Korupcija u BiH uobičajeni element političkog života, oni koji je praktikuju i ne prepoznaju je

Korupcija je do te mjere ukorijenjena u političkom životu BiH, da je i oni koji je praktikuju, zapravo, više i ne prepoznaju. Nego je posmatraju kao nešto normalno, logično praktično rješenje političkih problema, za koje, zapravo, u toj poremećenoj percepciji stvarnosti oni, od javnosti, očekuju pohvalu a ne osudu.

Višedecenijsko tolerisanje, odnosno neprocesuiranje visoke korupcije u BiH dovelo je do toga da su ovdašnji političari jedno teško krivično djelo pretvorili u uobičajeni element političkog života. Ugradili ga u izborni proces takoreći. Pa je tako najprizemnija politička trgovina i dolazak do vlasti zahvaljujući kupovini poslanika, postala uobičajeni model funkcionisanja, piše portal antikorupcija.info.

Nude se ministarska i direktorska mjesta, poslanicima spremnim da na izborima dobijeni mandat pretvore u ličnu korist, mogućnost zapošljavanja članova porodice i učestvovanje u sistemskoj krađi javnog novca, putem javnih nabavki i sličnih mehanizama, u nastavku, sa istrgovanog položaja.

Ni prvi ni zadnji, ali svakako najpoznatiji i po efektima najdramatičniji primjer političke korupcije u BiH svojevremena je afera “dva papka”, odnosno SNSD-ov dolazak do vlasti, nakon izbora 2014. godine, pomoću kupovine opozicionih poslanika, a u kojoj je učestvovala tadašnja premijerka Željka Cvijanović.

Neprocesuiranje učesnika tog skandala, ali i kasniji razvoj događaja, ukazalo je i na stanje u ovdašnjem pravosuđu ali i stanje u kompletnom društvu. Jer, ne samo da partija uhvaćena na djelu u kriminalnoj radnji nije snosila posljedice, u vidu promptne smjene sa vlasti, istrage kompletnog rukovodstva, sankcija CIK-a i, u konačnici, gubitka povjerenja glasača, nego je premijerka koja je lično učestvovala u tom činu trgovine, odnosno političke korupcije, u nastavku nagrađena izborom za predsjednicu Republike Srpske. Što je, zapravo, u suštini bio znak da je korupcija u ovoj zemlji, opšteprihvaćena i da su institucija koje bi trebale da se protiv nje bore zarobljene i pod čvrstom stranačkom kontrolom. A ta činjenica je rezultirala njenom erupcijom, čijih posljedica će u potpunosti postati svjesne tek generacije koje dolaze.

Nefunkcionisanje sistema, medije i nevladin sektor (odnosno njegov dio koji se bavi ozbiljnim društvenim temama) pretvorilo je u jedine istinske borce protiv ove društvene bolesti (uz pojedince unutar sistema, koji zapravo djeluju kao “izuzeci od pravila”, i to uglavnom zahvaljujuci podršci stranaca). Ali i stvorilo praksu da su javne reakcije najžešće u slučajevima pojavljivanja tajno snimljenih razgovora. Od pomenute afere “dva papka”, preko skandala sa izborom predsjednika Kantonalnog odbora SDA u Sarajevu, početkom 2020.,, u kome jedan od najbližih saradnika predsjednika ove stranke i njen tadašnji potpredsjednik a još uvijek delegat u Domu naroda državnog parlamenta, Asim Sarajlić, sa saučesnicima, delegatu na unutarstranačkim izborima nudio zapošljavanje supruge u državnoj službi, u zamjenu za njegov glas, pa sve do najnovijeg slučaja u USK.

Mediji su, naime, ovih dana objavili snimak razgovora predsjedavajućeg Skupštine Unsko-sanskog kantona Razima Halkića o nuđenju ministarskih pozicija, zarad uspostave nove skupštinske većine.

“Od tri čovjeka s kojima razgovaramo neće nijedan. Vildana, Zikrija i Maršal. Neće ni Kantarević da čuje… Nama treba jedno od to četvero da kaže hoću ministra – mi damo, hoću ceste – mi damo, hoću bilo šta – mi damo”, navodi se u objavljenom audiosnimku, koji je odmah po objavi okarakterisan kao politička trgovina i trgovina uticajem.

Naravno da pomenuti Halkić demantuje postojanje korupcije i tvrdi da mu je sve namontirano i da on “u životu” nije “dao niti tražio mito”. Ali, iz njegovih riječi je vidljivo da on, zapravo, i ne shvata pojam političke korupcije.

Na isti način na koji su eklatantan primjer političke korupcije, svojevremeno, u Brčko distriktu, institucionalizovali. I “prodavali” pod eufemizmom “politički ustupci”.

Naime, skandalozna praksa da se poslanicima vladajuće većine stavi na raspolaganje 11 miliona KM budžetskih sredstava godišnje, odnosno 200 do 600 hiljada KM svakom od njih, da ih oni po vlastitom nahođenju, bez ikakvih kriterija, potpuno netransparentno, dijele neprofitnim organizacijama, pravdana je nemogućnošću da se na drugi način pomire interesi velikog broja političkih subjekata koji čine vlast i usvoji budžet.

„To su politički ustupci. Da bismo dobili budžet, a treba nam ta ruka, to se na taj način riješi i to je čista priča“, “objasnio” je svojevremeno, CIN-ovim novinarima, predsjednik Komisije za budžet u Skupštini Brčko distrikta Halil Ljuca, ne shvatajući da to čista priča ne može biti čak ni u sistemima u kojim “umazane ruke brzo se peru”.

Dakle, korupcija je do te mjere ukorijenjena u političkom životu BiH, da je i oni koji je praktikuju, zapravo, više i ne prepoznaju. Nego je posmatraju kao nešto normalno, logično praktično rješenje političkih problema, za koje, zapravo, u toj poremećenoj percepciji stvarnosti oni, od javnosti, očekuju pohvalu a ne osudu.

Praksu trgovine poslaničkim mandatima (i političke korupcije inače), bivši šef crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić, nazvao je izrazitom prijetnjom demokratiji, odnosno očuvanju vladavine prava u društvu. Istakavši:

”Mislim da je to onaj put koji će one najbolje destimulisati da se bave javnim poslom. I to je najveća opasnost od korupcije. Da će pošteni bježati iz politike, a gladni, gramzivi i nesposobni će juriti u politiku. Naravno, ne možemo kriviti institucije u ovakvoj državi gdje je partija iznad države, odnosno gdje država služi partiji”, istakao je Krivokapić, govoreći o situaciju u svojoj zemlji, ali, je očito da te riječi vrijede manje-više za sve države Balkna.

A profesor Enver Kazaz je, zbog dubine ukorijenjenosti ove pojave u bh. društvu, svojevremeno izjavio da je trenutno nemoguće da se iz sistema političke korupcije, koja je itekako prisutna među bh. strankama, a posebno vladajućim, pređe u stanje političke odgovornosti. I izrazio uvjerenje da je jedina mogućnost pobuna građana, ali da za to nema dovoljno socijalne energije, jer je energija koja bi pokrenula tu pobunu, otišla je u inostranstvo ‘trbuhom za kruhom’.

Skromna nada polaže se i u buđenje pravne države, uz pomoć “međunarodne zajednice”. Dio koga bi trebala biti i promptna reakcija Tužilaštva Unsko-sanskog kantona, koje je formiralo predmet po službenoj dužnosti u vezi s audio-snimkama koji se odnose na članove Skupštine USK. No… “živi bili pa vidjeli”.