Kukić: Uprkos dijelu zamjerki Schmidt je onemogućio blokade HDZ-a

U jednom danu iz BiH svijet su obišle dvije informacije. Održani su parlamentarni izbori, a neposredno nakon zatvaranja biračkih mjesta kao grom iz vedra neba je odjeknula vijest da je visoki predstavnik nametnuo 21 amandman na Ustav Federacije. I pošteno govoreći, i jedna i druga zaslužuju analitičku pažnju. Budući da konačni rezultati izbora još uvijek nisu dostupni, potreba detaljnijeg osvrta na najnoviju odluku visokoga predstavnika se nameće sama po sebi, piše za Inforadar akademik Slavo Kukić u analizi Schmidtove nametnute odluke o izmjenama Izbornog zakona BiH.

„Borcima za nacionalna prava“, izgleda, opet nije po volji. Jer, oni bi najradije da se, ako ne može biti po njihovu, ne mijenja ništa. A Schmidtovim amandmanima se vrata promjenama i poticaju za novi početak definitivno otvaraju. Nezadovoljstvo je, istina preko vlastitog potrčka, koji se svijetu prodaje čak i za predsjednika nekakve partije, izrazio prvi u Hrvata. Ali, koliko sutra bi se od istoga mogao i ograditi. Jer, na promjenama Ustava i Izbornog zakona Schmidtu je čestitao i hrvatski premijer.

A oponirati njemu, što se prvog čovjeka bosanskohercegovačke ekspoziture HDZ-a tiče, baš i nije uputno.

Na sebi prepoznatljiv način su se oglasili i iz Dodikove busije. Njih, poručiše i ovom zgodom, ne zanima ni „njemački turist“ ni odluke koje, „lažno se predstavljajući“, ovdje nameće. I uvjeravaju javnost da, što se Republike Srpske tiče, neće biti priznate. Izvjesno je, prema tome, a na to upućuju i rezultati izbora, da će kamen o vratu Schmidtu u RS-u i dalje biti Dodik i njegova politika – i da visoki predstavnik mora najozbiljnije razmisliti kako se s njom nositi.

Pomutnja u SDA zbog izbornog debakla njezina prvaka se, kako stvari stoje, prepoznaje i u odnosu na najnoviju Schmidtovu odluku. Prvo su je na sva zvona nahvalili a onda je, kad je Izetbegovićmorao priznati izborni poraz, počeli stavljati pod povećalo kako bi pažnju javnosti s njegova izbornog debakla skrenuli na pitanja bošnjačkoga „biti ili ne biti“. I za očekivati je da bi to pitanje, u pokušaju da u mogućim unutarstranačkim obračunima zbog vlastitog izbornog debakla spasi glavu, „prvi u Bošnjaka“ mogao potencirati i u slijedećim mjesecima.

Nije, doduše, da se Schmidtovoj odluci ne bi imalo štošta predbaciti. Ako je, naime, temeljem nje suditi, diskriminacija je problem isključivo Federacije. Kamo sreće da je tako. No, priča je puno kompleksnija. Diskriminacija je, hoću reći, problem BiH u svakom njezinu dijelu. Na to, uostalom, upozoravaju i presude suda u Strasbourgu. A to, onda, znači da je ovakvom odlukom trebalo tretirati državu kao cjelinu a ne samo jedan njezin dio. No, važno je da se s formalno-pravnom eliminacijom diskriminacije startalo, makar i na samo jednoj polovici zemlje jer je za vjerovati da istoj sudbini, i to u najbližoj budućnosti, umaći neće ni ona druga.

Schmidtu bi se, po nekim tumačenjima, predbaciti moglo i interveniranje u Ustav. Nisam stručnjak za ustavno pravo i ne mogu biti izričit, ali oni koji se njime detaljnije bave upozoravaju da se konkretnim intervencijama u Ustav Federacije izlazi izvan daytonskih ovlasti. Uostalom, nisam siguran da su izvršene intervencije uopće ustavnog karaktera i da iste, ili barem dio njih, nije trebao biti predmet zakonske, nikako i ustavne regulative.

Na koncu, vrlo upitno je koliko se kao baza za sve izračune koji traže demografske podatke mogu uzimati popisi iz 2013. godine ako se u Ustavu BiH izrijekom precizira da baza ostaju oni iz 1991. godine dok god se „Aneks 7 u potpunosti ne provede“. A on je, barem po onome što znam, daleko od toga da bi se mogao dati potvrdan odgovor.

Apstrahira li se, međutim, navedeno, nema dvojbi da je vrijeme od prosvjeda pred OHR-om iskorišteno za dodatne konzultacije, s nevladinim sektorom posebice, bilo od izuzetne koristi u oblikovanju intervencija visokoga predstavnika kojima se otvaraju vrata istinskim promjenama. I da im stoga treba pružiti svaku potporu. Iako je razloga za to puno više, neke od njih vrijedi apostrofirati i u kontekstu ove analize, amandmane posvećene Domu naroda s jedne, te pravosudnim vlastima s druge strane prije svega.

Dio posvećen Domu naroda federalnog parlamenta je, po svemu sudeći, i središnji dio Schmidtovih intervencija. Pri tome je važno da je promjena u tom dijelu, i to na način da isključuje mogućnost ozbiljnijih primjedbe od bilo koga, izvršena tako da nije intervenirano u Ustav Federacije. Zadržana je, drugim riječima, odredba da svaki kanton u ovaj dom šalje po jednog pripadnika svih konstitutivnih naroda pod uvjetom da su birani za zastupnike u kantonalnu skupštinu.

Dom naroda FBiH

No, promjenu je omogućilo povećanje broja delegata triju konstitutivnih naroda s dosadašnjih 17 na novih 23, čime je umanjena mogućnost presudnog utjecaja tzv. manjinskih kantona na odlučivanje nacionalnih reprezentacija a istodobno eliminirana diskriminacija građana zbog njihova pripadanja narodima koji su u takvim kantonima nominalno u značajnoj manjini. Uz navedeno, u Dom naroda se uvodi i grupacija „ostalih“ i to na način da im je, pod uvjetima kao i konstitutivnim narodima, a u federalnom parlamentu imaju reprezentaciju od 11 delegata, zajamčen po jedan delegat iz svakog kantona.

Novina u Schmidtovoj intervenciji je i u činjenici da je onemogućena blokada formiranja Doma naroda federalnog parlamenta. Jer, kantonalne skupštine imaju obvezu svoje delegate izabrati u roku od mjesec dana od dana ovjere rezultata izbora. U protivnom, ne učine li to, riskiraju da umjesto njih isto uradi organ predviđen zakonom, Središnje izborno povjerenstvo.

Po istom principu je, potom, i stoga ne postoji potreba da se i detaljnije elaborira, onemogućena blokada izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije i praksa da oni čitav jedan mandat, kao prethodne četiri godine, isti provedu u tzv. tehničkom mandatu.

S druge strane, obvezom da se određeni zakon ili usvoji ili odbije u propisanom roku, uz dodatak da se u tom slučaju zakon po automatizmu šalje na odlučivanje domu, isključena je mogućnost blokadakoja je po postojećem zakonu vrlo često korištena.

Bitno je reduciran i popis pitanja koja se mogu tretirati vitalnim nacionalnim interesom.

Prisjetimo se, postojeći zakon je omogućavao proglašavanje vitalnim nacionalnim interesom svega i svačega. Schmidt je svojom odlukom tu mogućnost reducirao samo na pitanja izrijekom precizirana Ustavom Federacije i time u dobroj mjeri onemogućio praksu funkcioniranja Doma naroda kao paralelnog, zapravo doma koji obesmišljava postojanje Zastupničkog doma i egzistira kao jedini centar odlučivanja zakonodavne vlasti na prostoru Federacije.

Na koncu, eliminiran je i utjecaj politike na formiranje Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. U prilog tome, uostalom, svjedoče i odredbe po kojima Vijeće bira Ustavni sud iz reda svojih sudaca. A sve ove godine su ga, poznato je, postavljala dva doma federalnog parlamenta, time osiguravali političku kontrolu nad njim i onemogućavali da ono izvršava ulogu koja mu je Ustavom namijenjena.

Druga grupa intervencija visokog predstavnika je u vezi s pravosudnim vlastima, Vrhovnim i Ustavnim sudom Federacije. Isključena je, prije svega, apsolutna kontrola politike u izboru sudaca ovih sudova. Novim rješenjem, još konkretnije, propisano da suce Vrhovnog suda bira i smjenjuje Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće a ne Dom naroda na prijedlog predsjednika i dopredsjednika Federacije – i time je on definitivno iščupan iz ralja politike.

Predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara / Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Kod Ustavnoga suda su, istina, ingerencije i dalje na predsjedniku i dopredsjednicima Federacije. No, mogućnost njihovih opstrukcija, koja se tako zorno pokazuje u postupcima gospodina Čavare, je konačno i definitivno isključena. Propisuje se, još konkretnije, da predsjednik Federacije uz suglasnost svojih potpredsjednika predlaže suce Ustavnog suda za sva upražnjena mjesta u roku od 30 dana od dana kada mu je listu kandidata dostavilo Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće. Ne dogodi li se to, Dom naroda većinom glasova prisutnih delegata odlučuje o potvrđivanju jednog najviše rangiranog kandidata iz reda relevantnog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih s liste koju je dostavilo Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće.

I na koncu, u vezi s Ustavnim sudom vrijedi zabilježiti još jedan detalj, pokušaj Čavare da u svojstvu predsjednika Federacije izbjegne njegovu popunu s danas nedostajućih pet sudaca i time dovede do blokade Federaciju nakon provedenih izbora. Zahvaljujući odluci visokog predstavnika, međutim, to neće proći. Jer, odlukom je naloženo predsjedniku Federacije da uz suglasnost svojih potpredsjednika u roku od pet dana od njezina objavljivanja u Službenim novinama predloži kandidate za upražnjena mjesta s rang liste VSTV-a.

Ne učine li to, posao izbora će završiti Dom naroda u propisanom roku, čak i ovaj iz prethodnog mandatnog perioda ukoliko se do tada ne formira novi, i to prostom većinom delegata koji u glasovanju sudjeluju. A to je već rizik na koji nije spreman ni Čavara ni onaj po čijim napucima i on sam postupa.

Prema tome, koliko god čovjek imao zamjerki, a neke od njih su apostrofirane i na početku ovog teksta, ostaje istina da je ovim promjenama grudva zakotrljana. Hoće li se ona uvećavati, i hoće li pred sobom odnijeti kočničare bilo kakvih društvenih promjena, one koji floskulama o zaštiti nacionalnih interesa u kolektivnom logoru punih trideset godina zatočene drže građane ove zemlje, ostaje da se vidi. Što se mene tiče, optimizam me još uvijek ne napušta.