Državni neprijatelj br. 1 zove se – vlast!

Život u BiH nikad nije bio tako strogo propisan kao danas: imamo gotovo sve zakone potrebne da regulišu pojedinačno i kolektivno ponašanje. Ipak smo svjedoci nereda, bezakonja, pa i svojevrsnog društvenog haosa karakterističnog za anarhične države sa labavim zakonskim okvirima.

Nije teško uočiti razloge takvog stanja. Oni, prije svega, potiču iz činjenice da iz ruku zakona ponajviše migolje oni koji ih donose, koji ih provode i koji su dužni da ih štite, kažnjavajući one koji krše propise.

Sva tri stuba vlasti – zakonodavna, izvršna i sudska – kod nas su, u stvari, stubovi bezakonja, sušta suprotnost onoga što bi trebali da budu. I ne zna čovjek čemu više da se čudi: nezakonitostima u radu parlamenata, vlada ili pravosudnih institucija.

Desetine zastupnika pod službenom je sumnjom za razne vidove kriminala, još više ministara i drugih funkcionera sutra bi, zbog očiglednih mahinacija, trebalo da bude iza rešetaka. Najnovija “moda” su afere u pravosudnom sistemu, u kojem je ljaga već pala na desetak tužilaca i sudija.

Kad se sve sabere, na udaru zakona ipak se nije našlo ni stotinu ljudi iz vlasti. Poređenja radi, u Rumuniji je, samo zbog korupcije, prošle godine pred sudove izvedeno oko 1.300 zvaničnika. U toku je istraga u još 2.100 slučajeva kojim je jedno zajedničko – zloupotreba službenog položaja.

U poređenju s Rumunima mi, naizgled, možemo biti sretni. Kod njih je prljavštine deset puta više.

Suštinski je, međutim, naša nevolja upravo u tome. Kontrola vlasti kod nas postoji samo formalno, pa se akteri bezbrojnih nezakonitosti, korupcije, sitnijeg i krupnijeg kriminala bez ikakvih posljedica provlače već dvije decenije. A kad bi bilo po rumunskom principu, ovdje bi na udaru zakona bilo više zvaničnika nego u toj zemlji, bez obzira što ona ima gotovo šest puta više stanovnika.

O tome svjedoče i ocjene koje je za ovaj portal dala Mia Buljubašić, viši revizor za međunarodnu saradnju i komunikacije Federacije BiH. Ona kaže da je rasipništvo pojedinih ministara i direktora javnih preduzeća u proteklim godinama poprimilo neviđene razmjere, da se novac poreskih obveznika u brojnim slučajevima troši nemilice – i to mimo vrlo jasnih propisa i zakona.

“Najbolji pokazatelj neuvažavanja revizorskih izvještaja ogleda se u činjenici da stepen realizacije datih preporuka u finansijskoj reviziji, prema procjenama, iznosi od 50 do 60 posto… Veliki broj preporuka se ponavlja iz godine u godinu, a subjekti ne pokazuju volju da iste implementiraju s ciljem poboljšanja stanja”, ističe Buljubašić.

Proces odgovornosti onih koji ne poštuju propise trebao bi, prema Zakonu o reviziji FBiH, da pokrene entitetski Parlament. On se, međutim, toga poduhvata samo u jednom od stotinu slučajeva. Štaviše, ovogodišnjim umanjenjem budžeta za potrebe revizije, vlast pokušava da učini ono najgore – da dodatno ućutka neugodne revizorske svjedoke.

Umjesto proklamovane borbe protiv bezakonja, korupcije i malverzacija u vlasti, ona radi upravo suprotno: smanjuje mogućnosti otkrivanja, pa time i kažnjavanja kriminogenog ponašanja. Revizori su, k tome, izloženi ogromnim pritiscima i ucjenama, s ciljem da ih se natjera da zažmure na nepravilnosti koje uočavaju.

O tome svjedoče i nedavne izjave revizorske “legende”, Boška Čeke, koji je 12 godina bio na čelu Glavne službe za reviziju javnog sektora RS. Za to vrijeme, u većini revizorskih izvještaja u kojima su konstatovani propusti, protiv odgovornog menadžmenta javnog sektora nije vođen postupak niti je utvrđivana odgovornost, kaže Čeko. On dodaje da je zbog toga neprestano bio izložen prijetnjama, da je njegov rad ometan, da je Služba kojom je rukovodio radila pod stalnim pritiskom.

Procjenjuje se da su, u posljednjih 17 godina, koliko djeluju službe za reviziju, uočeno nepravilnosti koje dosežu štetu od oko dvije milijarde KM. Toliko nas je koštalo nesavjesno poslovanje raznih direktora i ministara u javnim institucijama i organima vlasti. Radi se o budžetskom, odnosno novcu poreskih obveznika, prema kojem se vlast i njeni prirepci odnose kao prema vlastitoj prćiji.

S ovom istinom živjeti i dobrom se nadati, zaista je iluzorno. Efikasnija kontrola vlasti stoga je za BiH prioritet svih prioriteta.

Što je najgore, tome se ne vidi kraj. Ne vidi se, zapravo, ni početak neke drugačije, zakonu primjerenije prakse koja bi zaštitila državni imetak i budžetske kase. Po principu da zmija zmiju ne ujeda, vlast se ponaša zavjerenički, štiteći svoje grešne pripadnike, zapravo stranačke kolege koji se namjenski razmještaju po javnim institucijama, redovito sa instrukcijom da za stranku i njene ljude izvuku što se više može novca i finansijskih privilegija za njihove poslovno-političke klanove i tabore.

Odavno znamo da je u ovoj zemlji upravo vlast Državni neprijatelj br. 1. Podaci službi za reviziju samo su dodatni dokaz. A gdje su tek malverzacije sa javnim nabavkama, odnosno tenderima? Do kada će se tolerisati da, u kobajagi velikoj poreskoj strogoći, upravo organi vlasti budu najveći poreski dužnici? Zašto Federalna vlada već godinama ne uplaćuje svoje obaveze prema Fondu za penziono-invalidsko osiguranje?

I ko je zbog toga kažnjen? Slovom i brojem – niko (0)!

S ovom istinom živjeti i dobrom se nadati, zaista je iluzorno. Efikasnija kontrola vlasti stoga je za BiH prioritet svih prioriteta. Naš bolji život bespovratno curi ponajviše kroz te slavine, bez obzira koje političke opcije u kojem mandatu vladaju.

Osim Naše stranke, sve ostale – njih desetine – imale su priliku da u poratnom periodu budu dio vlasti. I ništa se njihovim rotacijama na čelu kantona, entiteta i države nije mijenjalo. To je ono što najviše boli: novi ne dolaze da poprave greške i kazne pljačku svojih prethodnika. Razlika je samo u džepovima u koje, od mandata do mandata, cure naše nade u bolji život i odgovorniju, sposobniju vlast.