Ko podmeće Dinu između dvije presude?

U jednom dijelu filma „Kum 2“, glavni lik Michael Corleone, šef mafije, oslobođen je optužbi jer je svjedok odustao od svog iskaza. Iako svi u sudnici i izvan nje znaju da je Corleone šef mafije i vladar podzemlja, on ostaje na slobodi. A, onda dolazi najvažniji dio – dok je u sudnici metež i prisutni se zgražavaju, Corleone ustaje i viče: „Izvinjenje, tražim izvinjenje suda…!“

Naravno, ovo je film, fikcija, ali je istorija beščašća nebrojeno puta pokazala kako su kriminalci i svi oni koji su na neki način kršili zakon, pokušavali da se predstave kao filantropi, humanisti, žrtve zlobnika… I dan danas svaki drugi Kolumbijac smatra kako je Escobar bio neka vrsta superjunaka, a ne obični kriminalac, piše Žurnal.info.

Nerijetko se takvi predstavljaju kao veliki vjernici i tu svoju ulogu rado plasiraju u javnosti, čak i kad za to nema nikakve potrebe. Ili, možda, ima? Takvi su uvijek žrtve sistema, okoline, novinara…

KAMPANJA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

Gordan Memija, vlasnik firme „Foto Art“, već danima preko društvenih mreža poziva prijatelje da u javnosti šire sadržaj presude Općinskog suda u Sarajevu po kojoj se „Žurnalu“, Selvedinu Avdiću, Avdi Avdiću i autoru ovog teksta nalaže da Memiji plate više od 170.000 konvertibilnih maraka na ime materijalne štete i pretrpljene duševne boli.

Online magazin „Žurnal“ i nas troje smo proglašeni krivima jer smo informisali javnost o povezanosti Gordana Memije, njegove firme „Foto Art“ i Edina Gačanina, vođe jednog od najvećih narko kartela u Evropi, poznatijeg kao „Tito i Dino“. Podsjetimo, ovaj kartel već godinama snabdijeva Evropu kokainom. Najčešće djeluju u Holandiji, a Edin Gačanin, kojeg povezuju sa italijanskom Camorrom, posljednjih mjeseci krije se u Dubaiju. Prema informacijama međunarodnih policijskih agencija, promet ovog kartela je veći od 23 milijarde eura, a američka policijska agencija DEA-e uspjela je ovu grupu povezati sa najmanje 14 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta.

Bez obzira što je i sam Memija priznao svoje kontakte sa Gačaninom, što su svi navodi u našim tekstovima potkrijepljeni relevantnim dokumentima nadležnih tužilaštava, SIPA-e, Uprave za indirektno oporezivanje, međunarodnih i domaćih policijskih agencija i institucija…, presuđeno je da su za sve krivi novinari i „Žurnal“.

Gordan Memija je kampanju na društvenim mrežama pokrenuo danima prije nego što je presuda zvanično objavljena. Znao je njen sadržaj i objavio sve kopije. Ko ih je pažljivo čitao mogao je lako uočiti da u presudi ima dovoljno procesnih propusta za jednu ozbiljnu pravosudnu konferenciju. Njegovi poštovaoci na društvenim mrežama posebno su likovali nad apsurdnom visinom odštetnog zahtjeva, donesenog na osnovu ukupne vrijednosti jednog ugovora, a ne moguće dobiti. Čak i njima je jasno da je takav odštetni zahtjev potpuno nezakonit i da nikada neće postati pravosnažan, ali to i nije bila namjera njegovog donošenja. Namjera je da se uplaše svi novinari i zaustave u istraživanju informacija u vezi sa narko kartelima i njihovim saradnicima u Bosni Hercegovini… Nažalost, Žurnal nije jedini na njihovoj meti, poruka je vrlo jasna – ako unište nas, svi drugi će više puta razmisliti prije nego objave bilo kakvu istraživačku priču. Džaba dokazi, džaba javni interes, džaba sve, ako to ne odgovara interesnim skupinama, narkosima, pravdi, politici…

OTKUD SAD POLITIKA

Politici? Otkud sad politika? Pa, iskreno ni nama nije bilo jasno, ali se ona pokušava uključiti od početka ove pravosudne šarade.

Desetak dana prije nego što će biti objavljena presuda u ovom slučaju, u medijima je krenula svojevrsna kampanja povezivanja Memijine tužbe i lidera vladajuće političke partije u Kantonu Sarajevo Elmedina Konakovića, poznatijeg kao Dino. Ničim izazvan, on je koristio svaku priliku da se poveže sa ovim slučajem ili postavi sebe u centar pažnje. Kulminacija se dešava u trenutku kada se u medijima objavljuje informacija da je kod službenih prostorija Gordana Memije pronađena eksplozivna naprava. Vrlo brzo se javlja Dino sa konstatacijom da su za to krivi tekstovi Žurnala!?

Istog tog dana on autoru ovog teksta šalje privatnu poruku u kojoj nas optužuje da nekom stavljamo metu. Kampanja u medijima i na društvenim mrežama se također usmjerava u tom pravcu – Žurnal je kriv zato što je postavljena bomba! Prema Dininoj konstrukciji, postoje bombaši koji čitaju Žurnal i revoltirani postavljaju eksplozivne naprave akterima naših istraživačkih priča. Ovu bizarnu tezu ponovili su bezbroj puta. Zanimljivo je da se niko niti jednom nije zapitao ko je postavio bombu!

Navikli smo da Dino izmišlja i pravi konstrukcije kako bi zaštitio sebe, ali ovaj put je otišao na nivo više, poturajući sebe tamo gdje ga niko nije zvao. Možda bi sve to ostalo kao još jedna od Dininih nebuloza, o kojima je Žurnal nerijetko pisao, da se on sam nije postavio kao „meta“. U dijelu objave koju je „Foto Art“ povodom presude objavio na društvenim mrežama, naveden je citat iz sasvim druge presude:

“..U ranije objavljenim tekstovima koji nisu predmet ovog postupka, ali koje je sud proveo kao dokaze tuženih utvrđeno je da je u jednom od njih objavljena fotografija na kojoj se nalaze Memija i Konaković, pa stoga sud s velikom vjerovatnoćom zaključuje da je ‘meta’ ovih tekstova upravo Konaković.“

Dakle, sada imamo situaciju da sud zaključuje sa „velikom vjerovatnoćom“ a ne „bez ikakve razumne sumnje“ da postoji meta i da je to zapravo neko ko nas nije ni tužio?! Naša je meta političar, vjeruje sud. Isti onaj političar koji se ovih dana baca pod sve postojeće tastature kako bi politizirao veze jednog dilera i njegovih suradnika u BiH.

Ko podmeće Dinu između dvije presude? Odgovor se sam nameće – politika. U ovom slučaju žele dokazati da su novinari imali skrivene političke namjere, a ne informisanje javnosti o bjelosvjetskim kartelima i njihovim saradnicima u BiH.

Ne treba velika pamet da se vidi kako je cilj uništiti neovisne medije i zaustaviti razvoj istraživačkog novinarstva u BiH. To pokazuju i njihove poruke u kojima prijete da će nam donatori uskratiti podršku. Za njihovu informaciju to su radili mnogi prije njih – Nermin Nikšić kada smo pisali o tenderima u Elektroprivredi BiH, Novalić kada smo pisali o njegovom kriminalu, sada popularni Osmica kada smo pisali o javnim nabavkama Sebije Izetbegović…

Nema ko nije, sa svih strana političkog spektra, od Konakovićevih sadašnjih partnera do jarana iz bivše matične stranke. Ipak, osjeti se napredak, proteklih godina prijetili su nam snajperima kada smo objavljivali da se tadašnji predsjednik Vlade KS (izvjesni Dino) druži sa lokalnim kriminalcima. Narko karteli su ipak viši nivo. Kriminala.