Mašović: Fenomen genocida u Srebrenici i BiH je da su se obračunavali s već mrtvim ljudima

Bivši direktor i član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Amor Mašović bio je večeras gost tribine na Islamsko-pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici, na kojoj je, povodom obilježavanja 27. godišnjice genocida nad stanovništvom tada zaštićenih zona Ujedinjenih nacija Srebrenica i Žepa, govorio o masovnim grobnicama u koje su bacana tijela ubijenih.

Mašović je u dugogodišnjoj karijeri, zajedno sa svojim timom, učestvovao u otkrivanju oko 3.350 masovnih i pojedinačnih grobnica, sa oko 18.000 posmrtnih ostataka žrtava.

U obraćanju je podsjetio kako će ove godine na dženazi u Potočarima 11. jula “biti ukopano još 50 žrtava genocida – čime će se broj identificiranih i sahranjenih dostići gotovo 7.000”.

Postoji, dodao je, još jedan broj identifciranih žrtava u centru u Tuzli, ali “porodice žrtava još nisu dale pristanak da se sahranjuju, jer su njihovi skeletni ostaci vrlo, vrlo oskudni”.

– Ponekad se radi, doslovce, o samo dvije kosti i porodice, posebno majke, nemaju snage da te “dvije kosti” spuste u mezar. Ja smatram da je genocid počinjen na sveukupnom prostoru teritorije Bosne i Hercegovine – od Krajine, od Prijedora, pa sve do Foče. Dakle, ne samo u Srebrenici, za koju postoji presuda Međunarodnog krivičnog suda i Međunarodnog suda pravde, nego i presuda koja je, za područje Prijedora, izrečena pred Vrhovnim sudom BiH još u periodu agresije – 1994. godine. Jedan stariji maloljetnik priznao je počinjenje krivičnog djela genocida – ubistvo 20-ak ljudi u logoru, od kojih dvojica klanjem; silovanje tri djevojke…Dakle, ja sam se fokusirao na genocid na prostoru cijele BiH – napomenuo je Mašović.

Posebno je naglasio na “jedan fenomen koji se desio samo na prostorima Balkana, djelomično na prostoru Hrvatske, Kosova, a posebno na prostoru BiH”.

– To je jedan nehuman, neljudski, necivilzacijski odnos prema mrtvima. Ovi prostori, koje sam pobrojao, su prostori gdje je prvi put u svijetu došlo do, na neki način, obračunavanja sa ljudima koji su već bili mrtvi. Ljudi koji su jedanput bili zakopani u primarne masovne grobnice, buldožerima i bagerima su raskidani i stavljani u kamione, koji su odlazili u različitim pravcima. Sahranjivani su dijelovi njihovih skeleta. Tako se, recimo, desilo u Srebrenici, a slično je i u Prijedoru, u Rudniku Tomašica – podvukao je Mašović.

Odrasli muškarac, napomenuo je Mašović, u “svom skeletu ima 207 kostiju”, a samo šest kostiju jednog mladića iz vlaseničkog sela, koji je imao 22 godine, pronađeno je u “čak pet različitih masovnih grobnica”.

– Dio njegove noge pronađen je u primarnoj masovnoj grobnici, u selu Glogova kod Bratunca, a još pet kostiju pronađeno je u četiri različite sekundarne grobnice. Dakle, njegovi se dijelovi nalaze u nekim još neotkrivenim masovnim grobnicama sekundarnog, čak i tercijarnog tipa. To nije zabilježeno u povijesti čovječanstva. To nisu čak radili ni nacisti, ni Huni, ni svi oni koji su se na jedan neljudski način obračunavali sa svojim protivnicima, neprijateljima…- kazao je Mašović.

Duboke jame, kao masovne grobnice, također su, kazao je, specifikum BiH. Najveća masovna grobnica, podsjetio je, po površini zemlje je Rudnik Tomašica kod Prijedora te rijeka Drina i vještačko jezero Perućac kod Bajine Bašte u Srbiji, koji su, “neka vrsta tekuće masovne grobnice”.

Razmještanje tijela žrtava iz primarnih grobnica, istakao je, za cilj je imalo isključivo prikrivanje zločina, jer su bili svjesni “monstruoznosti svih zločina koje su počinili od 1992.-1995. godine, do Srebrenice, te da je bio cilj da se unište tragovi zločina”.

– Ako je bilo nemoguće potpuno uništiti tijela žrtava, kao što je, naprimjer, učinjeno u Višegradu – u kućama na Bikavcu, u Pionirskoj ulici- gdje su djecu i žene potpuno spalili. Pretvorili su ih u prah i pepeo, koji su, najvjerovatnije, prosuli u rijeku Drinu. Nikad ih nismo našli. Cilj je bio da se od velikih grobnica, sa nekoliko stotina ili nekoliko hiljada žrtava, napravi čitav niz manjih grobnica te da se te grobnice pomjere prema linijama konfrontacije – kazao je Mašović.

On je u izlaganju podsjetio je kako je oko 150.000 Bošnjaka, tokom 3,5 godine agresije na tada Republiku BiH, prošlo kroz koncentracione logore, da ih je oko dva miliona raseljeno, odnosno bilo prinuđeno napustiti vlastite domove te da ih se 32.000 vodilo kao nestali.

Pritom je podvukao kako je 30.000 žena i djevojaka bilo žrtvama silovanja ili seksualnog zlostavljanja te da je, u ostvarivanju genocidnih ciljeva od strane tadašnje Jugoslavenske narodne armije, policije i vojske Republike Srpske uništeno i oko 1.600 vjerskih objekata.

Mjesec juli, podsjetio je dekan IPF-a Zenica Zuhdija Adilović, za Bošnjake je “iznimno značajan i jako težak mjesec”.

– Međutim, to je naš usud; to je naša sudbina i mi tu sudbinu treba da nosimo dostojanstveno. Večerašnja tribina ima zadatak da jačamo našu kulturu sjećanja, da se prisjećamo onoga šta smo preživjeli…Zaista je Bošnjak čovjek, u pravom, doslovnom značenju arapske riječi- insan, biće koje zaboravlja. Rememorisanje događaja koji su ključni za našu historiji, a Bogami i za našu budućnost, jeste naš imperative – poručio je Adilović.

Mašović je naglasio kako su još 1996. godine, samo devet mjeseci nakon počinjenog genocida u Srebrenici, samo na dionici puta od Nezuka do Potočara, pronašli oko 1.000 nesahranjenih tijela Bošnjaka pa su put kojim se već godinama pješači na Maršu mira, ističe, oni zvali “Put smrti”.