Magoda za AJB: Zetra je potencijalna ekološka katastrofa

Oprema stara više decenija, u koju ranije uprave nisu investirale, prijeti da od Olimpijske dvorane Zetra u Sarajevu nastane ekološka katastrofa razmjera širih od Bosne i Hercegovine i pokušavamo te probleme čim prije riješiti, kao i ostale na koje su mnogi žmirili.

Ovo za Al Jazeeru Balkans kaže Kenan Magoda, direktor Komunalnog javnog preduzeća ZOI 84 koji je na ovoj poziciji od kraja juna.

– Posljednji izvještaj o radu ZOI-a na Skupštini Kantona Sarajevo nije prošao. Zbog čega je tako bilo, koje su glavne zamjerke na njega?

Zamjerke su da izvještaj ne prikazuje pravu sliku preduzeća. Prava slika je da su dugovanja preduzeća preko 10 miliona KM (više od pet miliona eura), da imamo tužbe od radnika na osnovu neisplaćenih plata po ugovoru (to je 88 tužbi) i više od 200 tužbi od dobavljača. Ljudi su na minimalcu od 2015. godine.

Nema racionalnog trošenja novca, nisu planirani budžeti na osnovu prihoda. Imamo velike anomalije kada pričamo o ski-kartama. Globalno, sistem uopšte nije uređen i građani trebaju da znaju istinu kakva god ona bila i svaki direktor bi trebao to tako uraditi – da kaže istinu o firmi koju vodi ma kakva istina bila: da li je dobro ili loše, koje je stanje, kakvo će biti i šta taj direktor želi da promijeni u svom mandatu.

I za naredni izvještaj u 2019. godini, treba pričati o njemu kakav god da je, da znaju vlasti kako da se mjere po njemu i koji su njihovi ciljevi.

Zgrožen sam kako ljudi lako napišu izvještaj, uljepšaju ga, a ustvari to nije prava slika.

– Da li će ko odgovarati za sve te dugove i neracionalno trošenje? Da li ste zatražili reakciju nadležnih?

Moja zakonska obaveza je da stvari koje sam zatekao i uočio prijavim nadležnim institucijama. Ja sam stanje prijavio antikorupcijskom timu koji je pri Vladi Kantona Sarajevo (KS). Mnogi ne znaju šta je antikorupcijski ured. Njegova je obaveza da, kada primi informacije, on je delegira nadležnim organima, da li je to SIPA, nadležno tužilaštvo, sud – on delegira po dijelovima ko je zadužen za šta.

Mnogi su mene pitali zašto nisam pokrenuo krivične prijave, poslao sam punomoć advokatu koji zastupa KJP ZOI da pokrećemo krivične prijave za nezakonito zapošljavanje 16 ljudi, za sanaciju piste gdje je uloženo 2,5 miliona KM (1,3 miliona eura) a ništa nismo sanirali, za kupovinu ratraka, za vertikalni transport…

Pokrenuo sam znači i krivične prijave i predao sve antikorupcijskom timu – uradio sam ono što je do mene i to je sada na institucijama koje za to primaju platu i koje se trebaju time baviti.

– Često se govori kako je sve više turista, kako treba poboljšati ponudu… Da li se zaista malo radi, da li se govori dovoljno o tome ili se više govori o onome što ne radi?

Mislim da se najviše radi o ovom posljednjem, kako se više prikazuje ono što se ne radi od onoga što se radi. Glavni fokus svakoj firmi treba biti sistem, ovdje je rađeno bez sistema i menadžment nije postavio stvari kako treba.

Kada pričamo o ljudima u minimalcu, oni moraju prehraniti svoju porodicu i možda upravo iz tih rupa u sistemu oni nalaze modalitete naplate. Koliko god to zvučalo možda surovo, no svi bi mi dali sve da osiguramo svoju porodicu. Do nas menadžera je da napravimo sistem da ti ljudi imaju dobre plate, da novac bude u kasi preduzeća i da sa tim parama racionalno radimo.

Nije prirodno da direktor ima u jednoj godini 28.000 KM (14.000 eura) službenih putovanja. Ako 28 podijelimo na 12, to je svaki mjesec da više od 2.000 maraka troši na putovanja – kakva su to putovanja? Gdje se to toliko putuje i šta se od toga dobije za firmu jer službena putovanja nisu tu da upoznajemo svijet, nego da dobije firma benefit, neki prihod. To nije vidljivo i postavlja se pitanje kako neki menadžer može 28.000 KM potrošiti na putovanja ili 50.000 KM (25.000 eura) reprezentacije, a zna da njegov prvi kolega – radnik, živi od minimalca i ne može djetetu dati marku za užinu?

Za tri mjeseca mandata, i tako će biti do kraja mandata garantujem, ja ću imati nula KM reprezentacije. Imam pravo na službeni telefon – ne koristim ga, a službenog vozača sam rasporedio na drugo radno mjesto u firmi. Ne mogu tražiti od firme koja grca u dugovima da ja raskalašeno živim. Nije neko u državnom preduzeću da bi bio viđen u skupim restoranima, treba raditi i promijeniti globalnu svijest.

– Najavljene su promjene na Bjelašnici. Šta je urađeno i šta se može uraditi?

Ljudi su navikli na drugi sistem, ugostiteljski objekat Beneton treba postaviti na prave noge, uveli smo sistem koji prati ulaze, izlaze, normative sve. To su neki zakonski propisi i glavno rješenje za sve probleme je fiskalna kasa. Kada to bude 100 posto završeno, onda je završena priča ZOI-ja jer firma ima toliki potencijal, samo treba vratiti pare u kasu.

Sa pravim investicijama ćemo vratiti pare. Nije ispravno da završen projekat ni četverosjeda ni šesterosjeda. Kada pričamo o šestosjedu, mi smo imali vječite gubitke jer izlazna stanica nije bila zatvorena. Udari vjetra stvaraju ogromne temperaturne minuse i šestosjed je morao raditi 24 sata jer bi inače zaledio i ne bi se sutra mogao upaliti. Time propada oprema, kakogod smo bili na gubitku.

Svaka druga investicija mora biti u funkciji donošenja prihoda, a ne samo za slikanje promotivno bez ikakve zarade. Kolega Zvonko Marić iz Skupštine je postavio pitanje: Koliko ćemo izgubiti ako ne bude radio četverosjed? Pa, nećemo izgubiti ništa jer je taj četverosjed prošle godine radio dvaput. U njega su investirani milioni, a imao prohod od nekoliko hiljada maraka.

– Rekli ste da je bilo nenamjenske kupovine opreme?

Nenamjenski je kupljen ratrak za uređenje staze, nije se slušala struka niti ljudi sa terena koji rukovode tim mašinama. Naravno, tako je kupljen ratrak od 12 tona i nije uopšte izvodiv njegov rad na nagibima koje ima Bjelašnica da se vodi.

To je ozbiljna i velika mašina koja je namijenjena vjerovatno za glečere i daleko manje nagibe, a zna se kako je Bjelašnica surova planina i kako tu nema smisla da mašina od 12 tona pravi stazu.

– Koliko je funkcionalan sistem za vještački snijeg?

Taj sistem je funkcionalan, ali i tu je bila greška u radu. Nije bilo uzemljenja prilikom priključka LED displeja, koji ni danas ne rade.

Struja se priključila na vještačko osnježavanje i prilikom udara groma taj sistem je pregorio. Sada sanacija košta 15.000 KM, a to je godišnja plata jednog radnika.

– Kakvo je stanje na Igmanu, koliko je iskorišten njegov potencijal? Koji je status skakaonica?

Igman možda ima najveći potencijal kada pričamo o turizmu. Bjelašnica je planina za pravog skijaša, nije baš za amatera, čovjeka koji je tek naučio skijati, a Igman je oaza sa plavim stazama.

Zapušten je jer se godinama priča o Igmanu, a niko ne investira u njega. Bolje da smo stavili četverosjed na Igman, to bi bila velika razlika. Mogli bi koristiti bukvalno pet mjeseci u godini, veća bi sigurnost bila, veća produktivnost. Svi bi vidjeli koristi i promjene.

Moramo raditi u narednoj sezoni da vratimo sistem parkinga, karata, da ljudi imaju koristi svi, od radnika do gostiju. Radimo na formiranju cjenovnika i nije normalno da cijena karte na Bjelašnici i Igmanu bude ista – na Bjelašnici vozi šesterosjed od nekoliko miliona, a na Igmanu dvosjed od nekoliko hiljada.

Skakaonice, globalno, su veliki projekat u koji se trebaju uključiti i država i kanton, ali trenutno nisu ekonomski isplative. Možemo napraviti zip-line, povećati sadržaje oko skakaonica. I druge skakaonice, poput Planice u Sloveniji, imaju problema sa finansiranjem, ali se igmanske mogu koristiti za treniranje. Moramo svaki dio staviti u funkciju građanima.

– Vaša kompanija upravlja i dvoranom Zetra. Malo je sportskih događaja u gradu, šta uraditi da se unaprijedi ponuda?

Problem Kantona Sarajevo, koliko sam shvatio u razgovoru sa kolegama, jeste što sport izumire. Nekad je bilo u Sarajevu nekoliko košarkaških klubova, ostao je jedan klub. Rukomet – bilo nekoliko klubova, sada Bosna samo u drugoj ligi, u odbojci jedan klub preživljava.

Rad se zasniva na borilačkim sportovima, ritmička gimnastika te neki zanemarivi termini tenisa. Moramo naći rješenje šta uraditi, ponuditi dvoranu školama, ambasadama.

– I reprezentacije su otišle iz Zetre?

Tako je, a zamislite ovaj paradoks. U Zetri nema displej za prikazivanje rezultata, vremena takmičenja.

Bivša uprava nije kupila displej za Zetru, ali kupila za Bjelašnicu gdje displeji ne rade…

– Koliko je tačna informacija da sistemi za formiranje leda, odnosno skladištenje opasnih hemikalija nisu promijenjeni godinama? Da li je to potencijalna opasnost?

Istina je da u dvorani imamo problema sa dotrajalom opremom koja je više decenija stara. U slučaju da se to desi neka havarija, imali bi ekološku krizu velikih razmjera. O tome niko nije pričao nadajući se kako se to u njihovom mandatu neće desiti.

Sada ćemo raditi kako da izmjestimo, saniramo, jer pričamo o životu i smrti, ekološkim katastrofama i sigurnosti građana BiH, pa i šire. Ako se to desi, bile bi tektonske promjene za mnoge.

– Da li se mogu borilišta približiti velikim takmičenjima?

Homologacija dozvoljava održavanja svih takmičenja, ali se opet vraćamo na budžete. Bojim se da je Bjelašnica odavno ispala iz igre za ozbiljne slalomske trke, možda Super –G ili neke kupove, ali smo daleko od velikih takmičenja. Jahorina, koja godinama jako investira, je daleko od velikih takmičenja, a kamoli mi.

Ono što treba dugoročno uraditi je spajanje Bjelašnice i Igmana sa stazama, to su planovi od 1982. i oni su jedini spas za ski centar. Treba da približimo sjeverni dio Bjelašnice sa Igmanom, za to treba dobra volja i Vlade i svih ljudi jer je to projekat od 100 miliona KM (50 miliona eura).

Kada se to uradi imamo jedan ozbiljan ski resort u kojem skijaš može ići sa jedne planine na drugu. Tek tada može kanton reći da ima ozbiljno skijalište koje bi pariralo evropskim. Samo treba volja da krenemo, da ne radimo na preživljavanju ZOI već na projektima koji će ostati narednim generacijama.

Bob staza kao jaka ekonomska priča

– U kakvom je stanju bob staza, bilo je nekih birokratskih problema?