Kongres Demokratske fronte – kongres vlastite ideološke legitimacije
Jedan od najuglednijih svjetskih instituta za istraživanje javnog mnijenja nedavno obznani rezultate istraživanja koliko su ljudi diljem svijeta sretni i zadovoljni – i koliko pozitivno razmišljaju.
Pod lupom Gallupa nađe se 148 zemalja, među njima i BiH. I, pretpostavljate valjda, opet smo na samom svjetskom dnu, u društvu sa Sudanom, Afganistanom, Nepalom – odreda zemljama čija su se nesreća i nezadovoljstvo i bez istraživanja mogli pretpostaviti. Ima tu, istina, i onih koje čovjek ne bi očekivao – primjerice Turska.
Ali, ona samo potvrđuje kako se sreću, zadovoljstvo i pozitivno razmišljanje ne treba promatrati samo kroz jednu, dimenziju unutarnjih, etničkih ili konfesionalnih konflikata i opće društvene nerazvijenosti. Naprotiv, uzročnik svemu tome može biti i kapital odnos – i društvene nejednakosti koje on proizvodi – a u slučaju Turske njih ne bi bilo uputno ignorirati.
Uz svu konfliktnost, etničku prije svega, koja određuje bh. društvo, kapital odnos, i to u njegovoj latinoameričkoj formi, barem u podjednakoj mjeri kumuje nesreći i nezadovoljstvu građana ove zemlje. Jer, jezikom Vjekoslava Perice, uglednog „Amerikanca“ s ovih prostora, moderno doba počelo je geslom – sloboda, jednakost, bratstvo. Kapitalizam, koji mu je pratilac, jeste ideologija slobode – uz dodatak, prividne, slobode koja je stvarno nesloboda – ali bez bratstva i jednakosti. Ili još konkretnije, kapitalizam je sistem kojemu bi, po onome što ga određuje, puno bolje pristajalo neko drugo ime – jezikom Perice, s kojim se i sam slažem, ekonomski ekstremizam, ekonomski fundamentalizam, čak i, ako se već hoće, ekonomski terorizam. Razlog – u svojoj neoliberalnoj formi on je dizajniran u korist malog broja najbogatijih, a teror je nad ljudima koji pokušavaju živjeti pošteno i ljudski, od svoga rada.
A to, onda, znači da promjena smjera – promjena prema sistemu koji ne potiče na jednoj strani sve masovnije siromaštvo, a na drugoj sve uži sloj onih koji kontroliraju ukupno svjetsko bogatstvo – podrazumijeva i organizirano suprotstavljanje logici kapital odnosa. Ali, podrazumijeva i političku snagu koja je po svojoj ideologiji na čelu takvog društvenog otpora. Postoji li takva ideologija, i takva snaga danas – i u Evropi i ovdje? Bojim se da odgovor nije ohrabrujući.
U službi boga kapitala
Socijaldemokracija, koja slijedi filozofiju socijaldemokratske tradicije, čitavo jedno stoljeće je bila baš to – predvodnik organiziranog otpora teror logici kapitala. Konac drugog i početak trećeg milenija, međutim, oštricu takve socijaldemokracije značajno otupljuje. Laburisti Tony Blaira – iako, i oni pod utjecajem onoga što se u SAD događalo u vrijeme Clintona – promoviraju tzv. „treći put“, koncept kojim se, zapravo, želi prevladati tradicionalnu podjelu između desnice i ljevice, i to kompromisom koji u podtekstu znači odustajanje lijevog političkog pokreta od ideja tradicionalne ljevice i približavanje političkom centru.
A to, ustvari, znači da je za ljubav kapitala žrtvovan interes rada – i radnika dakako. Blairovsko skakanje u krila neoliberalnih ideologija se, nažalost, nije zaustavilo samo na britanskim laburistima. Naprotiv. Slijedio ga je i dobar dio najjačih europskih partija socijaldemokratske provenijencije, od njemačkih socijaldemokrata nadalje. Sluganstvo prema neoliberalnoj ideologiji, potom, nije zaobišlo ni socijaldemokraciju zemalja koje pripadaše zajednici „socijalističkih“ zemalja – među njima ni socijaldemokraciju na prostoru druge Jugoslavije. Od socijaldemokratske tradicije, zarad tržišta, odustaju sljedbenici te tradicije u Srbiji, Hrvatskoj, ali i BiH – iako, ovdje mu je u realnom životu put utirao bivši lider SDP-a, dok u programskim dokumentima ove partije ga se ni danas ne može nedvosmisleno iščitati.
I kod svih njih, na prostoru bivše Jugoslavije posebice, taj salto mortale se manifestira i na simboličkoj ravni – da u najotvorenijoj formi odustaju od pozicije partija političke ljevice. U novom ruhu se, naime, nominiraju strankama „lijevog centra“ – pripisuju si, dakle, poziciju koja je apsurd, i lingvistički i teorijski. Ili još konkretnije, one više nisu politička ljevica nego ljevica na političkom centru – što je, dakako, najobičnija farsa. Jer, po istoj logici se o ljevici i desnici može govoriti i na ljevici i na desnici. A to je, ustvari, samo dokaz kako se kovanicama tipa „lijevi centar“ suština političke strukture želi potpuno relativizirati – na način da se ne zna ni tko je lijevo, ni tko desno. Svi su, poruka je, tu negdje – a zapravo su u službi istog boga, boga kapitala, i to onog najkrupnijeg, multinacionalnog.
Sve to, po prirodi stvari, nije moglo ostati bez odjeka. Proglašavanje ideologije dogmatskim teretom, a „treći put“ čini i to, izazvalo je tektonske poremećaje i u biračkom tijelu. U zadnja dva mandata su, uostalom, na najbolniji način to iskusili britanski laburisti, a njemački su socijaldemokrati u zadnjih petnaestak godina pali na razinu, na kojoj nisu bili skoro od sredine prošlog stoljeća. Razlog – dvojba kod običnog sljedbenika, pitanje kako dati potporu onome tko odustaje od ideologije zastupanja tvojih, u ovom slučaju interesa radnika i rada naspram interesima kapitalista i kapitala?
SDP i DF
Nešto slično se, dakako, događa i na ovim prostorima. A posljedica takvih metamorfoza je, govori li se, primjerice, o BiH, pad utjecaja SDP-a o kojem su kao scenariju samo rijetki, među njima i moja malenkost, bili spremni otvoreno govoriti – i zato su im lijepljene i najrazličitije etikete, i ideološke i ljudske.
Povratak na vremena nekadašnjeg utjecaja SDP-a BiH je, kao mogućnost, čak i teorijski isključen. Razlog – zbog skretanja udesno njegov je brod napustio jedan od najkarizmatičnijih u vrhu partije i formirao novu političku stranku. A za njim je, to nije tajna, krenula masa partijskih istomišljenika, ali i više od polovice socijaldemokratskih birača.
Upravo to iskustvo SDP-a razlog je da o pitanju svoje programske orijentacije Demokratska fronta najozbiljnije razmisli. Ne učini li to sada, pitanje je hoće li ikada – a u tom je slučaju dvojbeno i pitanje njezine vlastite budućnosti. Prisjetimo se, uostalom, samo godinu dana nakon formiranja DF je postao jednom od najjačih političkih partija. No, ne zavaravajmo se – glasove birača tada nije dobio zbog svoje programske orijentacije nego zbog karizme svoga lidera.
A budući je on, Komšić, u javnosti prepoznat kao ljevičar, za logično je bilo pretpostaviti da je na istim ideološkim tračnicama i članstvo koje se uz njega svrstalo. Ali, realni život i logika često nisu na istom fonu. Ili, narodski kazano, u DF-u se našlo, nema čega nije – onog što je vjerno idejama socijaldemokratske tradicije, onog što naginje koketiranju s neoliberalizmom, pa i nacionalizmom, ali i onog što se priključilo zbog osobne računice kako bi time ponešto mogli i za sebe utržiti. I sve mi se čini da bi ovu šarolikost krajnje pogrešno bilo ignorirati. U prilog tome, među inim, govore i talasanja koja se ususret kongresu sve teže zadržavaju u vlastitim zidinama.
Izvjesno je, da ne duljim, da Demokratska fronta ni danas nema jasnu ideološku profilaciju – i da joj je kongres na isteku ovog tjedna prilika da je dobije. No, nejasno je o kakvoj se ideološkoj profilaciji razmišlja. U prijedlogu Statuta, kažu, piše da je DF stranka socijaldemokratske orijentacije. Podržavam. No, to i dalje nije dovoljno. Jer, pod kišobranom socijaldemokratske orijentacije se može slijediti vrijednosti socijaldemokratske tradicije, ali i vrijednosti neoliberalnog „trećeg puta“ koji nije ništa drugo nego, rekoh već, žrtvovanje svijeta rada za ljubav interesa krupnog kapitala, mase iskorištavanih, eksploatiranih za ljubav šačice moćnih i bogatih.
Ovo drugo, da se razumijemo, Demokratskoj fronti ne može donijeti ništa dobro. Potpuno suprotno, rezultat takve orijentacije može biti samo novo razočarenje, i to istih onih koji su, i zbog istih razloga, koliko jučer leđa okrenuli i SDP-u.
Ali, „skidanje gaća“ pred neoliberalnom ideologijom, makar i uz obrazloženje da je to, eto, trend unutar svjetskog socijaldemokratskog pokreta, u bh. uvjetima značilo bi i još jednu vrstu skakanja u vlastiti stomak – sve naglašeniju sklonost ćosanja a nacionalistima. A to bi, dugoročno, za DF bilo makar dvostruko pogubno. S jedne strane, i u ovom mandatu se s tim polusvijetom ima iskustva. Najbolje da je osovina Izetbegović-Čović za partnera željela Komšića i njegove. Znali su oni od starta da se radi o politički nespojivim konceptima. I znali su da to neće dugo trajati. Ali, DF im je bio potreban kako bi formirali vlast. A već formiranu je, zahvaljujući stotinama i ustavnih i zakonskih kočnica, smijeniti praktički nemoguće.
Već formirana vlast, dakle, usto oslobođena DF-a kao remetilačkog faktora, do slijedećih izbora će, činiti što joj drago. A pred same izbore će, kao što je i do sada, posegnuti za oprobanim receptom – izazvati će novo nacionalno talasanje, za sebe vezati svjetinu, dobiti nove izbore i planirati kako s pljačkom nastaviti – kako bi se opljačkalo i ono što do tada nije.
Usto, ćosanje s nacionalistima kao dio vlastite političke filozofije znači i odustajanje od sustava vrijednosti na kojemu si nastao – od izdizanja na pijedestal čovjeka i njegovih interesa umjesto glorifikacije iracionalnih kolektiviteta i njihovih iracionalnih interesa.
Budućnost DF-a, hoću reći, može biti samo u vraćanju idejama socijaldemokratske tradicije – ne napola, ne skrivečki, na način da se određuje strankom za potrebe kapitala skrojenoga „lijevog centra“, nego otvoreno, tako što će svima biti jasno da se radi o partiji političke ljevice, koja bez zadrški zastupa svijet rada, svijet siromašnih i poniženih, one koji poštenim radom, i bez zadiranja u tuđe džepove, žele osiguravati kruh svoj svagdanji.
