Ko predstavlja BiH u svijetu: Oni znaju preskočiti kućni prag

Bosna i Hercegovina će i ove godine imati predstavnika u zvaničnoj konkurenciji Berlinskog Filmskog Festivala. Neki kritičari, čak među favorite, ubrajaju ostvarenje oskarovca Danisa Tanovića “Smrt u Sarajevu” rađenog spram predlošku francuskog filozofa Bernar-Anri Levija. Tanović je, inače, već dobio Grand Prix Berlinalea, za film “Epizoda iz života berača željeza”.

Laureat ovoga Festivala je i Jasmila Žbanić sa filmom Grbavica. Bosanskohercegovački filmski autori su, jamačno, najznačajniji reprezenti ove zemlje, ali na velikoj svjetskoj pozornici su, također, značajna likovna i književna imena.

“Udruženje redateljica i redatelja u BiH, željelo je sa vama podijeliti ovaj radostan trenutak u istoriji kinematografije BiH. Slavimo uvrštavanje filma redatelja Danisa Tanovića, Smrt u Sarajevu, na LXVI Berlinski filmski festival”, ovako je Jasmila Žbanić, i sama berlinska slavodobitnica, objavila svečanost kojom je, uz pomoć ili barem angažovanje nekih visokih dužnosnika, ekipa filma “Smrt u Sarajevu” ispraćena na Berlinale.

“Oni su krivi što se mi koljemo svakih pedest godina. Oni su krivi što mi danas djecu učimo da budu fašisti i da mrze sve što je drugo i drugačije. Oni su nas kao zavadili i mi ćemo se sada pomiriti tako što ćemo se okrenuti protiv njih, jel to?”, navodi Žbanić.

Jedini ovdašnji oskarovac, također je laureat Berlinskog festivala, i tamo veoma cijenjen gost. Njegov je novi film, ugledni Gardijan, uvrstio među Top 10, koji se ne smiju preskočiti. Započet je kao dokumentarac o pozorišnoj predstavi “Hotel Evropa”, koju je uz godišnjicu Sarajevskog atentata, po tekstu francuskog filozofa Bernar-Anri Levija, režirao Dino Mustafić.

Inventivnog Danisa Tanovića, izazov je uputio na posve drugačiji stvaralački trag.

“Tekst ‘Hotel Evropa’ je osnova ovog filma. Ne mogu reći nadgradnja, ali Levi je rekao, kada je vidio film, da sam nadgradio njegov tekst i napravio svoj vlastiti film. On ostaje osnova svega toga, ali sa nekim mojim pogledom i sa bosanskom vizurom. Neke trenutke sam iskoristio i na njima počeo da gradim neku svoju viziju današnjeg Sarajeva, današnje BiH, moju viziju toga šta je taj atentat, sve te priče koje se ponavljaju i oko kojih se svađamo – da li je Gavrilo terorista ili heroj, da li je Franc Ferdinand žrtva ili okupator. Iz svega toga je izašao ovaj film”, kaže Tanović.

Valja ovom prilikom reći kako je ovo prvi igrani film koji je Oskarovac snimio u Sarajevu. Ali, način na koji stvaralački komunicira sa evropskim autoritetima, svjedoči o ugledu što ga uživa u evropskim kulturnim razmjerima. Tanović, međutim, nije jedini stvaralac iz BiH koji se svojim talentom i radom, etablirao u evropsku kulturnu elitu.

Ratni reporter Milomir Kovačević Strašni, davno je napustio sarajevsku adresu i nastanio se u gradu svjetlosti. Tamo je kaže – kod kuće.

“Mene citiraju kao svog. U suštini, način na koji radim, njima je vrlo blizak. Ja od njih naučim, a i oni od mene. To je neki spoj iskustava. Normalno, kako se živi, tako se i stvara, apsolutno bez neke težine ili trauma. To je jedno bogatstvo, pogotovo spoj dva ova svijeta. Sarajevo, kao životno iskustvo, i Pariz, kao grad umjetnosti i svjetlosti. Meni on, u tom stvaralačkom opusu, samo pomaže”, ističe Milomir Kovačević Strašni.

Banjalučanin Mladen Miljanović, koji je fascinirao likovnu struku svojim projektom “Vrt uživanja” na pretprošlom Venecijanskom Bijenalu, premda se još čvrsto drži rodnoga grada, postao je jedan od najtraženijih mladih umjetnika ovoga prostora. Posve je ubjeđen kako mu i kolege imaju mjesta u svjetskim galerijama.

“Već imam dogovorene izložbe u Budimpešti, u Muzeju savremene umjetnosti Vojvodine, u Novom Sadu, u jednoj galeriji u Berlini, u Veneciji. U pregovorima sam u Njujorku, sa jednom galerijom, da isti projekt bude predstavljen. Sada intenzivno radim u studiju na novim radovima jer osjećam da je prošlo dovoljno vremena i da se dostigla dovoljna akumulacija ideja da se napravi nešto novo. Ivo Andrić kaže kako je najteže preskočiti kućni prag. Oni umjetnici, koji preskoče taj prag, uspiju da probude interesovanje za našu umjetnost izvan granica naše zemlje. Mislim da umjetnici ne trebaju čekati da ih neko poziva, nego naprosto treba iznalaziti razne načine i strategije kako učiniti istu tu umjetnost vidljivom”, konstatuje Miljanović.

Kako vrijeme prolazi, sve više ovdašnjih stvaralaca, pisaca jamačno ponajviše, uspjelo se ugnijezditi u novim svjetovima. Koristeći ugode modernog doba, prehranjuju emocije i uspomene, a priču je u razgovoru za ovaj radio, čini se na najbolji način, definisao, vjerovatno najuspješniji među njima, Aleksandar Hemon. Američki pisac. Onomad Sarajlija, danas stanovnik Svijeta.

“Nostalgija je postala malo staromodna u ovom modernom svijetu jer se dnevno može liječiti konstantnim kontaktom, ako uopšte postoji. Sa druge strane, pošto dolazim često, često sam u kontaktu sa Sarajevom i BiH, malo sam izliječen od nostalgije. Nostalgija je retroaktivna utopija, zamišljanje prošlosti koje je lišeno svojih problema, a ja sada, zbog toga što znam kakvi su problemi u BiH, Sarajevu i u Evropi, mogu da se sjetim kakvi su problemi bili nekada. Moja slika prošlosti i sadašnjosti se sastoji od onoga što je dobro i onoga što je loše. U tom balansu, nemam potrebe da se vraćam nekoj izgubljenoj prošlosti. Radije bih da budem prisutan u oba prostora, na bilo koji način, istovremeno”, zaključuje Aleksandar Hemon.