liste“.

Javno su propagatori mira i bratstva među ljudima, a u pozadini su regrutna osnova za paravojne formacije u Donbasu. Treba li uopće napominjati da uživaju podršku ruskog predsjednika Putina.

Njihovom vođi Aleksandru Zaldostanovu je zabranjen ulazak u BiH nakon procjene da predstavlja prijetnju po sigurnost. Bez Zaldostanova, i ove su godine, sedmi put po redu, Noćni vukovi organizovali trodnevnu turneju, od Brčkog do Trebinja, gdje su u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg prisustvovali parastosu srpskim vojnicima poginulim od Kosovskog boja do danas, a bili su gosti i obilježavanju Vidovdana, krsne slavi Vojske Republike Srpske i Trećeg pješadijskog /Republika Srpska/ puka Oružanih snaga BiH!?

Noćni vukovi u Trebinju

Neupitnost rusko-srpskog prijateljstva ne ogleda se samo u „kulturno-istorijskim“ manifestacijama pod zastavom pravoslavlja, nego i poimanju slavljenja pobjede antifašizma. Na sceni je uzajamna podrška prekrajanju istorije.

Ambasador Ruske Federacije u BiH Petr Ivancov podržao je 15. septembra novouspostavljeni zajednički praznik Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska – „Dan srpskog jedinstva“. Zauzvrat, u Republiku Srpsku je „progurana“ manifestacija “Defile besmrtnog puka“, koja bi trebala slaviti podjedu nad fašizmom, pobjedu Crvene armije i jugoslovenskih partizana, a u koju su se infiltrirali štovaoci fašističkog četničkog pokreta.

„Običaje koji su potpuno novi , a i u samoj Rusiji neetablirani, ovdašnja politika uvodi na velika vrata nadajući se da će obilježavanjem tih novih praksi dovesti do homogenizacije ljudi. To se naročito odnosi na defile tzv Besmrtnog Puka. Nastao u Rusiji 2011. godine prelio se i u Srbiju i RS, podržan od svih značajnih političkih faktora i medija. Svega šest godina nakon Rusije, puk je došao i u Banja Luku, potom Istočno Sarajevo. Na tom defileu se slavi jedinstvo četnika i partizana. Ipak, sami Rusi puk malo drugačije shvaćaju i nije im palo na pamet da slave jedinstvo crvenoarmejaca i vojnika generala Vlasova koji je također prigrlio nacionalnu i kapitalističko nasilničku ideologiju. Nema pokliča – „Svi smo Rusi“. O Vlasovu nećete naći trag u ruskoj historiografiji jer je smatran izdajnikom nad izdajnicima,“ podjeća Sead Pašić.

Defile besmrtnog puka – Banja Luka (Foto: Buka.com)

Polovinom ove godine, dekretom predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina „Ordenom prijateljstva“ odlikovan je Petr Ivancov, ambasador ove zemlje u Bosni i Hercegovini. Odlikovanje je u zvaničnom obrazloženju dodijeljeno „za značajan doprinos u sprovođenju spoljnopolitičkih ciljeva i dugogodišnje diplomatsko iskustvo“. Istovremeno, ovo se može tumačiti i zadovoljstvom Rusije zbog propagiranja i širenja uticaja u Bosni i Hercegovini, ne samo na teritoriji Republike Srpske, nego i onim ekonomsko-političkim sa Hrvatskom demokratskom zajednicom BiH i njenim liderom Draganom Čovićem.

Ukaz o odlikovanju Petra Ivancova

Dio aktivnosti ruske diplomatije te niza vladinih i nevladinih organizacija konektovanih na Rusiji i tamošnji novac, jeste i stipendiranje mladih iz Bosne i Hercegovine za studiranje u Rusiji, uz opasku da postoje posebne olakšice „za građane Srbije i Republike Srpske. Tako je i za ovu akademsku godinu objavljen konkurs za dodjelu stipendija, u organizaciji Ministarstva visokog obrazovanja i nauke Rusije kojeg realizuju u saradnji sa agencijom „Rosotrudničestvo“.

„Dakako, niko od onih kojima se gadi zapad i u Putinovoj strahovladi vide branitelja “hrišćanskih” vrijednosti i kulture neće otići u Rusiju, da tamo živi. Svi će bolju budućnost za sebe i svoju djecu potražiti na zapadu čije se kulture “gnušaju”. Ta bijedna hipokrizija ovdašnjeg svijeta jedna je od bitnih pretpostavki ruskog uticaja na Balkanu“, stav je Andreja Nikoladisa.

“Jeste, tačno je da mladi, ne samo iz Srpske, nego iz regiona, u potrazi za poslom odlaze u zemlje EU. Rusija je pod sankcijama i to se odražava na rusku privredu, i to više nego su Rusi u stanju da priznaju. Međutim, veze srpskog i ruskog naroda su iskrene i duboke, postoje od pamtivjeka. Srbi vole Ruse, iskreno se raduju uspjesima Rusije na geopolitičkom polju. i ljubav Rusije Srbi osjete”, izjavio je ranije za Žurnal Predrag Ćeranić, Član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka RS i dekan Fakultet bezbjednosnih nauka Banja Luka

„Ustanovljavaju se društva srpsko ruskog prijateljstva poput „ Naisus“ koje okuplja novinare, književnike i intelektualce, dolaze ruski studenti sa zadatkom da narativ o svemoćnoj Rusiji održe živim i učestalim. Ruski Kulturni Centar koji je doslovno dah Rusije u Banja Luci i svakodnevno isporučuje aksiologiju, običaje i sve druge političke i ponašajne obrasce stanovništvu sjeverne Bosne i istočne Hercegovine. Povod njegove izgradnje je bila stogodišnjica smrti ruske carske porodice Romanov i rađen je pod pokroviteljstvom crkve”, podjeća Sead Pašić.

Lično je Vladimir Putin imenovao čelnika agencije „Rosotrudničestvo“, provjerenog kadra Jevgenija Primakova, unuka bivšeg premijera Rusije. Poslanik je ruske Dume, a bio je i Putinov povjerenik na predsjedničkim izborima 2018. godine. Primakov je i čelnik “Ruske humanitarne misije“.

Kao što je Žurnal već pisao, on “Rusku humanitarnu misiju” predstavlja kao nepolitičku organizaciju, ali ipak podsjeća na riječi svog djeda o značenju „meke moći”, za Rusiju i važnost humanitarnih aktivnosti na Balkanu, koja po njemu treba da „osvaja srca i umove ljudi“.

Jevgenij Primakov (lijevo) i Milorad Dodik

„Srbija (država) i dobar dio Srba, s obje strane Drine, uporno vjeruju u panslavensku misiju Rusije. Tamo misle da Rusija sve što čini, čini radi viših, panslavenskih ili, još bolje jer zvuči nebeskije, panpravoslavnih ciljeva. A Rusija je već odavno nacionalna država, vođena isključivo strateškim, a ja radije kažem nacionalističkim interesom. Taj interes pokatkad podrazumijeva i podilaženje tuđem (naprimjer srpskom) interesu, ali samo u mjeri u kojoj to služi Rusiji. Srbija je paradigmatičan slučaj nekada široko raširene pozitivne predrasude o panslavenstvu i pijemontskoj ulozi Rusije. Svi su se uglavnom oslobodili te predrasude (Poljaci pogotovo), samo je Srbija, i srpski nacionalizam, uporan u toj praznoj, ovozemaljskoj prizemnoj vjeri. Čak se i ruska opozicija osvijestila,“ napisao je još 2015. godine dr. Džemal Sokolović, profesor sociologije, član norveške akademske zajednice i osnivač Instituta za demokratiju za Novo vreme.

Rusija u svojim projekcijama ne odvaja Srbiju, BiH, Crnu Goru, jer je njihovo poimanje teritorije na makro razini. Uporedo voli da stanovništvo tih zemalja, naročito ono pravoslavnog opredjeljenj,a o Rusiji stvara sliku kao „majci“ koja će se o njima brinuti u teškim trenucima, nakon elementarnih nepogoda ili posljednje pandemije korona virusa. Istina, novac baš ne daju, ali zato koriste sve druge resurse, u posljednje vrijeme naročito pravoslavnu crkvu, što je idealna struktura za propagiranje navedenih ideja.

Uporedo, u tom i takvom pristupu ne treba zanemariti ni medijsku podršku. Autor ovog teksta je svojevremeno analizirao šestomjesečni sadržaj centralnog dnevnika javnog emitera Radio-televizije Republike Srpske. Doslovno niti jedan dan, niti jedan dnevnik nije bio bez sadržaja posvećenog aktivnostima Srpske pravoslavne crkve.