Kukić za Fokus.ba: Za veće zaokrete u BiH moguća su dva scenarija

Univerzitetski profesor i politički analitičar Slavo Kukić izjavio je intervjuu za Fokus.ba da bi sve snažniji pritsici ka izmjenama Izbornog zakona mogli dovesti do etnički podijeljene BiH već 2018. godine.

Kukić je za Fokus.ba govorio i o mogućim promjenama u BiH i scenarijima koji se mogu odigrati, rastućoj pojavi fašizma na bh. prostorima, mladima u BiH, političkoj situaciji u Mostaru, opoziciji u BiH, te uticaju Rusije na Balkanu.

Vidite li mogućnost nekih konstruktivnih promjena u BiH do izbora 2018. godine ili nas očekuje nastavak trenutne političke zbilje koja se ogleda u blokadama i stalnoj zategnutosti odnosa?

Kojom srećom da mogu uzvratiti odgovorom ispunjenim optimizmom. Nažalost, i naredne dvije godine će, što bi narod rekao, “pojesti skakavci“. I ne samo to. Ne isključujem ni scenarij intenzivnije radikalizacije kojim bi se dodatno utjerivao strah u kosti građanima ove zemlje, a time ih jednako, ako ne i intenzivnije nego do sada stjeravalo u nacionalne torove – uz objašnjenje, dakako, kako je to,i to po već oprobanom principu “jedan narod, jedna partija, jedan vođa“, uvjet čak i biološkog opstanka.

Što su posljedice toga valjda nije potrebno ni razglabati. Ukratko, dalje dezintegriranje zemlje, njezino dalje zaostajanje za njezinim okruženjem, sve veće odsustvo pravne države, dalje bujanje kriminala i korupcije i na njima dalje socijalno raslojavanje – na koncu, dalje demografsko pražnjenje i njezino pretvaranje u zemlju staraca i političkih ekstremista triju dominantnih etnonacionalističkih, u biti fašisoidnih ideologija.

Kako bi u BiH bilo moguće doći do velikih promjena u politici i ekonomiji? Šta je ono što nam treba i kako to postići?

Neka mi bude oprošteno ako griješim, ali ne vidim mogućnosti bilo kakvih pozitivnih zaokreta u sferi ekonomije bez prethodnih radikalnih zaokreta u sferi politike. Kako, međutim, do njih doći? Teorijski, moguća su dva scenarija. Prvi podrazumijeva izravniji i puno prepoznatljiviji angažman svjetskih centara moći. Držim da bi takav scenarij doveo do puno bržih promjena i stvorio pretpostavke za otvaranje evropskih perspektiva pred BiH. Pitanje je, međutim, koliko je taj scenarij i realan. Do prije desetak godina s njim se, vjerujem, i moglo računati. Danas, nažalost, njegova je vjerovatnost vrlo mala, gotovo pa nikakva.

Drugi scenarij podrazumijeva okretanje leđa bosanskohercegovačkih građana etnonacionalistima i njihovim političkim ideologijama. A na to je, što se mene tiče, nerealno računati bez katarze kod naroda bosanskog i hercegovačkog – pa kako god se etnički izjašnjavao i kako god se Bogu, ako to već čini, molio. Njezine znake, ruku na srce, a od rata je prošlo 22 godine, ja još uvijek ne primjećujem – ili barem ne u mjeri koja mogućnost radikalnog zaokreta čini realnom.

Nedavno ste oštro kritikovali brojne fašizoidne pojave u BiH u proteklom periodu. Kada razgovarate sa studentima i mlađim generacijama u BiH, da li oni proziru i krtikuju takve pojave ili su obuhvaćeni njima?

Bio bih sretan kada bi u mladima prepoznavao klice šezdesetosmaša. Bojim se, međutim, da je ta vrsta vrijednosti, barem za sada, samo u sferi želja. Dojam je, naime, da su mladi ljudi zahvaćeni nekom vrstom apatije, pa i bježanja od osobnog aktivizma kao pretpostavke promjena u društvenim trendovima. Da se, drugim riječima, izlaz traži ili u uklapanju u stvarnost kakva jeste, pa i prihvaćanju etnonacionalističkih ideologija kao instrumentu osobnoga spasa, ili u pakiranju kofera i planiranju vlastite budućnosti izvan BiH.

Kakva su vaša očekivanja kada je riječ o Izbornom zakonu. Može li u ovavkom političkom okruženju doći do potrebnih izmjena?

Izvjesno je da je sve snažniji pritisak u pravcu izmjena koje znače definitivno ignoriranje temeljnih ljudskih i građanskih prava i sloboda, pa i prava na individualni izbor – zapravo, svođenje svih prava na isključivo kolektivna prava etnokolektiviteta. A to, opet, znači i definitivnu podjelu BiH na prostore supremacije triju etnonacionalističkih filozofija. Nisam siguran da ta vrsta pritiska neće i proći – i da bi, već nakon 2018. godine, dogodi li se to, mogli imati etnički podijeljenu BiH. Dogodi li se, pak, to, priča o BiH kao višenacionalnoj zajednici će postati definitivno stvar prošlosti – i u najboljem slučaju ona život, opstane li uopće, može nastaviti kao država triju mononacionalnih prostora.

Očekujete li da izbori u Mostaru konačno budu održani 2018. godine?

Građani Mostara su to zaslužili. Nisam, međutim, siguran da će im to pravo, barem što se domaćih aktera tiče, biti i osigurano. Jer, u Mostaru ljudskim životima gospodari dvojac HDZ-SDA. A njemu, pošteno govoreći, odgovara status quo. Jer, u postojećem stanju stvari te dvije partije imaju apsolutne ovlasti na stotinjak miliona maraka tijekom jedne godine – i izbjegavaju rizik da na odluke o njihovom trošenju utiču drugi.

Eventualni izbori, pak, sve to dovode pod znak pitanja. Stoga se njima ne žuri – i pričom o bošnjačkim i hrvatskim nacionalnim interesima stvaraju najobičniju dimnu zavjesu produženju postojećeg stanja do besvijesti. U podtekstu iste dimne zavjese, samo na višim razinama, entitetskoj i državnoj, je ultimatum u vezi s promjenama Izbornog zakona – ili će izmjene koje predlažemo biti usvojene ili izbora uopće neće biti.

Može li opozicija, odnosno stranke ljevice u FBiH, u narednom periodu parirati nacionalnim strankama? Jesu li isuviše rascjepkani?

Istraživanja javnog mnijenja upućuju na zaključak kako je gotovo pola punoljetnih građana Federacije sklono lijevim političkim orijentacijama. Na izborima, međutim, rezultat lijevih političkih partija je značajno slabiji. Postavlja se pitanje – zašto? Pita li se mene, razloge treba tražiti u činjenici da lijeve političke partije preferira liberalni dio biračkoga tijela – a njega karakterizira i veći stupanj kritičnosti i veća sklonost da zbog nezadovoljstva političkom ponudom ostane kući na dan izbora. S druge strane, na demotiviranje toga dijela biračkoga tijela utječe i pocijepanost političke ljevice, soliranje lijevih političkih partija, a time se, zbog karaktera izbornog sustava, gubi i značajan dio njihova biračkog tijela.

Ja stoga uporno istrajavam na tezi kako partije političke ljevice moraju političkom soliranju pretpostaviti zajednički nastup na izborima 2018. godine. No, ni to nije dovoljno za stvarni politički zaokret. Jer, objektivno, u BiH danas na izbore ne izlazi stotinu nego samo dvije političke partije – jednu čine etnonacionalisti svih boja, drugu partije građanske provenijencije, one koje interesima etnokolektiviteta pretpostavljaju čovjeka i njegovo pravo na život.

Na partijama političke ljevice je, prema tome, da taj, građanski dio političkog spektra okupe pod istom zastavom, neovisno jesu li njegovi dijelovi lijevo, dio centra ili desno. To nikako ne znači da tako treba ostati do vječnosti. Nakon političkog prevrata, nakon pobjede etnonacionalista, svatko će dobiti mogućnost da preferira svoje političke vrijednosti. Ne uradi li se, pak, to, nitko od njih također neće moći izbjeći povijesnu odgovornost za ono što bi se nakon 2018. godine moglo događati.

Kako gledate na uticaj Rusije u BiH i na Balkanu? Da li može doći do pokušaja sprečavanja ulaska pojedinih zemalja u EU i NATO, konkretno i BiH?

Istina je da se Rusija vratila na svjetsku geopolitičku scenu kao jedan od igrača planetarne geopolitičke ravnoteže. Izvjesno je, sukladno tome, da su zadnjih pet-deset godina bitno porasli i njezini geopolitički apetiti – pa i na Balkanu.

Zasad, istina, Rusija ne uspijeva u ovladavanju prostorima na kojima su joj apetiti naglo porasli. Izmakla joj je, očito, Crna Gora, koja ima izuzetno mjesto u ruskoj ambiciji izlaska na topla mora. No, Rusija će učiniti sve da joj ne izmaknu Makedonija, Srbija i BiH. I da se razumijemo, kako će sve to završiti ne ovisi o nama nego o procesima u Srbiji. Drugim riječima, otme li se ruskoj šapi Srbija, otesmo se i mi – padne li Srbija, bojim se da smo šutke pali i mi. Što se, dakle, tiče mene, navijam za evropsku budućnost Srbije.