Kurspahić: “Ničija zemlja” na East Riveru
Govor predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića na ovogodišnjem zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku neodoljivo je podsjetio na situaciju iz filma „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića, koji je dobio Oskara za najbolji film na stranim jezicima 2002.godine, u kojoj bosanski vojnici u rovu pod artiljerijskom vatrom, u potpunom beznađu, razmišljaju o „sranju u Ruandi“, piše Kemal Kurspahić za Radio Slobodnu Evropu.
Izetbegović je, naime, u obraćanju Generalnoj skupštini, uredno poredao sve aktuelne globalne izazove – ravnopravnost polova i promociju uloge žene u društvu; množenje i zaoštravanje kriza u svijetu; značaj multilateralnog odgovora na globalne izazove; zaštitu međunarodnog poretka i vladavine prava; nuklearno naoružanje i njegovo širenje; terorizam i ekstremizam – a da gotovo ništa nije imao da kaže o Bosni i Hercegovini.
To ne znači da o Bosni i Hercegovini nije bilo riječi na zasjedanju.
Za to se pobrinula predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Ona je i bilateralne susrete s međunarodnim zvaničnicima i obraćanje Generalnoj skupštini iskoristila da – uz politički korektnu podršku proširenju Evropske unije na zapadnobalkansko susjedstvo – alarmira učesnike zasjedanja u vezi sa stanjem u Bosni i Hercegovini. Uvjeravala ih je kako postoji rizik od „političke i institucionalne nestabilnosti“ nakon oktobarskih izbora „zbog propuštanja da se izmijeni izborni okvir i potpuno poštuju prava i jednakost tri konstitutivna naroda“. Založila se i za „legitimnu i proporcionalnu zastupljenost hrvatskog naroda na svim nivoima vlasti, uključujući i Predsjedništvo“.
Njeni sagovornici, od generalnog sekretara Ujedinjenih nacija do brojnih najviših predstavnika država, ne moraju znati da bi ozbiljna promjena „izbornog okvira“ zahtijevala – prije svega – provođenje presuda evropskih sudova o pravu svih građana da se kandiduju i budu birani na najviše državne funkcije, što bi u značajnoj mjeri promijenilo i prirodu uređenja koje počiva na etničkom aparthejdu. Oni, takođe, ne moraju znati detalje Dejtonskog sporazuma da bi mogli u susretima u prolazu provjeravati: a gdje to u tom sporazumu piše kako „legitimni predstavnici“ hrvatskog naroda moraju biti samo pripadnici njene partije.
To što je Izetbegović u govoru u Generalnoj skupštini govorio o svemu osim o Bosni i Hercegovini ne treba da čudi s obzirom na dejtonska ograničenja u čijoj iskustvenoj interpretaciji izlaganje u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija treba da bude podržano od sva tri člana Predsjedništva.
Ta ograničenja bila su upadljiva u prošlonedjeljnoj posjeti Bosni i Hercegovini ruskog ministra inostranih poslova Sergeja Lavrova. On je – u izjavama u Sarajevu – potvrdio rusku podršku „suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine“ i njenom dejtonskom uređenju i protivljenje „demonizaciji Republike srpske“. Niko od njegovih sagovornika u Sarajevu nije mogao da mu kaže kako iskrena podrška „suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ podrazumijeva i poštovanje prava građane Bosne i Hercegovine da sami – bez vanjskih pritisaka – odlučuju o budućnosti svoje zemlje. Više puta ponovljeno zvanično protivljenje ruskih diplomata ideji „euroatlantskih perspektiva“ Bosne i Hercegovine, kao i ruski veto na međunarodno usklađenu rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici uz 20. godišnjicu„najgoreg masakra u Evropi nakon Drugog svjetskog rata“, daleko je od ideje „poštovanja suvereniteta“.
Dvije pretpostavke o ulozi Rusije u Bosni i Hercegovini nalažu temeljniju analizu i odgovor.
Jedna je – ruska podrška Dejtonskom sporazumu. Ako je tako – zašto Rusija, direktno ili prećutno, podržava antidejtonske inicijative i retoriku predsjednika Republike Srpske.
Druga – rusko protivljenje „demonizaciji Republike Srpske“. Moskva bi svoj uticaj na Republiku Srpsku mogla da pokaže u suzbijanju podrške međunarodno osuđenim srpskim ratnim zločincima i imenovanju javnih ustanova, ulica i trgova po tim „nacionalnim herojima“.
Ako su se u ovoj nedjelji zasjedanja Ujedinjenih nacija na najvišem nivou šefovi država i vlada, ne samo zapadnobalkanskih zemalja, takmičili u tome ko će od njih privući najviše pažnje, ta uloga – ličnosti nedjelje na njujorškom East Riveru – pripala bi crnogorskom premijeru Dušku Markoviću.
Za razliku od desetina drugih šefova država ili vlada koji su se gurali za sliku s američkim predsjednikom koju će postaviti na web stranicu svoje države, Marković se našao u središtu pažnje koju i nije sam tražio. Američki predsjednik Donald Tramp (Trump), pored desetina drugih šefova država i vlada koji su čekali u redu za svečanu večeru, prepoznao je Markovića, prišao mu i razmijenio prijateljska tapšanja.
Ta slika američko-crnogorskog prijateljstva ima i svoju skoriju istoriju.
Ne tako davno – u maju 2017. – Marković je predstavljao Crnu Goru na njenom prvom samitu NATO-a i svjetsku gledanost doživio je snimak kako Tramp gura Markovića da bi se našao u prvom redu za grupnu fotografiju.
Nešto kasnije – Tramp je površnost u razumijevanju balkanskih okolnosti pokazao kad je, u razgovoru na FOX televiziji – odgovarajući na pitanje zašto bi Sjedinjene Države imale obavezu da intervenišu ako, na primjer, Crna Gora izazove rat – odgovorio kako je to vrlo mala zemlja s vrlo agresivnim narodom: „Oni mogu postati agresivni i, čestitam, vi ste u trećem svjetskom ratu“.
“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“
