Masovna grobnica u Kozluku: Da mi je da im kosti smirim, pa da i ja umrem
Koliko god je emotivno težak, bolan i razarajući osjećaj ići od jedne do druge masovne grobnice, snagu preživjelim žrtvama rata daje nada da će baš na tom mjestu pronaći članove svoje porodice nestale tokom tortura, ubistava, masovnih strijeljanja i genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine.
“Krajem rata i u postratnim godinama, većina nas je očekivala da će svog sina, muža, daidžu, amidžu, tetka, djevera ili komšiju ponovo ugledati živog. Kako su godine prolazile, nadu da će se oni jednog dana nekom javiti ili pojaviti, zamijenila je nada da ćemo pronaći barem dio skeleta stradalih i da ćemo ga dostojanstveno ukopati. S druge strane, mi majke, supruge i sestre koje smo ukopale dio posmrtnih ostataka svojih voljenih, ni nakon dženaze ne gubimo nadu da će se pronaći još koja njihova kost˝, kazala je u razgovoru za AA Ramiza Gurdić iz Potočara.
Ramiza traži kosti sina Mehrudina
Nada u srcima majki prisutna je preko 20 godina, i iako su mahom ostarjele i bolesne, one posjećuju masovne grobnice za koje se pretpostavlja da u svojim tamnim i hladnim utrobama kriju djelić tijela njihove djece.
Tako je bilo i ove sedmice u Kozluku, nakon vijesti da su timovi za traženje nestalih po nalogu Tužilaštva BiH počeli otkopavanje na lokalitetu za koji se sumnja da krije tijela većeg broja Bošnjaka ubijenih 1995. godine, nakon pada Srebrenice.
Gurdić je u Potočarima ukopala dvojicu sinova i muža, a u Kozluk je došla čim je čula da se ovdje otkopava masovna grobnica na mjestu gdje je, prema tvrdnjama preživjelih žrtava genocida, 13. i 14. jula 1995. strijeljano 1.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti. Riječ je o većoj primarnoj masovnoj grobnici iz koje su tijela naknadno prevožena na druge lokacije, a da bi se zločin prikrio, mjesto je zatrpano deponijom smeća.
˝Sa ovog su mjesta tijela vozili u Kamenicu. U kameničkim grobnicama 5 i 3 dovučeni su, između ostalih, posmrtni ostaci mog mlađeg sina, 18-godišnjeg Mehrudina. Ukopala sam ga 2011. godine bez glave i ruku, a došla sam u Kozluk, jer se nadam da bi ostatak kostiju mog Mehrudina mogao biti ovdje. Vidim onu šarenu košulju tamo u grobnici i čini mi se kao da je njegova. Uzela bih je sebi ako bi mi dali. Stalno bih je držala i čuvala. Inače, dvije godine starijeg Mustafu, koji je ubijen u Branjevu, ukopala sam cijelog 2005. godine. Muževe posmrtne ostatke pronašli su u Jadru i ukopan je prije pet godina, ali bez stopala˝, priča Gurdić, dok uz težak uzdah dodaje:˝Da mi je da im kosti smirim, pa da i ja umrem.˝
Kada Hotić, potpredsjednica ˝Udruženja majki enklava Srebrenica i Žepa˝, ističe da je 20 godina nakon genocida predug period tokom kojeg se majke nisu smirile.
Savjest je najveći sudija
˝Važno je da se pronalazi što više masovnih grobnica i da se žrtve identificiraju, pa da se pokopaju kao što to priliči ljudskom biću, da se stave nišani i napišu ime i prezime. Savjest je najveći sudija i nadamo se da će ona proraditi kod onih koji kriju informacije o lokalitetima gdje su zatrpana tijela ubijenih Bošnjaka˝, poručila je Hotić.
Kada Hotić, potpredsjednica ˝Udruženja majki enklava Srebrenica i Žepa˝
Prilikom posjete kozlučkoj masovnoj grobnici, gdje je ekshumacije krajem 1990-ih godina vršio Haški tribunal, a ovih dana Tužilaštvo BiH, kazala je da se nada da će pronaći ostatak tijela svog sina, od kojeg je, nakon što su njegovi posmrtni ostaci identificirani, ukopala samo dvije nožne kosti.
˝Odvozili su ih sa ovog prostora u Kozluku u druge grobnice. Gdje su mom sinu ruke, leđa, glava? Ne znam, možda su ovdje skriveni. Ja se još nadam da ću ih pronaći. Nije moje dijete od jedne kosti rođeno˝, kazala je Hotić, dodajući da ne zna je li teže onima koji su ukopali dvije dječije kosti ili majkama i sestrama od čijih voljenih ni koščica nije pronađena.
Kadefa traga za 16 bližih srodnika
Preko 20 bližih srodnika Kadefe Rizvanović ubijeno je tokom srebreničkog genocida 1995. godine, a ukopano ih je tek četvero.
˝Pronašla sam muža, djevera, daidžu i amidžu, a ostale tražim i dolazim na sve masovne grobnice, nadajući se da su tu negdje sakriveni. Nekima to zvuči morbidno, ali svaka nova grobnica za nas je radosna vijest. Tijela negdje postoje, ali osoba nema. Dok su naši najmiliji pod crnom zemljom, ratni zločinci se slobodno šetaju˝, ispričala je Rizvanović, koja je nakon pada UN-ove zaštićene zone Srebrenice, u julu 1995. godine, sa trogodišnjom kćerkom i 14-mjesečnim sinom, uspjela doći u Tuzlu, a život je nastavila u Sarajevu.
Ekshumacija posmrtnih ostataka iz novootkrivene masovne grobnice u Kozluku očekuje se i narednih dana, nakon čega će uslijediti proces identifikacije, koja će se moći izvršiti samo pod uslovom ako je barem jedan od bližih srodnika preživio genocid, što u nekim podrinjskim porodicama nije slučaj. Dosad je na ovoj lokaciji, prema podacima Tužilaštva BiH, nađeno 30 skeletnih ostataka.
