Euroatlantske perspektive
Kurspahić: Balkan između “Yes” i “Nyet”
Dodik je, u razgovoru članova Predsjedništva sa Salivanom, pokušao da predstavi kako u Bosni i Hercegovini „ne postoji unutrašnja saglasnost o članstvu u NATO-u“
Kad je američki predsjednik Donald Tramp (Trump) na adresu predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika poslao čestitku povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine 25. novembra potvrđujući dalju američku podršku njenim euroatlantskim aspiracijama služba koja se brine o međunarodnim protokolarnim iskazima učtivosti iz Bijele kuće savršeno je znala da će to kod primaoca imati učinak poziva u zubarsku ordinaciju i ni najmanje nije bila iznenađena ekspresnim protokolarno neučtivim odgovorom kako Bosna i Hercegovina „nema takav praznik“ i kako to „nije moj praznik i ne slave ga Srbi“, piše Kemal Kurspahić za Radio Slobodnu Evropu.
Kao ključni akter u postizanju dejtonskog sporazuma Sjedinjene Države, naravno, ne trebaju lekcije iz balkanske istorije – njihovi diplomati naslušali su ih se u godinama pregovora sa zlim momcima tog podneblja – i oni znaju kako Dan državnosti obilježava časni doprinos pripadnika svih naroda Bosne i Hercegovine oslobodilačkoj borbi protiv fašizma i potvrđen je i dejtonskim ustavnim garantijama kontinuiteta bosanskohercegovačke državnosti.
Manje impulsivan primalac mogao je iz naizgled tek protokolarnog pisma izvući i zaključak o kontinuitetu američke politike prema Bosni i Hercegovini bez obzira na smjenu administracija u Vašingtonu. Pred tom spoznajom Dodik bi – umjesto ekspresnog odbacivanja čestitke i odricanja u ime Srba od antifašističke tradicije – mogao preispitati alternativu očito promašenom očekivanju kako je američka kritika i sankcionisanje njegovih antidejtonskih izjava i aktivnosti tek „osveta ostataka bivših administracija“ i kako će Trampova administracija imati više razumijevanja za „srpsku poziciju“.
Dva mjeseca nakon protokolarnog debakla s odbijanjem čestitke povodom Dana državnosti Sjedinjene Države nastavile su da emituju snažne poruke o kontinuitetu podrške Bosni i Hercegovini.
Prvu je – u posjeti Sarajevu 17. decembra – donio zamjenik državnog sekretara Džon Salivan (John Sullivan).
Na sastanku s članovima državnog Predsjedništva založio se za ubrzanje političkih, pravosudnih i ekonomskih reformi i dalje napredovanje prema NATO-u usvajanjem godišnjeg nacionalnog programa. Potvrdio je i američku podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine i poručio kako će Vašington snažno reagovati na bilo kakvu prijetnju njenoj stabilnosti. Nasuprot ranijem upornom dokazivanju iz Banjaluke kako su američke sankcije protiv Dodika „osveta bivše administracije“ Salivan je potvrdio da su sankcije uvedene zbog nepoštovanja odluka Ustavnog suda i vladavine prava i osporavanja Dejtonskog sporazuma i da u vezi sa sankcijama nema nikakvih promjena.
Druga takva poruka došla je u vidupisma samog državnog sekretara Majka Pompea(Mike Pompeo) članovima Predsjedništva od 9. januara u kojem ih poziva da prihvate nacionalni godišnji plan i da ga što prije pošalju u sjedište NATO-a u Brisel.
Treću je izrazio novi američki ambasador u Bosni i Hercegovini prilikom predaje akreditiva predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dodiku 19. februara kad je rekao: „Sjedinjene Države će i dalje biti garant teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Radujem se što ću s Vama i Vašim kolegama u Predsjedništvu pomagati vašoj zemlji da napreduje ka partnerstvu s NATO savezom i Evropskom unijom, što su njeni zacrtani ciljevi“.
Dodik je, u razgovoru članova Predsjedništva sa Salivanom, pokušao da predstavi kako u Bosni i Hercegovini „ne postoji unutrašnja saglasnost o članstvu u NATO-u“ i tražio je američku pomoć u što skorijem ukidanju ureda i misije međunarodnog predstavnika. Najviši predstavnici sadašnje administracije imaju na to odgovor identičan stavovima „bivše poražene administracije“.
Euroatlantske integracije – pridruženje i NATO-u i Evropskoj uniji – dio su ranije utvrđene spoljnopolitičke strategije Bosne i Hercegovine i za odustajanje od nje je takođe potreban konsenzus kojeg očito nema. Što se tiče zahtjeva za ukidanje uloge i funkcije visokog predstavnika Savjet za implementaciju mira odavno je utvrdio „pet ciljeva i dva uslova“ za okončanje međunarodnog nadzora nad mirnom Bosnom među kojima je najvažnija „pozitivna ocjena političke situacije u Bosni i Hercegovini“. Dodik je tako istovremeno i najveći zagovornik i najveća prepreka zatvaranju ureda visokog predstavnika. Sve dok on dovodi u pitanje opstanak Bosne i Hercegovine, prijeti otcjepljenjem Republike Srpske i nastavlja protivustavne aktivnosti nijedan ozbiljan partner ne može izdati takav certifikat o „pozitivnoj političkoj situaciji“.
Američko obnovljeno i učestalo poticanje bosanskohercegovačke „euroatlantske perspektive“ može se razumjeti samo u kontekstu sve snažnijeg ruskog miješanja u odlučivanje zapadnobalkanskih zemalja o vlastitoj pripadnosti Zapadnom svijetu. To miješanje prijetilo je destabilizacijom političkih prilika i bezbjednosti Crne Gore – u njenoj odluci o pristupanju NATO-u – a zatim i novoimenovane Sjeverne Makedonije. Sada se rusko „njet“ širenju NATO-a provodi još nad Srbijom i – uz njenu podršku – nad Bosnom i Hercegovinom.
Ruski predstavnici su u raspravama u Savjetu za implementaciju mira i Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija više puta ponavljali kako „euroatlantska perspektiva“ nije jedina opcija za Bosnu i Hercegovinu i odbijali su da se pridruže ostalim državama koje podržavaju takav izbor. Njihov šef diplomatije koliko ovih dana optužuje Zapad kako „nastavlja sa svojom drskom politikom uvlačenja ovog regiona u NATO u potpunosti ignorišući ljude u ovim zemljama“ ne uviđajući logiku kako je suprotstavljanje aspiracijama tih zemalja takođe nepozvano narušavanje njihovog suvereniteta.
