Malo poznati detalji: Kako je ubijen Mustafa, najmisteriozniji čovjek iz BiH

Nakon što smo jučer objavili prvi dio priče o Mustafi Golubiću, jednom od najtajenstvenijih ljudi iz BiH, a koju smo našli u arhivi Infobiroa kojoj Fokus.ba ima pristup, danas donosimo njen nastavak.

Životnu priču o Golubiću objavio je magazin Dani 2003. godine, a autor je Gojko Berić.

Ako ste propustili, prvi dio pročitajte na ovom LINKU.

Dvadeset godina mladi od Mustafe, Ivo Vejvoda je počeo da radi za Golubića sredinom 1934. i tako praktično postao čovjek Kominterne.

“Hitler je već vladao Njemačkom, iz koje su napredni umjetnici i mislioci bježali u Švicarsku, Englesku ili Ameriku.

Prag je bio masovno pribježište njemačkih emigranata – naučnika, pisaca, slikara, muzičara, glumaca, novinara, cak i prostitutki. Mnogi od njih su se prije odlaska na Zapad redovito zadržavali u Pragu. Mi studenti ljevičari išli smo da slušamo predavanja Emila Ludwiga, Stefana Zweiga, Thomasa Manna, Ervina Schulcoffa…

Od njih smo, iz prve ruke, saznavali o paklu nacističke vladavine. Sa Mustafom me je upoznala Zora Gavrić. Došla je jednog dana i rekla mi: ‘Traži te jedan odgovorni drug.’ To je bio uobičajeni način na koji su ugovarani konspirativni sastanci kad bi se u Pragu pojavio netko iz rukovodstva KPJ. I tog sam puta mislio da me traže radi kurirskih ili kakvih drugih poslova, jer ja sam i ranije putovao u Jugoslaviju po nalogu Milana Gorkića, Vladimira Ćopića i Borisa Kidrića.

Preda mnom se pojavio čovjek srednjeg rasta, proćelav, malo prosijed. Nikako nisam mogao da mu odredim godine. Imao je markantan nos i neobično blag osmijeh. Pitao me je šta radim, imam li djevojku, novaca…

Tog dana mi je rekao da odmah prekinem sve veze sa Partijom i da cu ubuduće suradivati isključivo s njim. Nisam znao tko je taj čovjek, niti sam se usudio da ga pitam što ću i za koga raditi. Kasnije sam razmišljao o tome zašto je baš mene odabrao.

Vjerojatno zato što sam bio iz građanske obitelji, bolje obučen od ostalih studenata, i što moje ponašanje nije odavalo proletersko porijeklo. Povrh svega, imao sam čehoslovački pasoš, koji je onda bio cijenjen kao danas, recimo, švicarski ili američki.”

Poruka u knjizi

“Mustafa mi je uskoro rekao da treba odmah da otputujem vlakom u Beograd, spavaćim kolima. Dao mi je dovoljno novaca. Prvi put u životu dopao sam nevjerojatnog luksuza, koji je meni tada bilo teško i zamisliti. U spavaćim kolima bilo je tada kao u prvoklasnim hotelima, sa servisom i uslugom na najvišem nivou.

Uzeo sam jednokrevetnu kabinu, što je sa stajališta ilegalca predstavljalo takvu sigurnost da me na cehoslovacko-mađarskoj i mađarsko-jugoslavenskoj granici nitko nije budio. Mustafa mi je uoči polaska dao jednu knjigu, u kojoj se nalazila poruka napisana nevidljivom tintom, i ceduljicu, rekavši da je predam advokatu Bori Prodanoviću.

Tek poslije oslobođenja sam doznao da je Bora bio jedan od Mustafinih najpovjerljivijih ljudi u Beogradu. Ceduljicu sam ušio u pojas pantalona. Stigavši u Beograd, pravo s ulice upao sam u Borin stan. Predao sam mu knjigu i ceduljicu, ali se on razbjesnio. Počeo je vikati na mene i nazivati me provokatorom. Pokušao sam ga smiriti, pomenuvši mu neke beogradske komuniste, mog druga iz Praga Slobodana Škerovica i kompozitora Vojislava Vučkovića.

Bora je onda spustio ton i zakazao mi novi sastanak, istog dana poslijepodne, u Vučkovićevoj kući. Tamo sam zatekao Ivu Lolu Ribara i slikara Ðorda Andrejevića Kuna. Moj identitet nije više bio sporan, ali oni nisu mogli da dešifriraju poruku iz knjige niti da otkriju tko se krije iza pseudonima na ceduljici.”

Vejvoda nije znao da je poruka u knjizi bila namijenjena književniku Dragiši Vasiću, sovjetskom čovjeku koji je veze s Moskvom održavao i u toku rata, dok se nalazio u štabu Draže Mihailovića. Kad se Vejvoda vratio u Prag, Golubić je reagovao vrlo ljutito.

Zahtijevao je od njega da se odmah vrati u Beograd, sa istom knjigom, ali sa novom ceduljicom. Kad je Bora Prodanović procitao ceduljicu, sav ozaren je uzviknuo: “Pa, to je Mustafa Golubić!” Tako je Vejvodi i nehotice otkrio ime čovjeka za kojeg radi.

“Vrativši se u Prag, sjeo sam da ručam sa Mustafom u jednom prvorazrednom restoranu. To je bila jedna forma konspiracije – sastajanje u najskupljim restoranima i lokalima. Prije nego što sam mu podnio izvještaj, Mustafa mi je rekao: ‘Dobro si obavio posao, samo da se Bora nije izlajao.’ Bio sam zapanjen. Otkud to Mustafa zna?

‘Ti si bio praćen od mog čovjeka’, odgovorio je Mustafa mirno. Za mene je to bio strašan udarac. Učinilo mi se da Mustafa nema u mene dovoljno povjerenja i da me je zato dao pratiti. Jer, eto, izvještaj o mom boravku u Beogradu stigao je prije, i mimo mene.

Osjećao sam se kao da tonem u zemlju. Mustafa je to primijetio i izgovorio čarobne rijeci: ‘I mene prate!’ Pa, dakako, pomislio sam: ako Mustafu, u kojeg vjerujem kao u boga, u kojem vidim cijelu Kominternu, ako njega prate, onda je prirodno da prate i sve ostale. Znači, interes revolucije nalaže da svi budemo praćeni.”

Lekcija šutnje

“Mustafa me je naučio da ga ništa ne pitam, a sam je malo govorio. Ja nikad nisam znao u kojem se hotelu nalazi. Pričao mi je da noću vrišti i da sobarice dolaze u njegovu sobu da ga bude iz košmara. Stalno je bio u strahu da u snu ne izgovori neku tajnu. Svoju konspiraciju bio je razvio do perfekcije.

Jednom sam na zakazani sastanak zakasnio samo minut, ali Mustafe više nije bilo na dogovorenom mjestu. Kad bi nekud odlazio, rekao bi mi samo: ‘Vidjećemo se uskoro.’ Redovno mi je davao pristojan džeparac. Zapazio sam da ima mnogo novaca.

Aleksandar Ranković predlagao Titu ubistvo Golubića

Nekad je i mene slao u banku, da promijenim po tisuću i više dolara. Otac je loše prolazio u Karlovcu i zadnjih godina studija moja sestra i ja živjeli smo u Pragu vrlo skromno, a Mustafa me vodio na objede u najluksuznije praške restorane, ležerno i galantno plaćajuci visoke račune.

To je bila sjajna kamuflaža, jer policiji nije moglo pasti na pamet da među diplomatama i praškom gospodom sjede i goste se ljudi Kominterne. Mustafa je pušio lulu, šireći oko sebe miris prvoklasnog duhana. Nas dvojica smo uvijek dolazili sa crnim šeširima, a policija je komuniste vidjela kao zapuštene tipove koji nose kačkete ili francuske kape i kojima iz džepova vire ljevičarske novine.

Često smo se sastajali i po kavanama. Jedna od njih nalazila se u blizini praške Burze. Konobari su mislili da je Mustafa buržijanac koji dolazi s Burze da tu popije svoj uobičajeni kapućino. Kad ga u uobičajeno vrijeme nije bilo u kavani, konobar bi mi govorio: “Vaš otac nije dolazio, sigurno se zadržao na Burzi.”

Mustafa bi se ponekad pojavio na ugovorenom mjestu sa fino upakovanim paketićem u ruci, kakve su kupovali imu}niji građani, ili otmjeno vodeći sa sobom malog psa. Uvijek je sjedio u uglu kavane, okrenut le|ima ulazu, tako da je na velikim ogledalima mogao pratiti tko ulazi u lokal. Nekad bi sasvim mirno rekao: ’Ušao je policijski agent, treba da platimo račun i izađemo.’ Požurili bismo u prvi pasaž, odakle smo posmatrali da li nas netko prati.”

Sve što je Vejvoda znao o Mustafi jeste to da je “bio Bosanac”. I Vejvoda ga se sjećao kao askete stamenog karaktera, ali veoma osjećajnog. “Znao je čeznuti za Bosnom, kad bi mu navirale uspomene iz djetinjstva i rane mladosti.

Nisam imao pojma da je bio član Mlade Bosne, Apisov prijatelj, suđen na Solunskom procesu, i da ga je kralj Aleksandar Karađorđević smatrao za svog najopasnijeg ličnog neprijatelja. Kralj se plašio da će ga upravo Mustafa ubiti. I zaista, Mustafa je bio čvrsto uvjeren da je ubistvo Aleksandra uvjet za revoluciju u Jugoslaviji. Zato mu je slao prijeteća pisma, a kad bi tajno došao u Beograd, drsko je poručivao kralju: ’Tu sam, čekam te, i izvoli me potražiti.’

Aleksandar je slao u Beč svoje najbolje policajce da uhvate Mustafu. Jednom prilikom je Dragi Jovanović, kasnije zloglasni šef beogradske policije, u Beču iznenadio Mustafu i strpao ga u svoj automobil, ali je Mustafa uspio pobjeći iz policijskog auta. Sve sam to doznao poslije rata.”

Vejvodin zatvor

Mustafa je Vejvodi rijetko pričao o Sovjetskom Savezu, ali kad bi počeo, to su bili sve sami superlativi.

Jednom mu je obećao da će ga poslati u Moskvu. “Vidjećeš, dobro ćeš se provesti”, rekao mu je.

“Meni je to bilo nekako čudno: Mustafa me ne šalje u Moskvu po zadatku, već da se malo provedem. Agenti koji su po svijetu radili za sovjetsku obavještajnu službu imali su u Moskvi na raspolaganju neku vrstu bordela. U njima su se seksualno i fizički relaksirali
poslije raznih opasnosti kojima su bili izloženi.”

Zahvaljujući vlastitoj nepažnji, Vejvoda je pao u ruke praškoj policiji, koja ga je strpala u najveći praški zatvor Pankrac. Proveo je pet mjeseci u samici. Nije mu pomogao ni štrajk glađu. Najteže mu je, ipak, padala pomisao na roditelje, koji su otkidali od svojih usta da bi ga školovali, a njemu su propadale godine studija.

“Kralj se plašio da će ga upravo Mustafa ubiti. I zaista, Mustafa je bio čvrsto uvjeren da je ubistvo Aleksandra uvjet za revoluciju u Jugoslaviji. Zato mu je slao prijete}a pisma, a kad bi tajno došao u Beograd, drsko je poručivao kralju: ’Tu sam, čekam te, i izvoli me potražiti’”

“Jedan moj stric, koji je živio u Pragu, došao je u zatvor da me posjeti. Došao je obučen u crno odijelo, crni kaput i šešir, kao da ide na pogreb. Drhtao je od uzbuđenja kad je ugledao kako me stražar vodi dugim hodnikom iza rešetaka. Bilo mi ga je žao, jer sam ga jako volio. ’Znaš li da nitko od naše familije nikad nije bio ovdje’, izustio je kad smo se sreli. ’Netko uvijek mora biti prvi’, odgovorio sam, uvjeren da će to primiti kao šalu. Međutim, on nije izlazio iz svoje ukočenosti i preneraženosti. Otišao je neizmjerno tužan, kao kad je i došao. Vidio sam u njemu držanje moga oca i majke da su mogli doći da me posjete. Bili bi očajni.”

Kad je izašao iz zatvora, sreo je Golubića u centru Praga, na Vaclavskim namestima. Jedna elegantno obučena žena držala ga je ispod ruke, a Mustafa je nosio neki paketić i vodio psa. Sav radostan, Vejvoda mu je potržao u susret, ali ga je Mustafa grubo otjerao.

Ubrzo mu je po Zori Gavrić poručio da dođe u jedan park na periferiji Praga.

“Kad smo se sreli u tom parku, Mustafa me je ukorio: ’Jesi li poludio? Izlaziš iz zatvora i prilaziš mi u centru grada, gdje je najviše agenata!?’ Nakon što sam uhapšen, Mustafa više nije imao u mene povjerenja. Zagrlio me je i rekao neka mu oprostim zbog onog grubog postupka na Vaclavskim namestima. Oprostio se od mene sa onim svojim neodoljivim, blagim smiješkom na licu. To je bio naš posljednji susret.”

Sarajevo 1941.

Poslije poraza republikanske armije u Španiji, Vejvoda je u Parizu sreo Alfreda Bergmana, koji je bio rukovodilac tehnike CK KPJ. Bergman mi je rekao da ga traži jedan drug i da želi da se s njim sastane.

“Insistirao sam da mi kaže tko me traži, ali je Bergman to odbio. Nisam pristao da idem na sastanak sa nepoznatim čovjekom. Poslije sam saznao da je to bio Mustafa Golubić.

Bergman se uspio dočepati oko 150 pasoša kanadskih interbrigadista, koji su, kao i čehoslovaćki i švicarski pasoši, bili na velikoj cijeni. Znam da su tada sve policije tragale za tim kanadskim pasošima, ali ih nisu pronašle. Ti su pasoši dijelom služili za povratak jugoslavenskih komunista, španjolskih dobrovoljaca u zemlju, a dijelom ih je preuzimao
Mustafa Golubić za potrebe sovjetske obavještajne službe.

Mustafa se spremao za povratak u Jugoslaviju i vjerojatno je htio da i ja idem s njime, kako bi me neki tip, da vrbuje ljude i da ga treba likvidirati. Tito je tražio da mu donesu njegovu fotografiju. Snimili su Mustafu krišom i kad su Titu donijeli njegovu fotografiju, on
je rekao: ’Znam ga, ostavite ga na miru.’

Aprila 1941. Čolaković je sreo Golubića u Sarajevu. Sreli su se kod Zemaljske banke. Njemački tenkovi već su bili kod Katedrale. Razgovor je bio kratak. Mustafa je rekao Čolakoviću da je stigao iz Beograda i napomenuo mu: ’Ne kazuj nikome da sam ovdje.’ Golubić je u Sarajevu ostao nekoliko dana, krijući se u stanu svog prijatelja Milana
Kurilića, gdje se sastajao sa Avdom Humom, Ratom Dugonjićem i Hasanom Brkićem, a onda se ponovo vratio u Beograd.

Gestapo ga je početkom juna 1941. uhapsio i strijeljao 26. juna u Dvorskom parku, prekoputa Narodne skupštine. Izgleda da je Gestapo terežnom zatvoru u Beogradu isljeđivao Golubićevog progonitelja Dragog Jovanovića. Jovanović je svom isljedniku
rekao: “Glupi Gestapo, uništili su ga ne znajući ko je. Ja ga gonim po svijetu još od 1924. Da sam ga onda uhvatio, ništa više u životu ne bih morao da radim.”

Vejvoda mi je rekao kako je čuo dvije verzije o hapšenju Mustafe Golubića. Prema jednoj, Golubić je uhapšen na ulici sa uniformom visokog njemačkog oficira, koju je nosio u smotuljku, a prema drugoj, netko je Gestapou odao adresu na kojoj je stanovao.

Agenti su ga iznenadili u stanu, u trenutku dok je sa tajne radiostanice slao Moskvi neku poruku.

Tajna u grobu

“Poslije rata, interesirao sam se kod Rankovića za Mustafinu sudbinu. On mi je rekao da je 1948. formirao komisiju čiji je zadatak bio da ispita okolnosti Mustafinog hapšenja i njegovo držanje pred Gestapoom. Prema Rankovićevim riječima, utvrđeno je da se Mustafa Golubić držao herojski. Iako izložen najvećim mukama, Mustafa im nije odao svoje pravo ime. Pošto su mu prebili obje cjevanice, morali su ga na stolici iznijeti da bi ga strijeljali.”

Međutim, Golubićevo hapšenje, kao i zadaci koje je izvršavao po nalozima iz “centrale” u Moskvi, i dalje su obavijeni misterijom.

Nakon Titove smrti, kad je kult njegove ličnosti već iščezavao, pojavili su se članci nekih istoričara i publicista koji su aludirali na Brozovu krivicu za Golubićevu smrt. Navodno
je Partija bila ta koja je, po Titovom naređenju, provalila Golubića i praktično ga izručila Gestapou. Tom uvjerenju bio je sklon i Titov biograf Vladimir Dedijer, ali dokazi za to nisu nađeni.

Ostala je samo priča o Mustafi Golubiću, Hercegovcu iz Stoca, koji je u svojih pedeset godina proživio mnogo različitih života i koji je za jedne bio idol i svetac, a za druge kominternovska Sotona.

INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.