Maloljetnici primorani na prosjačenje: Kad ne donesem 20 KM budem pretučena

U toku prošle godine na području Bosne i Hercegovine evidentirano je preko 3.000 slučajeva prosjačenja, od kojih se za određen broj sumnja da je riječ o organiziranom eksploatisanju maloljetnika, međutim ovi prestupi rijetko dolaze do pravosuđa, a država nema adekvatne sisteme prevencije.

Tokom 2016. godine, policija u Sarajevu je zabilježila skoro 1.000 prekršaja prosjačenja počinjenih od osoba koje su više puta izvršile djelo, kao i djece te maloljetnika, međutim stručnjaci tvrde da je ovakve slučajeve teško procesuirati i dokazati pred sudovima, te dodaju da trenutni zakoni ne pružaju dovoljno preventivnih programa podrške porodicama koje su na rubu egzistencije.

Među izvršiocima prekršaja počinjenih u prvih deset mjeseci prošle godine u Sarajevu, prema podacima Kantonalnog centra za socijalni rad, bilo je 76 djece, a u 19 slučajeva je “izražena sumnja da se radi o organiziranom prosjačanju” na koje su djeca primorana.
Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je putem Međunarodnog foruma solidarnosti EMMAUS dobila izjavu maloljetnice koju je član porodice tjerao da prosi. Ukoliko svaki dan kući nije donosila 20 maraka, djevojka bi, kako kaže, bila pretučena.

“Od novca koji bih dobila, mama i brat bi kupovali hranu i alkohol za tatu. Odlučila sam da pobjegnem s mlađim bratom i rodicom. Dolaskom u Sarajevo, prosili smo na Baščaršiji za hranu, i neki čovjek nas je pokupio sa ulice i odveo u neku organizaciju, gdje su nam ponudili smještaj i hranu”, priča djevojka koja je utočište pronašla u Sigurnoj kući EMMAUS-a.

Na području Federacije BiH je u prvih devet mjeseci 2016. evidentirano 3.760 prekršaja prosjačenja, od čega je samo u Sarajevu zabilježeno 2.817, među čijim počiniocima je 913 povratnika. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS), evidentirano je 185 prekršaja prosjačenja u prvih devet mjeseci prošle godine.

Problemi dokazivanja

Zakon o prekršajima Kantona Sarajevo omogućava kaznu od 400 do 1.200 maraka za roditelja ili staratelja maloljetnika koji je počinio prekršaj, dok su u Republici Srpskoj predviđene iste novčane kazne za one koji maloljetnike navode na prosjačenje, ili kazna zatvora do 40 dana.

Glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS) Irfan Nefić kaže da se vrlo teško mogu prikupiti dokazi o organizovanom prosjačenju maloljetnika.
“Kada podnesemo izvještaj o počinjenju krivičnog djela, kad dođe do suda, to je vrlo teško dokazati, jer se povlače izjave i na svaki način se pokušava minimizirati ono što smo do tada uradili”, pojašnjava Nefić.

On dodaje da, kada je u pitanju rad na suzbijanju prosjačenja u kojem učestvuju maloljetnici, službe socijalnog staranja uz pomoć policije mogu djecu skloniti sa ulice i smjestiti ih u dnevni centar, gdje im se nudi hrana i različiti edukativni i zabavni sadržaji.

“U međuvremenu, policija traži roditelja, staratelja ili usvojitelja, kako bi utvrdila njihovu odgovornost. I tu dođemo do situacije da roditelj kaže: ‘Ja sam ga poslao da kupi hljeb, ne znam ništa od tome.’ I kad se napiše prekršajni nalog, veoma slaba je naplata”, pojašnjava Nefić.

Federalna tužiteljica Hajrija Hadžiomerović-Muftić kaže za BIRN BiH da je u slučajevima organizovanog prosjačenja ili radne eksploatacije maloljetnika ključno uzeti kvalitetnu izjavu od djeteta, za što tužioci ili sudije moraju biti posebno obučeni.

“Problem je u tome što zakon predviđa da se samo dva puta može uzeti izjava od djeteta. Zato treba biti pažljiv kad se uzima izjava. Kad je dijete u pitanju, onaj ko uzima izjavu mora biti obazriv i dobro pripremljen kako bi se izdejstvovali dobri dokazi i presuda”, napominje tužiteljica.

U tom segmentu, prema njenim riječima, moraju postojati edukacije sudija i tužilaca, koji ne mogu postupati ako nemaju određeni certifikat o sticanju znanja za postupanje s djecom.

“Trudimo se da slijedimo međunarodne standarde, pa uvodimo u praksu da i prosjačenje dokazujemo, ako ima elemenata eksploatacije, kao krivično djelo trgovine ljudima, te da se kao takvo procesuira jer ima daleko teže snakcije”, kaže tužiteljica.
Maloljetnici koji su primorani na prosjačenje, često na prometnim saobraćajnicama rade i kao takozvani perači prozora, što policiji otežava posao.

“Policiji, naročito uniformiranom sastavu, teže je reagirati prema takozvanim peračima jer rade na raskrsnicama, i kad vide policijsko vozilo, pokušaju pobjeći, ne pazeći na svoju i sigurnost drugih učesnika u saobraćaju. I tu ima vrlo često i male djece, koja pored toga što ‘peru’, usput i prose. Mi kada vidimo da su maloljetnici u pitanju, šaljemo službenike u civilu da reagiraju, kako bi se ta djeca zaštitila, nahranila i kako bi se roditelji kaznili”, tvrdi Nefić.

Stručna saradnica sarajevskog Centra za socijalni rad Mirsada Poturković potvrđuje da je teško ostvariti kontakt s maloljetnicima koji prose ili rade na raskrsnicama. Prema njenim riječima, djeca često bježe od policije i službenika Centra. Ona dodaje da je prilikom dokazivanja organizovane prinude djece na prosjačenje teško doći do činjenica kojima će se to dokazati.

“Ako postoje činjenice koje upućuju na ugroženost života i zdravlja djece, Centar donosi odluku o izuzimanju djece i smještaju na 60 dana. Tamo gdje Centar nije evidentirao da se radi o sumnji na organizirano prosjačenje ili radnu eksploataciju, već je riječ o teškoj ekonomskoj situaciji, koristimo mogućnosti da se roditeljima izrekne mjera upozorenja”, ističe Poturković.

Ako se roditelji ogluše na upozorenje, prema Poturković, Centar može od suda tražiti da se vrši nadzor nad roditeljima, ili oduzimanje prava roditeljima da žive s djecom.

Manjkavosti sistema prevencije

Iz Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo tvrde da je formirana Služba za zbrinjavanje djece u stanju potrebe, koja djeluje pri Odgojnom centru, kako bi se pružila adekvatna zaštita djeci koja borave na ulici, kao i djeci izloženoj rizicima.

U Ministarstvu navode kako djeca mogu u Službi da zadovolje prehrambene i higijenske potrebe, te da se djeci koja su uključena u redovan sistem školovanja pruža pomoć u savladavanju nastavnog gradiva i to kroz poludnevne i cjelodnevne boravke, ali da to nije stalno rješenje.

Šefica službe za zbrinjavanje djece u stanju potrebe Ismira Hadžić za BIRN BiH kaže da se u ovu ustanovu dijete smješta kada ga mobilni tim zatekne u prosjačenju nakon više upozorenja roditeljima, poslije čega Kantonalni centar za socijalni rad procjenjuje da li dijete ostaje na cjelodnevnom ili poludnevnom boravku.

“Djeca imaju tri obroka dnevno i higijenske potrepštine, da se okupaju, da odlože prljavu garderobu, koja se opere i vrati u ormariće. S djecom se rade edukativne aktivnosti, ako ne pohađaju školu, stupamo u kontakt s porodicom da odobre upisivanje. Ako od porodice nemamo odobrenja, informišemo Centar za socijalni rad. Također, ako primijetimo kod nekog djeteta da ima zdravstveni problem, obavijestimo nadležnu službu”, objašnjava Hadžić.

Prema Poturković, statistika pokazuje da se broj djece koja prose smanjuje, ali jedna grupa je stalno prisutna, i s njima, odnosno njihovim roditeljima, radi se na pokušaju prevencije.

“Primijetili smo u praksi da ima i elemenata koji upućuju na ‘tradicionalno’ prosjačenje. U radu s tim porodicama često roditelji kažu: ‘Pa i mi smo to radili. To što rade naša djeca, i mi smo za naše roditelje, pa će sutra, kad zasnuju porodice, i njihova djeca to raditi.’ Nažalost, jednim dijelom imamo i roditelja koji kažu da je razlog za to preživljavanje”, napominje Poturković.

Porodicama bez sredstava za život, u teoriji je omogućeno pravo na korištenje narodnih kuhinja, kao i na subvencioniranje troškova grijanja, i jednokratnu ili stalnu novčanu pomoć. Međutim, u praksi je to teško izvodivo, jer veći broj porodica nema kuću gdje imaju stalno grijanje, a da bi dobili novčanu pomoć, moraju pokazati da nemaju sredstava ili srodnike da im pomognu, kao i da nisu radno sposobni. Međutim, najveći broj njih, kako navode stručnjaci, radno je sposoban.

“Ne znam hoće li se nekad obezbijediti zakon da ti ljudi ostvaruju pravo na kontinuiranu materijalnu pomoć, ali mislim da je to jedan od faktora koji bi zasigurno sklonio s ulice djecu koja su tamo iz socijalnih razloga”, dodaje Potruković.

Dijete može ostati dva mjeseca u Službi za zbrinjavanje djece u stanju potrebe, i nakon toga se daje prostora za produživanja tretmana još dva mjeseca, gdje u prosjeku na poludnevnom boravku bude od 12 do 20 djece, a na cjelodnevnom manje.

Iz Ministarstva za socijalnu politiku smatraju da dok roditelji budu navodili djecu na prosjačenje, država će imati problem, za čije sprečavanje, kako naglašavaju, nisu dovoljne trenutne aktivnosti.

Glasnogovornik sarajevske policije Nefić kaže da bi do smanjenja ove pojave moglo dovesti i kada bi građani manje novca davali djeci-prosjacima.

“Svjesni smo da su naši ljudi dobronamjerni, da žele pomoći u nevolji, ali ta marka koja se da osobi, daleko korisnije bi se upotrijebila u narodnoj kuhinji, u institucijama koje se bave zbrinjavanjem bolesnih, osoba s posebnim potrebama ili humanitarnim društvima”, ističe Nefić.

Kanton bez rješenja za odrasle prosjake

U slučajevima odraslih osoba koje prose, prema Zakonu o prekršajima Kantona Sarajevo, predviđena je kazna od 300 do 900 KM. Prema Nefiću, policajac može izreći najnižu kaznu od 300 KM, a ukoliko je osoba povratnik, može se evidentirati skup više tih prekršaja pa podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, i tada sud može izreći višu kaznu.

“Policija njih fizički ne može skloniti sa ulice. Ono što može jeste, ako ne posjeduju dokumente, radi identifikacije ih privesti u policijsku stanicu i zadržati najduže 12 sati, odnosno do utvrđivanja identiteta. Građani od nas često očekuju da ih sklonimo sa ceste, a mi nemamo tehničku mogućnost da to uradimo”, ističe Nefić.

Iz Ministarstva za rad i socijalnu politiku navode da Centar za socijalni rad odrasle osobe koje prosjače i skitaju ulicama Sarajeva tretira kao kategoriju “lica s društveno neprihvatljivim ponašanjem”, i u tom smislu utvrđuje uzroke koji su doveli do takvog ponašanja, te se pokreću postupci zaštite, poput jednokratne pomoći, razni oblici subvencioniranja i osiguranja smještaja.

“Ovim osobama obezbjeđuje se smještaj u prihvatnu stanicu u okviru Gerontološkog centra, gdje mogu ostati privremeno, a najduže 30 dana, te se u tom periodu radi na njihovom dugoročnom zbrinjavanju u odgovarajuću ustanovu socijalne zaštite, ukoliko to žele. Nažalost, određeni broj vrlo brzo po smještanju samovoljno napušta prihvatilište, pri čemu odbija saradnju s Centrom na rješavanju problema s kojima se suočavaju”, kažu iz Ministarstva.