Kruh, hljeb, kopanje, Caco, Juka i laži

Događaj prvi

Prelijepo mjesto na obali Jadrana. Već smo nekoliko dana tu i baš nam je divno. Čovjek se nakon rata lako navikne na ljepotu, normalne stvari, kao što je boravak na moru i ljetovanje. Te večeri dogovorili smo se da odemo na večeru kod našeg predratnog prijatelja. Čuli smo da je otvorio restoran, pa je nekako fer da ga posjetimo i novac planiran za večeru ostavimo kod njega u kafani. I dok su nam konobari postavljali tanjire i služili piće, pojavio se i gazda. Srdačan zagrljaj dva prijatelja nakon toliko godina i svega preživljenog. Uskoro nam se i pridružio za stolom riječima:

– Jeste li cijelo vrijeme bili u Sarajevu?
– Jesmo, jarane, evo, i ova cura se rodila usred rata.
– Ne znam kako ste preživjeli, nije vam bilo lako.
– Kako će, bolan, biti lako? Svakodnevna smrt, granate, snajperi, glad, žeđ, zima, voda… da ne nabrajam dalje.
– Ma nisam to mislio… nego vama Hrvatima nisu ni kruha davali.
– Kako to misliš? Nisam te baš razumio?
– Pa fino… Muslimani sebi dijelili kruh, vama nisu davali. Ko zna kako ste sve to preživjeli…
– Šta, bolan, dijelili sebi, a nisu nama? Odakle ti ta priča?
– Pa znam, rekli mi ovi što su izbjegli.
– Koji, ba? Kakva je to šuplja priča? Hljeb se dijelio po zgradama svakome isto.
– To ti kažeš, ovi govore drugačije.
– Ja ti kažem, zato što je moj otac u ulazu sa 13 stanova dijelio hljeb u mojoj zgradi. Dijelio moj otac, a dijelio i Hrvoje, dok nije ranjen. A njih dvojica jedini katolici ili Hrvati u gradu… Ko god ti je to rekao – laže. Hljeb se dijelio svima isto.
– Misliš: kruh?
– Mislim: hljeb. Jer, kako god, ja dobro znam šta je kruh, znaš i ti šta je hljeb.
– Ma znam, nego mi to ‘hljeb’ zvuči previše njihovo.
– Čije njihovo?
– Ti baš doša’ ovdje da se svađaš sa mnom?
– Nisam, prijatelju, došli smo da jedemo i da se vidimo nakon toliko godina. A ti poče s tom šupljom pričom. Ispade da ti bolje od mene znaš kako je bilo u Sarajevu, a nisi mu ni prismrdio na 200 kilometara.
– Pa znam. Rekli mi ovi.
– Koji, ba, ovi?
– Pa, ovi što su izbjegli iz Sarajeva.
– Pa dovedi samo jednog od njih da preda mnom to kaže! Da vidim iz kojeg je dijela grada i ko to njemu nije davao hljeba.
– Nemam ja živaca da se raspravljam s tobom. K'o da su ti mozak oprali.
– Nemam ni ja živaca niti da te gledam- niti da te slušam- niti da ovdje uopšte jedem. I to za svoje pare. ‘Ajd’, zdravo. Idemo, djeco!

Događaj drugi

Toliko divnih godina proveo sam radeći za firmu iz države s istočne strane. Često putovao u glavni grad. Družio se s divnim ljudima. Bio sam tako sretan što ću ponovo nakon toliko godina sresti neke drage ljude, koje tako dugo nisam vidio. Večeras trebamo sjesti zajedno, neka moja raja iz firme, a i neke Sarajlije s kojima sam dobar, a otišli su živjeti u drugi grad.

– E, ko bi rekao da ćemo se, nakon sveg zla, opet ovako sastati?
– A malo je falilo da se i ne sastanemo – reče moj sarajevski drug s adresom u drugom gradu.
– Kako nije, ba? Dobro smo ikako normalni ostali nakon svega ovoga.
– Kako ti opstade s tim imenom u Sarajevu?
– Pa, kao i svi ostali. Kakve sad veze ima ime?
– Kako ‘kakve veze ima?’ – upita moj prijatelj iz glavnog grada. – Znaš li da je njega Juka dva puta vodio na kopanje, da je oba puta ostao gotovo po 100 dana? Ko zna šta je jadan sve preživio… Vidiš da neće ni da priča o tome.

Dok su svi pogledi bili upućeni u napaćenu facu mog Sarajlije. koji se trudio, kao, da bude hrabar i prikrije svoju bol, ja sam se pokušavao sjetiti kad je to njega Juka odveo. Viđali smo se veoma često, pričali, popili i nekoliko razmućenih kafa u gradu, pa valjda bih skontao da ga nisam vidio 200 dana. Uostalom, Juka nije ni vodio raju na kopanje, to je radio Caco.

– A tebe nije niko vodio na kopanje?
– Nije.
– Čudno. Čuli smo da su vodili sve Srbe i sve one koji nemaju muslimansko ime po Sarajevu da kopaju kanale, i to na liniju razgraničenja. Znaš li koliko ih je poginulo tamo?
– Ne znam. Ti mi reci! Znate li da je Caco redom kupio raju koja nije bila nigdje angažovana? Znate li koliko je poznatih pjevača, glumaca, pa i sudija završilo na kopanju?
– Znamo, sve sami Srbi.
– Nemam ja živaca za ovo. Haj'mo o nečemu drugom pričati. Bolje to, nego da se posvađamo. Nevjerovatno kako sve bolje znate vi ovdje nego ja koji sam čitav rat proveo u Sarajevu.
– Pa znamo. Pričali nam ljudi.
– Koji ljudi?
– Pa ovi naši. Ovi koji su morali pobjeći.

Kad se sve društvo razišlo, pitam mog Sarajliju:

– Jarane, kad si ti to bio na kopanju? I to kod Juke?
– Nisam nikad.
– Pa čemu ova šuplja, bolan ne bio? Sad kad ja kažem da nisam bio na kopanju- ili da me nisu tukli i marisali, gledaju me k'o vanzemaljca.
– A šta ćeš, jarane, morao sam nešto reći. Nisam mog'o pobjeć’ ‘nako. Dobio i pos'o. Valja od nečega živjet.
– Je li ti palo na pamet da će jednog dana prestati rat i da će ljudi opet komunicirati, da će se pojaviti neko kao ja koji nije kopao, koji je dobijao hljeb kao i svi ostali, koji je branio svoj grad?
– Nije mi to tada ni palo na pamet.

***

Više od 20 godina prošlo je od završetka rata. Previše je ljudi ubijeno, previše je ljudi protjerano, ali je i previše ljudi lagalo o razlozima odlaska. I lažu i dan-danas. Kad jednu laž ponoviš sto puta, onda ni sam više nisi siguran šta je, zapravo, istina. A ponavlja se stalno. Lažima se prikupljalo saosjećanje, pomoć i podrška. Laži su mnogima popravile život. Nebitno što su ga drugima upropastile. Slušajući neke koji su pobjegli, a možda nisu morali, stječe se utisak da je kod nas do rata svaka kuća imala i najmoderniji televizor, najmodernije i najskuplje frižidere, da su svi vozali po tri auta, a da na selima nije bilo nikoga bez dvije-tri kuće, dva traktora, tri štale, 20 krava i devet stada ovaca, pa mi uopšte nije jasno zašto se dogodi rat u tolikom rahatluku.

Kad malo bolje razmislim, od svih tenkova, haubica, minobacača i snajpera. mnogo moćnije i razornije oružje bila je laž!

Laži koje su se tada emitirale, a i sada se uporno emitiraju posredstvom medija, a i laži koje ljudi šire međusobno.

I taj rat nikad nije ni prestao.