Ko je kriv za oslobađajuću presudu u slučaju “Dženan Memić”?

Činilo se da se sami tužioci teško snalaze u svom predmetu i da su postali žrtve olakog optuživanja“, pročitao je sudija Branko Perić, kao predsjedavajući tročlanog Vijeća, u obrazloženju oslobađajuće presude grupi optuženoj za zataškavanje ubistva Dženana Memića. Vijeće su još činile sudije Izo Tankić i Nenad Šeleda. Jednom rečenicom su saželi predmet koji se vodio pred Sudom BiH, piše Žurnal.

Moguće da je toga svjesno i Tužilaštvo BiH koje je brzopleto otvorilo istragu o istrazi, a potom i podiglo optužnicu u vrijeme kada je od smjene trebalo spašavati tada glavnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Tužitelji Ćazim Hasanspahić i Dubravko Čampara su u sudnicu dovodili svjedoke koji su prepričavali ono što su već rekli tokom postupka koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu ili su pričali o tome šta su uradili kao uposlenici MUP-a KS. Bilo je i svjedoka o čijem kredibilitetu bi se dalo raspravljati, ali i onih koji nisu ništa znali o događaju.

To je ono što, manje-više, stoji i u presudi Suda BiH: „Svjedočenja velikog broja svjedoka odnosila su se na učešće u istrazi u svojstvu ovlaštenih službenih lica i o onome o čemu su svjedočili u okončanom predmetu pred Kantonalnim sudom. Nisu se izjašnjavali o radnjama krivičnog djela koje se optuženima stavljaju na teret, neki od njih su relevantni, a nečiji iskazi su upućivali na zaključak da se dogodila saobraćajna nesreća iako to nije bila teza optužbe“.

Sud je utvrdio da je od 69 saslušanih svjedoka njih 29 bilo beskorisno!

„Slušali smo noćnog čuvara koji nije znao išta osim kako je prolazio policijski automobil“, navedeno je u presudi.

Žurnal je još u martu ove godine pisao da su brojni svjedoci na suđenju grupi, sad već oslobođenoj optužbe za organizirani kriminal i zataškavanje ubistva Dženana Memića, ukazivali na niz nelogičnih dešavanja koja iniciraju da je namjera bila zataškati istinu o uzroku smrti.

O ovome su govorili zaštićeni svjedoci mahom policajci MUP-a Kantona Sarajevo.

“Apsolutno je jasno da je Dženan Memić ubijen”, reći će nekadašnji uposlenik Odsjeka za kriminalističku forenziku MUP-a KS na jednom od ročišta. Da povrede koje je Dženan zadobio nisu nastale u saobraćajnoj nesreći svjedočila je i svjedokinja M7 koja je u vrijeme događaja bila uposlena u Sektoru za krvne i seksualne delikte MUP-a KS.

Još nekoliko svjedoka je navodilo da tu nema ništa sporno – sudski utvrđena činjenica jeste da saobraćajne nesreće nije bilo. To je presudom utvrdio još prošle godine Vrhovni sud FBiH pravomoćno oslobodivši te optužbe Ljubu i Bekriju Seferovića. Spomenimo i to da za ovu palu optužnicu Tužilaštva KS do danas niko nije odgovarao.

Međutim, sporno je što tužitelji ove svjedoke nisu ispitivali u pravcu dokazivanja organizirane grupe i veze porodice Mutap sa policajcima ili recepcionerom Ožegovićem, niti su u tom pravcu izvodili materijalne dokaze, I to je suština oslobađajuće presude.

U pročitanoj presudi ne stoji da Dženan nije ubijen i da ubistvo nije zataškano već da iz „dokaza koji su izvedeni tokom sudskog postupka nije bilo moguće dokučiti šta je optužene opredijelilo da se udruže u organiziranu kriminalnu grupu i šta je moglo povezati motive tih ljudi da skrivaju dokaze i počinioce ili počinioca teškog krivičnog djela“.

„Šta povezuje motive dvojice policajaca sa motivima Zijada Mutapa, Alise Ramić i Muamera Ožegovića? Optužba nije izvodila dokaze niti je o tome bilo riječi u završnom izlaganju“, stoji u presudi tročlanog Vijeća.

U obrazloženju oslobađajuće presude piše i da: „Ono što se dokazivalo i način na koji se dokazivalo pokazuje da tužilačka konstrukcija nije bila na čvrstim temeljima i čvrstoj dokazanoj građi i tužioci se nisu izjašnjavali o radnji krivičnog djela koja se optuženima stavljaju na teret“.

Ovo i nije jedini predmet u kojem državni tužitelji upravo rade na ovakav način – brzopleto podignu optužnicu i tokom sudskog postupka ne dokazuju krivične radnje koje optuženima stavljaju na teret. U sudnici se cijelo vrijeme obraćaju javnosti, za koju su inače, poprilično zatvoreni.

O načinu (ne)rada Tužilaštva BiH pisali smo mnogo puta, a kritikovani su i u izvještajima OSCE-a. Sudija Perić je u januaru 2019. u kolumni „Još jedno suučesništvo u zataškavanju“ napisao da je „Tužilaštvo BiH institucija u profesionalnom kolapsu, koja zbog nedostatka kompetentne upravljačke strukture nije u stanju da sprovede najjednostavniju istragu i riješi nijedan ozbiljan slučaj organizovanog kriminala“.

Isto ozračje u Tužilaštvu BiH vladalo je i dvije godine kasnije kada otvaraju istragu o istrazi.

Mišljenje sudije Perića iz ove kolumne dijelila je i javnost sve do momenta kada Tužilaštvo BiH, na čelu sa tadašnjom glavnom tužiteljicom, ne preuzima slučajeve Memić i Dragičević. U tom momentu Gordana Tadić i Tužilaštvo BiH postaju heroji, pa i za one koji su ih do tada kritikovali.

Da zaključimo – za moguću propast predmeta Zijad Mutap (ovo je prvostepena presuda) najveću krivicu snose tužitelji Dubravko Čampara i Ćazim Hasanspahić. Oni su ti koji su olako ušli u predmet, požurivši da uđu u optuženje bez ranije adekvatno pripremljenih dokaza, koji će ići u pravcu dokazivanja optužnice. Ne možemo zatvarati ni oči pred činjenicom da je sudija za prethodno saslušanje Mirsad Strika olako potvrdio optužnicu i sav dalji teret prebacio na Sudeće vijeće ili na sudiju Perića protiv kojeg se danas vodi medijska hajka.

Ova presuda trebala bi da bude opomena tužiteljima da počnu konačno da rade svoj posao jer je teret dokazivanja optužbe na njima.