Kinezi napuštaju Sarajevo: Ovdje se prodaju samo čarape

Gase se lampioni u sarajevskoj “kineskoj četvrti”.

Ne mjestu nekadašnjih kineskih prodavnica svega i svačega, kojih je početkom dvijehiljaditih na desetke niklo u sarajevskom naselju Buća Potok, sada je poneka kladionica, autopraonica ili samo utabana zemlja, piše Al Jazeera.

Prodavnica ispod čijih se krovova klate crveni lampioni, a iz izloga “bljuju vatru” plastični zmajevi, nema više ni u susjednom naselju – Boljakovom Potoku.

Tek u Rajlovcu, na samom izlazu iz grada, naići ćete na natpise “kineska prodavnica”. Međutim, ni to nije znak da ste naišli na takvu prodavnicu, jer se većina njih izdaje ili prodaje, što potvrđuju i natpisi iznad vrata.

Prodaju se samo čarape

Prohladno je u prodavnici Xing Wang, natrpanoj robom, koja vonja na plastiku i gumu. Njen vlasnik Ye Xiang Biw grije se uz pećicu na drva.

Iako je prodavnica natrpana različitom robom, od odjeće preko igračaka, kozmetike i alata, pa do kućnih potrepština, a cijene su od pola feninga pa naviše, veli da kupaca skoro i nema.

Ye, državljanin Kine, koji u Rajlovcu radi već pet godina, širi ruke i na bosanskom kaže: “Vidi, nema ništa, nema niko“.

Kaže da je do prije dvije-tri godine stanje bilo puno bolje, da je mogao zaraditi, a sada mu jedva ostaje da može da preživi. Veli da su mu se supruga i dvije kćerke vratile u Kinu, a da će i on, ako se stanje ubrzo ne popravi.

“Jučer je jedan komšija – Kinez zatvorio radnju i vratio se kući, a prije dvije sedmice je otišao još jedan. Bilo je loše, pa su otišli. Ovaj što je jučer otišao, radio je ovdje 15 godina, a onaj što je otišao ranije – četiri godine. Loše je stanje u Bosni, a u Kini se sad popravlja, pa se možda vratimo tamo, ako se ovdje šta ne popravi”, kaže Ye i pokazuje na zatvorene radnje.

Dok smo tu, ulaze dvije mušterije. Obje traže čarape.

“Vidite, samo čarape prodajem, ništa više”, kaže rezignirano Ye.

Ramiza, kako se predstavila jedna od mušterija, kaže da je penzionerka i da sebi može priuštiti samo čarape iz kineske radnje, jer su tu najjeftinije. Jedne je kupila i unuci.

Kaže: “Ove radnje su bile spas za penzionere i one sa malim platama, jer Kinezi imaju skoro sve što vam na um padne, a i što vam ne padne, i to po veoma niskim cijenama. A sada, vidite i sami, ni to ne možemo kupiti.”

Zarada – nula

Yeev prvi komšija, također Kinez, koji ne želi reći svoje ime, prodaje cipele. I on se grije uz peć. U proteklih deset godina, koliko je ovdje, naučio je bosanski jezik, taman toliko da se može sporazumjeti.

“Danas sam zaradio nulu. Potrošio sam vreću drva, a nisam prodao nijedne cipele”.

Kaže da su kod njega najjeftinije cipele pet, a najskuplje 25 KM, ali da, svejedno, ljudi ne kupuju.

“Loše je u Bosna, loše… Ranije bilo puno, puno bolje. Inspekcija dođe stalno, a mi moramo platimo porez, kiriju… a moramo i da jedemo“, žali se.

Veli da za Bosnu nije ni čuo prije nego je u nju došao.

“Ma, neki su mi jarani rekli da je u Bosni dobro. Bilo je prije, a sad nije”, kaže.

I on će, veli, ako se ovakvo stanje nastavi, put pod noge.

Prekoputa su također dvije skoro identične kineske prodavnice, tik jedna uz drugu.

Ulazimo u onu koja se zove “Baishun”. Njeni vlasnici, muškarac i žena, na tabletima gledaju neki kineski program i ne žele razgovarati. Čak ni pozdraviti se. To ne želi ni vlasnica prodavnice do njih.

“Neću priča za novine, neću”, kaže ljutito i okrene glavu. Ali to dopušta svom uposleniku – Bosancu.

On pokazuje zastave Bosne i Hercegovine, navijačku zastavu na kojoj piše “Zmajevi”, fesove i šešire sa bh. zastavom.

Kaže: “Vidite, oni rade sve da privuku mušterije, idu i na taj patriotski faktor, ali – džaba, mušterija nema!”

Također veli da znaju s vremena na vrijeme napraviti rasprodaju, kada bude robe i po 15 feninga, ali da opet slabo pazare.

Vlasnica prodavnice “Chao Dong” na odličnom bosanskom kaže da nije zainteresirana da “bude u medijima”.

Ipak priča: “Ma, šta da vam kažem? Inspekcija stalno dolazi, skoro svaki dan su tu, sve pregledaju, naplaćuju nam kazne. Onda je tu i PDV, povećale su se cijene transporta kontejnera u kojima donosimo robu. A narod je bez para, sve se sastalo. Vidite koliko je okolo zatvorenih radnji, a nekad je ovo bilo prepuno i kupaca i robe. Izgleda da ćemo svi da se vratimo u Kinu.”

Fehim i Aiša iz Šangaja

Pravi odgovor što Kinezi napuštaju Sarajevo, ali i ostale dijelove BiH, nalazimo tek u prodavnici koju drži kineski bračni par iz okoline Šangaja.

Fei Heim, na dobrom bosanskom jeziku kaže nam da je on u Rajlovcu poznat kao Fehim. Uskoro ulazi i njegova supruga, a on kaže: “Evo i Aiše”.

Njegova supruga, koja je tek došla od frizera, s ushićenjem priča kako su joj pravili lokne – “nekom mašinom koja ne kovrdža kosu tako što se uvrne okolo, nego samo usisava kosu i pravi zvukove: fuuu, fuuuu“.

Aiša, veli da joj ne pišemo njeno kinesko ime, jer je “predugo”.

“Mene svi ovdje znaju, tu sam deset godina, a prije toga sam bila u Beogradu, pa u Gračanici, Tuzli, Mostaru, Travniku… Radila sam po pijacama i na minus 17 dok nisam došla ovdje. Ja sam došla prva, pa sam povukla muža i familiju, a sad, kakvo je stanje, izgleda da ću ih sve vratiti nazad”, priča Aiša.

Njen suprug sjeda za sto, uzima digitron i kaže: „Evo, ovako je počelo: prije osam godina kontejner robe koji smo dovozili iz Kine koštao je 5.000 KM. Ima većih i manjih kontejnera, ali, to je bila neka srednja cijena. A danas – danas isti taj kontejner košta 40.000 KM. Dodajte tu PDV, koji iznosi oko 1.500 KM, kiriju za radnju – 2.000 KM, kiriju za stan… i loše finansijsko stanje u BiH, i bit će vam jasno zašto nas je sve manje”.

‘Ekskluziva iz Rajlovca’

Aiša priča kako je “baš jučer brojala koliko se radnji zatvorilo”.

“U Rajlovcu je bilo više od 50 kineskih prodavnica, a danas ih je samo devetnaest”, kaže i ponovo broji, da koju ne propusti.

Kaže da je u nekadašnjoj “kineskoj četvrti” u Buća Potoku ostala samo jedna prodavnica, a da je u samom gradu u 2015. zatvoreno deset.

“U Sarajevu imate još samo dvije kineske prodavnice – na Drveniji i na Dobrinji. Nema više nijednog Kineza koji je prodavao na mostu Drvenija i na Ferhadiji”, kaže Aiša, dodajući kako kineskih prodavnica nema više ni na pijaci Arizona kod Orašja, jer su nedavno izgorjele u požaru.

Fei Heim i njegova supruga kažu da shvataju Kineze koji su otišli, jer je para sve manje.

“Stalno nam dolazi inspekcija, svaki artikal pregleda. Nekidan su nam naplatili 3.500 KM kazne jer nismo izdali fiskalni račun za jednu krpu od dvije marke”, priča Aiša.

Njeno dvoje djece već se vratilo u Kinu, gdje idu u školu.

“Mi idemo ponekad tamo, ali sve manje imamo novca za to. Voljeli bismo ostati u Bosni, jer nam je ovdje puno lijepo, i nema puno ljudi kao u Kini, nije tolika gužva i buka. Volimo vašu hranu, ja sam naučila i pitu kuhati, i kiseliti paprike i kupus. Ali, ako se ovako nastavi, morat ćemo ići. Mislim da će do naše, kineske Nove godine, a to je u februaru, odavde otići još nekoliko Kineza”, govori Aiša.

Na odlasku, njena uposlenica, Belma, dobacuje: “Vi ćete možda sa ovim tekstom imati ekskluzivu – jer ćete biti posljednji koji su imali priliku da razgovaraju uživo sa Kinezima u Sarajevu”.