Lučka: Zakon o kleveti je moćno oružje u rukama vlasti da guši otpor i slobodnu riječ

Ako je suditi prema izjavama i radnjama vladajućih u Republici Srpskoj kriminalizacija klevete i uvrede je „gotova stvar“.

Kaže to u razgovoru za Interview.ba direktor Centra za ljudska prava Banja Luka Dejan Lučka, dan nakon što je Narodna skupština Republike Srpske dvotrećinskom većinom usvojila Nacrt izmjena Krivičnog zakona. Kojim se, već je javnost uglavnom upoznata, kleveta i uvreda pretvaraju u krivično djelo s drastičnim kaznama. Koje mogu biti i do 120.000 KM ili pretvorene u zatvorske.

Interview: Prije svega da utvrdimo na koga se sve odnosi ovaj zakon? Samo na novinare i samo u RS ili…?

Lučka: Generalno, laički rečeno, Krivični zakonik važi za svakoga ko na teritoriji Republike Srpske učini krivično djelo. Ali, u određenim situacijama i za onoga ko to učini van njene teritorije. To znači da će se te zakonske izmjene primjenjivati na sve građane i građanke Republike Srpske. Za one izvan RS ili izvan BiH, koji eventualnu klevetu ili uvredu učine putem interneta ili medija ćemo tek vidjeti kakva će praksa biti uspostavljena.

Interview: Da li dobro razumijemo kad tumačimo da iz ovog zakona ne proizilazi potreba dokazivanja uvrede ili klevete, nego da je dovoljno da se neko osjeća uvrijeđenim ili oklevetanim?

Lučka: Prema Nacrtu, ukoliko neko smatra da je uvrijeđen ili oklevetan podnosi prijedlog nadležnom tužiocu. Tužioc može preduzeti krivično gonjenje ako smatra da je došlo do krivičnog djela. A onda se u toku postupka pred sudom dokazuje da li je zaista u pitanju to krivično djelo. Ako su uvreda ili kleveta učinjena prema umrlom licu, gonjenje se preduzima po prijedlogu bračnog druga ili lica koje je sa umrlim živjelo u trajnoj vanbračnoj zajednici, srodnika u pravoj liniji, usvojioca, usvojenika, brata ili sestre umrlog lica i tu opet tužilac dalje postupa prema zakonskim koracima.

Interview: U pravnoj analizi izmjena Krivičnog zakona koje kriminalizira klevetu, čiji ste autor i Vi, zaključujete da bi kazne mogle biti ogromne. To znači da ih malo ko može platiti. Postoje li zapravo norme koje valja koristiti pri pisanju zakona i određivanju kazni, neki standardi?

Lučka: Pri propisivanju kazni i njihove visine treba imati u vidu kolika je opasnost i štetnost određenog djela. Zatim kako će se postići svrha kažnjavanja, kolika je jačina ugrožavanja ili povreda zaštićenog dobra…Konkretno, kada su u pitanju kleveta i uvreda, moj stav je da njima nije mjesto u okviru krivičnih zakona. Odnosno, da su građanskopravni mehanizmi dovoljni za zaštitu časti i ugleda. To je i stav i mnogih međunarodnih tijela – Savjeta Evrope, predstavnika OEBS-a za slobodu medija, Specijalnog izvestioca UN-a za slobodu mišljenja i izražavanja, Specijalnog izvjestioca Organizacije američkih država za slobodu izražavanja i slično…

Interview: U analizi zaključujete da se predloženim zakonom krši standard prema kome se krivično pravo koristi kao posljednje sredstvo za ograničavanje slobode izražavanja, i to onda kada nema blažih rješenja! O kojim standardima govorimo?

Lučka: Kada se ograničava sloboda izražavanja, njena ograničenja moraju biti „posljednja” linija odbrane od određenog postupanja. Moraju biti usko tumačena na način da ograniče samo ono djelovanje za koje je apsolutno neophodno da se ograniči. To da krivično pravo treba da bude posljednje sredstvo (ultima ratio) izvire iz načela legitimnosti, ali i određenih odredbi u samom Krivičnom zakoniku. Tako u KZRS stoji da se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo za ona protivpravna djela kojima se prava i slobode čovjeka i druge individualne i opšte vrijednosti društva ustanovljene ustavom i međunarodnim pravom tako povređuju ili ugrožavaju da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne prinude. Dakle, ograničavanje slobode izražavanja, kroz Krivični zakonik, zbog narušavanja časti i ugleda, mora da dođe kao posljednje sredstvo. I to upravo kada nema blažih rješenja. Međutim, blaža rješenja postoje. Postoje u okviru građanskog prava. Jer već dvije decenije je u primjeni Zakon o zaštiti od klevete. Njime se uređuju prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog.

Interview: Na koja rješenja mislite kada kažete „blaža rješenja kod nas već postoje, i to u okviru građanskog prava”, imate li i neki primjer? Ako je riječ o Zakonu o zaštiti od klevete – možete li dati neke argumente koji pokazuju na koji način je taj zakon zaista dobar alat za zaštitu?

Lučka: Jeste, u pitanju je Zakon o zaštiti od klevete. Prve godine primjene ovog zakona su bile haotične. Sjetimo se kako su odštetni zahtjevi u tužbama za klevetu bili enormno visoki, od više desetina hiljada KM do milionskih. Ali su vremenom, kako je sudska praksa obeštećenja ograničila na proporcionalnije iznose (od jedne do šest hiljada KM, i rijetko do 20.000 KM), postali umjereniji. Kroz godine se izgradila određena sudska praksa, u određenoj mjeri, iako ne stopostotno. Pa se i standardizovalo odlučivanje u ovim slučajevima. Sudije su kroz ogroman broj seminara i radionica osposobljene da slučajeve klevete i ograničenja slobode izražavanja gledaju kroz poštovanje standarda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koje je postavio Evropski sud za ljudska prava. To se i vidi kroz presude u kojima se u ogromnom broju slučajeva koriste ovi standardi, a sami slučajevi klevete su postali standardni slučajevi za rješavanje. Istina, ponekada imamo različite odluke u veoma sličnim slučajevima. Ali to nije slučaj samo sa ovim zakonom, nego i sa mnogim drugim. Bitna stvar je da zakon funkcioniše i da se po njemu postupa. Prebacivanje klevete u krivično pravo neće standardizovati praksu, nego će ona da postane još diferenciranija. A biće pravi mali podvig i stvarati praksu u krivičnim predmetima u vezi sa klevetom. Ono što bi pak trebalo da se uradi je da se pristupi reformama zakona kojima se reguliše kleveta idući ka još jasnijoj zaštiti oklevetanih. Ali i, sa druge strane, konkretizovanju naknada za klevetu. I to tako da se uspostave srazmjerna i razumna ograničenja maksimalnih iznosa naknade štete kako opstanak medija ne bi bio doveden u pitanje. Zatim da se uvedu odgovarajuće garancije protiv dosuđivanja naknada koje su nesrazmjerne stvarnoj povredi. Onda i da se zakonski konkretno postave viši standardi prihvatljivosti i tolerancije u slučajevima navodne klevete protiv javnih ličnosti u odnosu na osobe koje se ne nalaze direktno pod svjetlima javnosti. Moguće je i da se prošire odredbi o izuzeću od odgovornosti od navodne klevete uvođenjem „anti-SLAPP” odredbi o primarnoj zaštiti slobode izražavanja od zloupotrebe pravosuđa kroz omogućavanje odbacivanja ili odbijanja očigledno neosnovanih tužbi i slično.

Interview: Mišljenja ste da ovakav prijedlog nacrt Zakona ostavlja previše prostora za tumačenje. Na šta ste konkretno mislili? Koji su članovi, odnosno elementi za Vas sporni?

Lučka: Riječ je o članovima koji se odnose na krivična djela uvrede, klevete i iznošenje ličnih i porodičnih prilika. Napisani su tako da će vjerovatno svoje konkretno definisanje i značenje doživljavati kroz praksu, a otvoreno je pitanje kakva će ona biti.

Interview: Kažete i da su same formulacije Zakona takve da se vi ne možete unaprijed u potpunosti pripremiti za primjenu ovakvog zakona. Na šta tačno mislite? Kakve bi posljedice to moglo imati na javni prostor? I zapravo da li je u pistanju samo javni prostor ili vas može tužiti neko ko se osjeća uvrijeđen zbog nečeg što mu je rečeno na nekoj svadbi, rođendanu…?

Lučka: Uzmimo za primjer član koji određuje da će „onaj ko iznosi ili pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj časti ili ugledu“ biti kažnjen novčanom kaznom od 10.000 KM do 40.000 KM. Šta je to konkretno „štogod” iz ličnog i porodičnog života nekog lica? Da li je to i javno otkrivanje malverzacija nekog ko ima porodične veze sa određenim političarima i dovođenje u konekciju njega i tog političara? Da li je to i kada javno obznanite, naprimjer, porodično nasilje koje vrši neko lice? Kada je u pitanju uvreda, u Nacrtu zakona stoji formulacija da će se „ko uvrijedi drugoga” kazniti sa novčanom kaznom od 5.000 KM do 20.000 KM, a ako je to „učinjeno putem štampe, radija, televizije ili drugih sredstava javnog informisanja ili na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je uvreda postala pristupačna većem broju lica, kazniće se novčanom kaznom od 10.000 KM do 50.000 KM”. Dakle, dovoljno je da nekoga uvrijedite, naprimjer u kafani, da biste odgovarali prema ovakvoj formulaciji, a ukoliko ta uvreda postane pristupačna većem broju lica – onda je i kazna veća.

Interview: Da se vratimo na početak. Na Vašu tvrdnju da Vlada RS nije ispoštovala formalna procesna pravila pri davanju na uvid javnosti ovog Nacrta zakona. Šta je Vlada RS trebala uraditi, koja su pravila i kako bi se sada moglo reagovati na to?

Lučka: Ukratko, početkom marta je na zvaničnoj internet stranici Ministarstva pravde RS objavljen tekst Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske. U obrazloženju je navedno da je objavljen s rokom od sedam dana za dostavljanje primjedbi i sugestija, te i da na predloženi tekst prednacrta nije bilo primjedbi i sugestija. Dakle, Ministarstvo je u tekstu Nacrta konstatovalo da na predloženi tekst nije bilo primjedbi. A da u Prednacrtu uopšte nije ni objavilo krivična djela protiv časti i ugleda. I tek na dan kad je Nacrt zakona objavljen na stranici Vlade RS javnost je saznala kako izgledaju izmjene KZRS. I uopšte nije bilo mogućnosti da se na njih reaguje prema Vladi. Jer je unaprijed konstatovano da na predloženi tekst nije bilo primjedbi. Tako je uticalo na upućivanja primjedbi i sugestija na krivična djela protiv časti i ugleda od strane zainteresovane javnosti. Takođe, Ministarstvo pravde je znatno skratilo i rokove za dostavljanje primjedbi i sugestija sa 15 dana, kako je predviđeno Smjernicama za konsultacije u izradi propisa i drugih opštih akata Republike Srpske, na sedam. Mi smo već, kao i druge organizacije, uputili dopise prema Zakonodavnom odboru Narodne skupštine Republike Srpske u vezi sa ovim, a vidjećemo koji će nam biti naredni pravni koraci.

Interview: NSRS je najavila 60 dana javne rasprave. Šta očekujete da će donijeti taj period? Da li je moguće da za tih 60 dana javnost zaboravi na ovaj problematični zakon, kao što se već i dešavalo?

Lučka: Ako je suditi po izjavama i radnjama vladajućih struktura u Republici Srpskoj, kriminalizacija klevete i uvrede je gotova stvar. Možda bi eventualno u okviru javne rasprave moglo da se razgovara o rasponu kazni. I tu se završava priča o pregovorima i dogovorima sa opozicijom, organizacijama civilnog društva i medijima. Moguće je, naravno, da nakon isteka roka od šest mjeseci zakon ne ide dalje kroz proceduru u formi prijedloga, odnosno da predlagač odustane od njega. Ali, teško je zamisliti da će do toga doći u ovom slučaju. Ali nije nemoguće.

Interview: Ako zakon ipak ponovo ode u NSRS i u istom obliku – šta nam je činiti? Postoje li neki međunarodni mehanizmi zaštite koje bi mogli koristiti?

Lučka: Kada se zakon izglasa u Narodnoj skupštini Republike Srpske i ukoliko uđe u primjenu, moguće je da npr. bude ispitivana njegova ustavnost. Kada su u pitanju međunarodni mehanizmi postoje neka rješenja. Ukoliko se bude sudilo pred domaćim sudovima prema izmjenama Krivičnog zakonika i pojedinac prođe sve instance u BiH, a i dalje smatra da su mu prekršena ljudska prava iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, moguće je da se o tom njegovom slučaju raspravlja pred Evropskim sudom za ljudska prava. Međutim, Evropski sud za ljudska prava nije ovlašćen da ukida zakone.

Interview: Ako je moguće procijeniti, a znam da je nezahvalno, šta bi mi mogli očekivati od našeg pravosuđa ako bi zakon ostao u baš kako je nacrt predvidio? Kakva bi šteta po društvo bila zbog toga?

Lučka: Tužilaštva i sudovi su trenutno preopterećeni velikim brojem predmeta. Krivične prijave koje građani podnose se često i ne pregledaju i ostaju samo u ladicama tužilaštava. Uvođenjem klevete, uvrede i iznošenja ličnih i porodičnih prilika u krivičnopravno regulisanje broj predmeta bi se još više povećao. Kolike bi razmjere uticaja bile na (ne)efikasnost i (ne)efektivnost procesuiranja predmeta otvoreno je pitanje. Ali, jasno je da bi došlo do dodatnog opterećenja tužilaštva i sudova, i to za djelo, koje se već rješava u okviru građanskopravnih mehanizama. Davanje ovako moćnog oružja, prvenstveno krivičnopravnih sankcija, u ruke vlastima u državi u kojoj ne postoji istinska nezavisnost tužilaštva i sudstva predstavlja put prema gušenju otpora, smanjivanju slobode riječi u javnom prostoru, a onda i posljedične autocenzure i mogućeg lakšeg prikrivanja zakulisnih radnji o kojima se neće smjeti javno pričati.