Lakše od Švicarske do BiH, nego od bh. granice do Cazina

Na neaktivnom graničnom prelazu u cazinskoj mjesnoj zajednici Tržačka Raštela davne 1995. godine organizacija UN-a zadužena za stabilnost u regionu postavila je “žilet-žicu” kako bi blokirala most koji je povezivao tada ratom izmorene obale Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Više od 20 godina kasnije ista ta žica i dalje stoji na mostu koji dijeli državu s obilježjima Evropske unije i teritoriju općine Cazin, koja, uprkos činjenici što se nalazi u pograničnoj zoni, mora koristiti međunarodni granični prelaz Maljevac, koji se nalazi na prostoru općine Velika Kladuša.

Cazin ima gotovo 15.000 stanovnika u dijaspori i vodeći je grad u Unsko-sanskom kantonu po broju stanovnika koji žive u inozemstvu.

Posebno je zanimljiv detalj da dijaspora ovog kraja posjećuje Bosnu i Hercegovinu i mimo praznika, veoma je aktivna na lokalnom planu i predstavlja bitan faktor u organizaciji zajednice.

Ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju granični prelazi na kojima se inače zadržavalo tek po nekoliko minuta postaju jedan od vodećih problema na širem prostoru Unsko-sanskog kantona.

“Nekada smo dolazili vikendima kući, a sada to činimo daleko rjeđe jer se ne možemo izboriti s užasnim gužvama na graničnim prelazima”, kaže Fikret Mesić, koji trenutno živi u Švicarskoj.

Višesatno čekanje

Na ulaz u domovinu mnogi moraju čekati i nekoliko sati.

“Mi na raspolaganju imamo samo jedan granični prelaz, a to je onaj u Velikoj Kladuši, granični prelaz Maljevac. Tu su kolone najčešće duge preko pet kilometara, a u prosjeku se čeka tri sata, što za vrijeme praznika može potrajati i do šest sati”, navodi Mesić.

Pri dolasku iz Evropske unije mnogi će se i strpjeti, pričekati koji sat da bi stigli svojoj kući. Međutim, veću frustraciju predstavlja povratak u zapadnoevropske zemlje, kada putovanje od svega 30-ak kilometara traje i nekoliko sati.

“Evo, uzmite u obzir činjenicu da mene do Švicarske čeka putovanje od 1.000 kilometara, i u Maljevcu najčešće izgubim po tri sata, a put nije ni počeo kako treba. Ja sam već u susjednoj Hrvatskoj premoren da nastavim vožnju i moram stati da se odmorim”, kaže Mesić.

“Kad putujem iz Austrije, treba mi četiri sata od Linza do graničnog prelaza u Maljevcu, a onda preostalih 40 kilometara pređem za još četiri sata. Stvarno apsurdno”, navodi Muamer Ljubijankić, koji trenutno živi u Austriji.

Zbog problema sa gužvama na graničnim prelazima veliki dio dijaspore s područja Unsko-sanskog kantona izbjegava dolaziti bez prijekih povoda i obaveza u svoj rodni kraj.

“Ljudi su nekad mogli doći u Bosnu iskoristivši samo slobodan dan i eventualno vikend, zbog gužvi na granicama. Mnogi su primorani da uzimaju godišnje odmore radi dolaska kući. Ukoliko odlučim da putujem, obično to činim srijedom ili četvrtkom, jer su petkom i tokom vikenda gužve nesnošljive”, navodi Mesić.

Čekanje u kolonama je obeshrabrujuće. Pravna procedura i “prva linija odbrane” Evropske unije primarni su uzročnik zastoja na granicama. Dodatni otežavajući faktori jesu manjak zaposlenika i nedostatak dodatnih terminala mada posebnu frustraciju predstavljaju česti “padovi sistema”.

“Najteže je hroničnim bolesnicima i osobama s malom djecom. Svojim očima sam gledao ljude kako sebi ubrizgavaju inzulinske injekcije i nebrojano puta susretao majke koje hodaju pored automobila iznoseći na svjež zrak plačuću dječicu”, kaže Fikret Mesić.

Dugoročne posljedice

Problem je aktuelan nekoliko godina, međutim, posljedice već dobijaju dugoročne oblike, na ozbiljnost situacije upozorava Muamer Ljubijankić.

“Mi koji živimo i radimo u dijaspori na sve načine pokušavamo svoj život usmjeriti ka Bosni i Hercegovini, ovdje djecu dovodimo i učimo ih da moraju graditi svoju domovinu. Sada smo gotovo onemogućeni da tu ideju sprovodimo u djelo. Svjedoci smo da veliki broj ljudi sa našeg kraja odlaže putovanje u BiH zbog loše riješenih graničnih prelaza, a bojimo se da će poslije nekog vremena i oni izgubiti interesovanje i ugušiti svijest o ulaganju u svoju zajednicu”, kaže Ljubijankić.

Iz rukovodstva lokalne samouprave Cazina navode da je dijaspora bitan dio zajednice u smislu investitora i aktivnih članova zajednice.

“Naša dijaspora ima sredstava da ode na bilo koju turističku destinaciju u svijetu i potroši manje novca nego što bi potrošili u Bosni, međutim, oni biraju doći upravo u svoj rodni kraj i investirati svoj kapital u budućnost naše zajednice. Mi se moramo boriti da ne izgubimo svoje ljude zbog banalne stvari poput gužve na granici”, kaže načelnik općine Cazin Nermin Ogrešević.

Stanovnici Cazina pitaju šta se još treba desiti da bi se čuo njihov poziv na rješavanje ovog problema. Kao općina koja se nalazi u pograničnom dijelu, Cazin posjeduje svu fizičku infrastrukturu i predispozicije za otvaranje novog graničnog prelaza, koji će, osim rasterećenja prelaza Maljevac, biti u mogućnosti da mnogim drugim gradovima u Krajini osigura bržu putnu komunikaciju i frekvenciju dijaspore. Mnogima egzistencija zavisi upravo od dinamike protoka na graničnim prelazima.

“Bilo bi interesantno napraviti analizu kolika je frekvencija graničnih prelaza u cijeloj državi. Naprimjer, u Hercegovini, gdje dnevno prođe jedva dvocifren broj ljudi, na užoj teritoriji dostupno je više alternativnih prelaza. Mi imamo problem koji je prisutan tokom čitave godine. Samo na prelazu u Velikoj Kladuši godišnje se registruje gotovo dva miliona prelazaka. Dakle, tehnički, taj prelaz ne zadovoljava potrebe”, kaže Ogrešević.

Konkretno rješenje

Rješenje problema nadohvat je ruke, postoje navodne inicijative i obećanja, a sa hrvatske strane infrastruktura je u potpunosti instalirana i funkcionalna. Na teritoriji mjesne zajednice Tržačka Raštela postoji granični prelaz, koji je trenutno neaktivan, a istovremeno posjeduje sve adute i izuzetnu potrebu da se pusti u upotrebu kao međunarodni granični prelaz.

“Iz zvaničnog Sarajeva navode da rade na rješenju našeg problema. Iako je to možda i dijelom istina, mi još uvijek ne osjećamo pomake, nama djeluje da smo i dalje zaboravljeni, kao da pripadamo švicarskim kantonima, a ne da smo jedan od kantona Federacije BiH”, smatra Mesić.

U više navrata granični prelaz u Tržačkoj Rašteli zvanično je spominjan kao potencijalni međunarodni prelaz, međutim, osim najava, obilazaka i praznih obećanja, više nije urađeno.

“Mi ne tražimo da nas neko žali i doživljava kao socijalno ugroženu zajednicu, mi imamo kapaciteta i snage da se borimo za svoja prava. Tražimo samo ono što je opće dobro za nas i cijelu državu, a to je rasterećenje graničnih prelaza i mogućnost normalne cirkulacije dijaspore u ovim krajevima”, poručuje Ljubijankić.

Stanovnici Krajine i dijaspore nadaju se konkretnim pomacima u rješavanju njihovih problema. Nova godina prilika je za nove početke, pa se možda i u skorije vrijeme inicira početak kraja pogranične agonije tog regiona.