Ljudi su ljudi: Srebreničke porodice Smajić i Stanojević kao jedna

Hasmina Smajić vratila se u Srebrenicu prije deset godina. Najveći izazov ove samohrane majke bio je da nađe adekvatan smještaj. Podnosila je zahtjeve za dodjelu bilo kakvog smještaja, ali bezuspješno. Velike prijatelje našla je u porodici Stanojević koja se brine o njenom sinu Amaru. Smajići i Stanojevići, praktično, zajedno čine jednu porodicu.

“Kad sam došla u Srebrenicu sa jednogodišnjim sinom, provela sam deset dana u parku. Nisam ništa dobijala od Centra za socijalni rad, opštine, niti neke druge ustanove. Nisam imala smještaj i spavali smo u parku deset dana. Na očevo imanje se nisam mogla vratiti jer je porodična kuća porušena”, kaže Hasmina Smajić.

Hasmina je sama našla alternativni smještaj, ali je i to kratko trajalo.

“Prvih dana nisam dobijala nikakvu pomoć, ali je bila sezona borovnica. Išla sam po šumama, brala borovnice, prodavala ih da bih mogla platiti djetetu smještaj u obdaništu. U to vrijeme u hotelu ‘Domavija’ bio je alternativni smještaj za izbjegla lica. Provalila sam u jednu neuslovnu prostoriju i tu se smjestila, ali sam ubrzo istjerana na ulicu”, dodaje ona.

Hasmina Smajić: Na očevo imanje se nisam mogla vratiti jer je kuća porušena

Podnosila je zahtjev za rješenje njenog slučaja, ali nigdje nije uspjela.

“Nekoliko puta sam podnosila zahtjev za rješavanje stambenog pitanja. Znam da u Srebrenici ima praznih stanova koji pripadaju Ministarstvu za izbjeglice. Obraćala sam se i ministru Edinu Ramiću, ali nisam dobila nikakav odgovor. Tri puta sam dobila i odbijenicu od opštine. U obrazloženju je uvijek stajalo da nisu u mogućnosti da udovolje mom zahtjevu. Ja sam tražila bar devastirani stan koji bih renovirala i gdje bi se mogla smjestiti sa djetetom”, kaže Hasmina.

Dok je preživljavala teške dane, sreća joj se, ipak, osmjehnula.

“Igrom slučaja srela sam Milku Stanojević koja je saslušala moju priču. Pitala me je gdje ostavljam dijete dok sama idem u borovnice. Rekla sam da mi je sin u obdaništu i da plaćam njegov smještaj od novca koji zaradim prodajom borovnica. Ona je odmah rekla da će njena porodica preuzeti brigu o malom Amaru”, priča Hasmina.

Već deset godina mali Amar je u porodici Stanojević.

Amar Smajić i Anđelko Stanojević

“Ovdje mi je lijepo. Imam sve uslove za normalan život. Danijela mi dođe kao sestra. Četvrti sam razred, vrlodobar sam učenik, ali, nekad iz nekog predmeta bude i – dvojka”, iskreno će Amar.

Anđelko Stanojević pazi na Amara i praktično je dio njegove porodice.

“Kad je Smajićima bilo najteže, mi smo uzeli Amara, nije imao ni dvije godine. Odrastao je sa nama, družimo se i nastojimo da mu pružimo sve što je potrebno. Živimo kao jedna porodica. Kamo sreće da je ovakvih primjera više. Nikad ljude nisam dijelio po vjeri i naciji, već samo na ljude i neljude”, ističe Anđelko.

“Živimo kao jedna porodica. Imaju kćerku Danijelu koju smatram sestrom jer nemam druge sestre, nemam nikog drugog. Pazimo se i volimo. Anđelka i Milku ne odvajam od roditelja. Oni su mene prihvatili i smatram ih roditeljima”, priča Hasmina Smajić.

Anđelko je udomio Smajiće jer, kako dodaje, svako treba da ima krov nad glavom.

“Ovdje ima praznih stanova, samo treba pravi čovjek, humanista koji će pokrenuti postupak da Hasmina i njen sin dobiju stan”, riječi su Anđelka.

Hasmina ima posao. Ipak, velika joj je želja da dobije adekvatan smještaj.

“Cilj mi je da imam svoj stan. Dok platim sve obaveze, ne ostane mi ništa. Međutim, kada bih imala svoj stan, imala bih daleko manje troškove i mogla bih i djetetu priuštiti još neke pogodnosti”, ukazuje Hasmina Smajić.