Mediacentar, četvrt stoljeća postojanja

Mediacentar je osnovan početkom aprila 1995. Trajao je rat i izgledalo je da nikada neće prestati iako je okončan šest mjeseci kasnije. Izvještaji sa bh. ratišta dominirali su na naslovnicama novina. Na TV programu obilježena je 50. godišnica RTV BiH a u večernjem javnom televizijskom terminu direktno je prenošena utakmica italijanskog prvenstva Milan : Juventus. Privatna televizija Hayat prenosila je Bundes ligu. Trećeg aprila, Bosna i Hercegovina i Narodna Republika Kina uspostavili su diplomatske odnose a krajem aprila 1995. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osumnjičio je Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Miću Stanišića za ratne zločine tokom rata u BiH. Savjet bezbjednosti UN-a na osam je mjeseci produžio mandat svojim trupama na prostoru ex-Jugoslavije. S jednom promjenom za koju se izborila hrvatska država. Prvi put ove trupe su bile vođene kao tri odvojene cjeline i naziva. Hrvatska, BiH, Makedonija.

Tih dana u svijetu, Njemačka, Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Španija i Portugal na međusobnim granicama ukinuli su pasošku i carinsku kontrolu. Tako je zvanično počela primjena Šengenskog sporazuma o slobodi kretanja ljudi unutar EU. Desetog aprila 1995. u Birminghamu, u Velikoj Britaniji, promovirana je prva DNA baza-podataka. 19. aprila od eksplozije automobila bombe u devetospratnoj zgradi federalnih institucija u Oklahoma Cityju (USA) poginulo je 168, a više od 400 ljudi je ranjeno. Napad je izvršio bivši američki vojnik Timothy McVeigh (nad kojim je 2001. izvršena smrtna kazna). U Beogradu je 20. aprila umro jugoslovenski političar i pisac Milovan Đilas, jedan od najbližih saradnika Josipa Broza Tita do 1954. godine. Kasnije je dva puta zatvaran zbog suprostavljanja komunističkom režimu. Tokom hladnog rata bio je najpoznatiji jugoslovenski disident.

U prvim mjesecima rada Mediacentra napravljen je izvještaj o medijskoj slici Bosne i Hercegovine – one kakva je bila ostvariva u tom vremenu. To je podrazumijevalo područje pod kontrolom Armije BiH, tačnije grad Sarajevo i još trideset opština. Prema tadašnjim podacima, postojalo je 105 štampanih medija, 43 radio stanice, 17 televizijskih stanica i četiri novinske agencije. Više od pola radijskih novinara su bile žene a dominirali su novinari mlađi od 25 godina. U nacionalnoj strukturi, Bošnjaka je bilo 83 posto, Hrvata 10, a Srba 6 posto. Samo je jedna radio stanica poslovala pozitivno. Među televizijskim novinarima 90 posto su bili mlađi od 35 godina. Stariji od 50 godina mogli su se prebrojati na prste jedne ruke. Svi mediji su poslovali u „složenoj materijalnoj situaciji“ što je bilo drugo ime za besparicu. Oslobođenje, najstariji dnevni list, od početka rata do 1995. dobilo je 23 internacionalne nagrade za svoje ratno izvještavanje i postalo poznato u svjetskim okvirima.

Javni radiotelevizijski servis, nakon dugotrajnog opiranja, stavljen je pod punu kontrolu SDA i ova porazna činjenica biće uzrok većine njihovih problema koliko tada toliko i danas. Televizije na Palama i u Banjaluci od osnivanja su bile direktna transmisija vojne i političke vlasti bosanskih Srba.

Medijska slika ipak je ukazivala na veliku promjenu. Mediji su do 1992. uglavnom bili smješteni u glavnom gradu. Dvije postojeće dnevne novine, jedina televizijska kuća i najveća radio stanica sa četiri programa imale su sarajevsku adresu. Krajem rata BiH je bila medijski regionalizirana. Nastali u ratu, ovi mediji su slijedili logiku dramatičnih zbivanja kada profesionalizam najčešće ustupi mjesto pojačanom patriotizmu. Ali i u ovakvim vremenima postojali su mediji koji su bili nezavisni. Primjeri radio stanice Zid i angažmana sarajevskog profesora Zdravka Grebe a posebno pisanje političkog magazina Dani pokazivali su da izvještavanje koje nije po volji vladajućih struktura, a jeste blisko čitaocima, još uvijek živi u državi.

Riječ „nezavisni mediji“ bila je mantra koju su svi ponavljali ali ne i razumijevali.

Jedan od razloga za osnivanje Mediacentra bio je sadržan u podatku da su većina novinara u BiH mlađi ljudi, tek ušli u profesiju, i najčešće bez temeljnog obrazovanja, profesionalnih znanja i iskustva. Tako smo i razvijali svoj edukacijski program u kojem su knjige/priručnici istaknutih novinara bile važan alat. Prve dvije knjige iz tog serijala napisali su Hamza Bakšić i Zoran Pirolić. Prvu veliku novinarsku školu organizovali smo u Mostaru. Januar 1996. Čini mi se da ne postoji današnji novinar srednje generacije iz Mostara koji nije kao početnik, u skromnim prostorima Omladinskog centra u nastajanju, slušao iskustva Hamze Bakšića, Senada Avdića, Vlastimira Mijovića… uključujući direktora Soros fondacije Arieh Neiera koji je objašnjavajući značaj nezavisnog novinarstva naveo čuvenu glad u Kini, krajem 1950-tih, koja je pokosila oko 40 miliona ljudi. Posljedice su bile strašne upravo zato što nije postojao nijedan novinarski ili medijski glas koji bi ovu katastrofu prenio javnosti. Skoro pedeset godina nakon „Velike kineske gladi“ i istraživački pokušaj da se objavi knjiga koja bi osvijetlila ovu ljudsku katastrofu nailazi na nepremostive prepreke u Kini.

Iste godine u saradnji sa BBC World Training programom pokrenuli smo novinarsku školu koja je slijedila vjerovatno najbolji model profesionalne medijske obuke u svijetu. U narednih šest godina više od 200 novinara iz BiH završilo je desetosedmičnu nastavu radio i televizijskog novinarstva. Pokrenuli smo dnevnu analizu novina koja će se vremenom pretvoriti u jedinstveni digitalni arhiv koji danas sa više od milion tekstova iz lokalne i regionalne štampe predstavlja nezaobilazno mjesto za bilo koji istraživački poduhvat novinara, medija ili akademske zajednice (www.infobiro.ba).

Mediacentar se razvijao u skladu s vremenom. U jednom dugom periodu bili smo vlasnici velikog prostora sa kafanom, multimedijalnom salom i produkcijskim kapacitetima da bi nas ekonomske prilike naučile kako se može funkcionisati i manje glamurozno. Objavili smo više od trideset knjiga u kojima je detaljno opisano i dokumentovano svih 170 godina novinarstva na ovim prostorima te analizirana medijska praksa posljednjih decenija u BiH. I dalje je ključni stub naših aktivnosti – edukacija novinara.

Na širem planu bh. mediji su prošli kroz više faza. Velikih međunarodnih projekata od TV IN do komercijalnog OBN-a, značajnih političkih magazina, koji su bili otvoreno napadani od vladajućih struktura, a od kojih danas postoje samo tragovi. Mukotrpnog tapkanja u mjestu javnih servisa koji, iako plaćeni parama poreskih obaveznika, uglavnom izvještavaju za političke partije. Zatim velikog razvoja medijskog zakonodavstva na tragu najbolje evropske prakse te shvatanje novinarstva kao platforme za biznis a ne informisanja javnosti. Nekadašnje vjerovanje u nezavisne medije zamijenilo je uzdanje u istraživačko novinarstvo.

Danas, u vrijeme pandemije korona virusa, kada svi postavljaju pitanja kakav se to novi svijet pojavljuje na horizontu, kada se postavlja pitanje opstanka većine tradicionalnih medija a posebno dnevnih novina i kada se čak govori o smrti ove profesije, u BiH se pojavila nova generacija novinara, ravna najboljim u njenoj historiji. Ono što danas objavljuju na platformama Žurnala, Centra za istraživačko novinarstvo, BIRN-a, N1 TV pa brojnih portala poput Fokusa, govori da novinarstvo okrenuto javnosti odnosno za publiku koja želi znati u kakvom to svijetu žive – nije izumrlo.