Komorati u Brezi: Rade krvav posao, a poste s lakoćom

– Nije teško. Bog nam daje snagu. Postimo s lakoćom. I kolege koje ne poste, uvijek podmetnu leđa za nas koji postimo – potka koja se mogla pripisati rudarima postačima u rudniku mrkog uglja u Brezi večeras u drugoj smjeni.

Reporteri portala Avaz.ba bili su na iftaru u ovom rudniku s komoratima druge smjene.

U jamu smo krenuli oko 18 sati, a na radilište stigli 10 minuta prije iftara. Ko išta zna o rudarstvu znat će šta je bekoban.

Bekobanom silazimo do određene dubine, a onda nastupa vožnja dizel mašinom.

Sve prolazi u najboljem redu. Dok prolazimo, pored nas gumene trake izvlače tone i tone uglja. Svi zadovoljno trljaju ruke.

Naš vodič je Faruk Bocić. Na mjestu namijenjenom za iftar se ništa ne radi. Da se smiri prašina. Improvizirani okrugli sto od dasaka. Polako se skupljaju. Prvo dolaze nadzornici. Jedan rudar je zadužen da rudarskim telefonom provjeri da li su se kandilji upalili i da li je vrijeme posta. Čovjek napolju javlja da je vrijeme iftara.

Svi iz svojih ranaca vade hranu i vodu, šta je ko od kuće ponio, šta su supruge i majke spakovale. Uči se dova i polako iftari.

– Ovo jeste hljeb sa sedam kora, ali čovjek dobije unutarnju snagu. Vjera je čovjekova duhovna hrana – kaže Almir Sokić, jedan od nadzornika.

Nakon iftara i osvježenja, kreću rudarska „šopanja“. Niko ne umije da se zeza kao rudari.

– Vi doveli novinara i sad bi napolje. Ne može, mora se ostati do kraja smjene – govori nadzornik Sokić.

– Ma mora čovjek bezbijedno da izađe. Evo nudimo se svi da ga odpratimo do ulaza u okno – govore kroz smijeh.

Naravno sve je to šala. Hijerarhija u rudniku je strožija od vojničke. Zna se u svakom momentu šta ko radi. Ostaju do kraja. I sutra sve ponovo.