Kukić za Fokus.ba: Čović kupuje vrijeme, građani boluju od sindroma “kratkog pamćenja”

Akademik Slavo Kukić govorio je za Fokus.ba na temu mostarskog Aluminija. Prije svega, o ulozi HDZ-a BiH i njenog lidera Dragana Čović u sunovratu mostarskog kombinata.

Čović je nakon što je Aluminijumu isključena energija poručio kako se ne osjeća odgovornim, te kako će zahtjevati da se stvari oko Aluminija izvedu na čistac.

Na pitanje vjeruje li u Čovićeve riječi, profesor Kukić kaže:

– Ja mislim da graniči sa zdravim razumom vjerovati čovjeku za kojeg čitava bosanskoherecegovačka javnost zna da zadnjih 15 godina ima apsolutnu kontrolu nad ljudskim životima, a ne na gospodarskim subjektima tamo gdje su Hrvati nominalno u većini. To znaju i radnici Aluminija kada je u pitanju tvrtka u kojoj su oni radili. Kada se takav čovjek ne zacrveni dok govori da on tamo nikoga nije zaposlio, da nije utjecao, iako svi znaju da nadzorne odbore i rukovodne strukture nije postavljala federalna Vlada nego čitavo vrijeme HDZ i on osobno, ako se nakon svega toga ne zacrveni kada uvjerava kako je on nevin i kako treba ispitati svaku odgovornost, tu prestaje svaki komentar, kaže profesor Slavo Kukić.

Ovo je prvi put da se Čović u svojoj političkoj karijeri susreće sa situacijom u kojoj masa skandira “izdaja”, “Dragane lopove”… Je li ovo početka kraja njegove političke karijere ili će iz svega uspjeti izaći neokrznut, još jači?

– Kada bi čovjek slijedio logiku, onda bi morao doći do ovog zaključka; prvi put u njegovoj političkoj karijeri događa se to što mu se sada dogodilo, da se skandira “izdaja”, da se skandira “Dragane, lopove”, čovjeku koji 15 godina uvjerava da sve što radi radi zbog interesa Hrvata. No, ja ne vjerujem da će se dogoditi ono što je logično, da je to početak pada jedne političke moći.

Zašto tako mislite?

– Prvo, jer je narod bosanskohercegovački, kako god da se etnički izjašnjava, pokazao u zadnjih 20 godina kako pati od “sindroma kratkog pamćenja”. Drugo, koristeći baš taj sindrom Dragan Čović će sačekati nekoliko mjeseci da se sve ovo ohladi, a onda će, kada se radnici Aluminija okrenu pitanjima osiguravanja vlastite egzistencije, kada podvuku crtu na ono što su doživjeli u firmi u kojoj su proveli čitav život, on ponovo početi uvjeravati Hrvate kako im nema spasa ukoliko ne budu slijedili kurs kojeg on personificira. Naravno, opet izmišljajući virtualne neprijatelje. Da li će to biti Bakir Izetbegović, neko drugi ili treći, nebitno je. Ono što je najgore, nisam siguran da u tom uvjeravanju neće uspjeti i da na općinskim izborima iduće godine ponovo neće dobiti glasove istim intenzitetom kao što ih je dobijao i prije, jer je u međuvremnu uspio uništiti i ono malo opozicije koja postoji među Hrvatima. Faktički, on je sada ostao jedini izbor. Naravno, ja osobno mislim da mu u tome pomažu i građanske političke filozofije, recimo Željko Komšić, koji je u međuvremenu doista nastupao kao dio također etno – političkog projekta. Bez obzira svjesno ili nesvjesno, na taj način je reducirao tu alternativu faktički samo na SDP. Koliko će tu činjenicu SDP uspjeti iskoristiti i hoće li to biti dovoljno da se stvori kritična masa naspram Čovića vrlo je upitno.

Ovo što se događa nakon gašenja struje Aluminiju, mnogi vide kao kupovinu vremena?

– Apsolutno, kupovina vremena. Generalno, u čitavoj ovoj komunikaciji sa Upravom, radnicima, sindikatima, Dragan Čović igra na faktor kupovine vremena. Uostalom, potpredsjednica federalne Vlade kaže izravno pred TV kamerama da joj je žao radnika ali da je federalna Vlada učinila sve što je mogla učiniti, i da se tu više ništa ne može učiniti. Da bi se naknadno dobilo još nekih šest mjeseci. Kako se tih šest mjeseci kani premosititi, ja ne znam.

– U jednom momentu, prema informaciji koju ja imam, Čović je predstavnicima sindikata rekao da mu oni trebaju biti zahvalni jer je on prije pet godina naložio Elektroprivredi HZ HB, u momentu kada je dug prema toj EP bio 50 miliona maraka, naložio da daje struju Aluminiju. Na taj način on je ustvari pokazao da su svi direktori samo virtualni, da je on zapravo stvarni direktor. I Alumnija, i EP HZ HB i Hrvatske pošte… Pa i kada su ministri federalne Vlade u pitanju, oni su samo nominalno ministri, a da je stvarni ministar zapravo on. Ja osobno ne vidim načina kako će on to premostiti, ja mislim da je to samo način da se dobije na vremenu da se stišaju strasti. A, onda će se naknadno ići ponovo istom logikom, da se učinilo sve što se moglo učiniti.

Prema revizorskom izvještaju koji je objavljen u aprilu, ukoliko izostane strani investitor, jedini subjekt koji bi mogao spasiti Aluminij stečaja je Eelektroprivreda HZ HB, kao najveći vjerovnik Aluminija, koji praktično posljednjih nekoliko godina finansira poslovanje Aluminija. Mislite li da je moguć takav scenario?

– Ne vjerujem, jer to bi lančano izazvalo još veći udar, budući da EP HZ HB zapošljava 2.000 ljudi. To je jedna dimenzija, a druga dimenzija, ekonomisti su me uvjeravali kako zapravo spašavanje Aluminija nije izbor koji može dobro donijeti tim ljudima, jer da je dubioza tolika da je zapravo jeftinije podići potpuno novi pogon Aluminija, sa potpono novom tehnologijom, gdje bi troškovi proizvodnje bili nekoliko puta manji, a produktivnost nekoliko puta veća. Ako je to točno onda je suludo spašavati nešto što nema nikakvu budućnost. Ja ne vjerujem da će se u to ići. Naprosto, sada se radi na tome da se odbije na vremenu, da se stišaju strasti koje su eksplodirale pred centralom HDZ-a povicima “Dragane lopove”…