Majke Srebrenice u pjesmama Milice Lazić – Bošković

Majkama Srebrenice, ali i svim drugim majkama širom svijeta koje su ostale bez svoje djece autorica Milica Lazić – Bošković posvetila je ciklus pjesama u novoj knjizi “Izvrtanje duše”. Iako lično nijednu od njih ne poznaje, kaže da osjeća njihovu bol i patnju i shvata sve strahote kroz koje su prošle i svu težinu njihovog života.

– Pišem o srebreničkim ali i svim drugim majkama širom Planete koje su izgubile djecu. Majke su majke, bez obzira na rasu ili vjeru, naciju. Sve one boluju zbog smrti svoje djece. Niko to ne zna dok ne osjeti bol zbog vlastitog gubitka a tada shvati kroz šta sve prolaze ti ljudi, posebno majke, koje su izgubile djecu – kazala je majka Milica koja je prije nekoliko godina izgubila sina jedinca.

Nikakve riječi utjehe tu ne pomažu, niti život ide dalje, kako joj to, često znaju reći.

– Ne ide dalje, za mene život stoji – kaže ona.

Dok priča o novoj knjizi, prisjeća se Nezire Sulejmanović, majke koja je izgubila dva sina i muža. Milica joj je posvetila nekoliko pjesama. Impresionirala ju je njena snaga kojom ide kroz život, ona „čas plače, čas govori o svakodnevnim stvarima pa se opet vrati na svoje sinove, bijele nišane i na činjenicu da je sama i da joj niko nema pokucati na vrata i čestitati Bajram.“

“… Bajram, nema majci ko vrata da otvori. Zaleđeno mi srce, k'o zimi prozori. Milujem nišane, umjesto da svatove spremam. Sva sam se pogubila, života više nemam… jer sve ste mi uzeli, samo mi niko nije mogao uzeti tuge, imam ih dosta i previše, i za sebe i za druge…..”.

Dvije majke, opet jedna Nezira, i jedna Hava, izgubile su po šest sinova i muževe. Ostale su same i to je nesaglediva tragedija. I njima je Milica posvetila pjesme.

„…Nije to zaslužila nijedna majka, surovo je prekinuta života bajka….Sad majka ljubi tabuta sedam, šapatom zbori molitvi sedam, suzom se oprašta od svojih sedam, ne ostade joj ni za zakletvu bar sin jedan…..“.

U svojoj prvoj knjizi pjesama “Mome djetetu” Milica Lazić – Bošković napisala je i jednu pjesmu o opustošenim domovima, zgarištima.

„Crnom se zemljom jauče zbog nedozrelih godina, zbog neubranih plodina, zbog nedoživljenih ljubavi, zbog nestalih otaca, zbog materinskog plača što zalud dozivaju sinove svoje čija se grobišta dilj zemlje ove prosuše kao biserna niska, kad se prekine od vriska…“.

U drugoj zbirci “Mome djetetu II i III” jednu pjesmu posvetila je Srebrenici.

„Bila sam u Srebrenici i plakala, uzalud sam se o svemu pitala, duša je moja po paklu skitala, utroba mi se od užasa rastakala…“, a u novoj knjizi “Izvrtanje duše” toj temi posvetila je ciklus pjesama.

Knjigu “Izvrtanje duše” čini ukupno 170 pjesama, po sadržaju je šarenolika i raznolika. Osim ciklusa posvećenog srebreničkim majkama i pjesama posvećenih njenom preminulom sinu, tu ima i ratnih pjesama i poratnih. Tu je i “Pariski ciklus” koji je nastao tokom boravka autorice u Parizu, nakon četverogodišnjeg rata u Sarajevu. U zbirci ima i duhovnih pjesama, te pjesama koje je posvetila poginuloj djeci Sarajeva, svojim učenicima, ubijenim studentima iz Jemena, nestalim, nenađenim, Bogu znanim.

Jedan ciklus u toj knjizi autorica je posvetila pjesnicima, za četiri Branka (Ćopić, Radičević, Šimić, Miljković), a neke od pjesama – prijateljima i poznanicima koji su joj mnogo pomogli, posebno u najtežim trenucima njenog života. Promocija knjige “Izvrtanje duše” planirana je za jesen ove godine.

Milica Lazić – Bošković doživjela je ličnu tragediju kad je prije nekoliko godina izgubila sina jedinca, a zarad sjećanja na njega i na svu drugu ubijenu, poginulu i umrlu djecu i njihove majke, zarad nezaborava napisala je knjige “Mome djetetu” i “Mome djetetu 2”.

– Čitav život sam radila sa djecom. Djeca su moja ljubav, kad se događaju nesreće, onda su oni moja tuga. Teško je živjeti s tim, ali mora se – kazala je profesorica Milica Lazić – Bošković.