Kenan se nakon 20 godina vratio iz SAD-a: Meni treba Drina

Dok veliki broj stanovnika BiH čeka na vize u redovima pred ambasadama ili je već u nekom zapadnoevropskom gradu, Višegrađanin Kenan Tufekčić krenuo je u suprotnom pravcu. Nakon dvije decenije provedene u Salt Lake Cityu, Kenan je ponovo došao na Drinu. Konačno diše punim plućima, a stres, visok holesterol i krvni pritisak ostali su u SAD-u.

Bio je dijete kada je počeo njegov izbjeglički put iz grada u kojem je ostalo sve što je volio. Kao 15-togodišnjak je pješice, preko Međeđe, stigao do Goražda, a u Višegradu je zarobljen, a u KPD-u Foča ubijen njegov otac Izet. U zločinima u Višegradu ubijeno je 19 najbližih članova familije Tufekčić.

Kenan je jedno od četvero djece koje je njegova majka Ramiza, nakon progonstva iz grada “živih lomača”, pokušala spasiti, vodeći ih dalje iz Goražda ka Sarajevu, iz jednog u drugi opkoljeni grad. Najviše je brinula o nepokretnoj kćerki, Kenanovoj sestri.

„Na žalost, na nepoznatom terenu ponovo uđemo u srpsku teritoriju. Na Grbavicu. Nismo znali. I tu smo bili u kućnom pritvoru par mjeseci dok nismo, preko nekih veza, uspjeli da nas puste da pređemo na Trg heroja, odnosno Trg Pere Kosorića tad se zvao. Dupla golgota, strahovi, najgori su strahovi noćni. Najgora je noć. Mama se bojala za sestre, za sebe, za mene kao budućeg vojno sposobnog mladića. Tu je najviše mama ispaštala“, sjeća se Kenan Tufekčić strašnih uspomena iz djetinjstva.

Trebao je studirati u SAD-u, ali je vizu dobio kao sin ratnog zarobljenika. 1998. godine iz luke Split isplovio je ka SAD-u, stigao u Salt Lake City gdje je ostao punih 20 godina. Najprije je radio u fabrikama, usput učio jezik i školovao se i kao menadžer ugostiteljstva dugo godina radio kao šef kuhinje u staračkom domu.

„Jes’ dobar pos'o, ali duša prazna. Bosna je čudo jedno. Tamo imaš sve, ali nemaš zadovoljstva. Bosanac pripada Bosni. Meni treba Drina, ja sam odrastao na Drini. Svaka čast Americi, imaju dobre zakone, daju vam mnoge mogućnosti, ali dođete u situaciju kad malo i obolite, a i vuče vas tamo odakle ste došli. Dolaskom na Drinu nestao je holesterol, visok pritisak, zdravstveno stanje se popravilo”, priča Kenan u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

U SAD-u oženio se Bosankom, Ustikoljankom, s kojom ima dvoje predivne djece. Iako su na prvi pogled izgledali kao porodica koja će zbog „američkog sna“ pokidati veze sa domovinom, povratak kući im je svo vrijeme bio u mislima.

Put do samoodrživog domaćinstva

Teškim radom ušteđeni novac uložili su u kupovinu zemljišta i izgradnju male kuće u mjestu Cvilin u Ustikolini. Nakon povratka, supruga i djeca, zbog školovanja dvije kćerke, ostali su u Sarajevu, a Kenan produžio ka Drini, koja ga je dvije decenije dozivala. U Višegrad nema snage da se vrati, ali u Ustikolini mu je rodni grad, ipak, blizu.

„Na žalost, ovo je pusto i mi se moramo vraćati i oživljavati selo. Prvi je razlog Drina. Vidite, ovdje nema smoga, ja ne moram ići na Igman, na Bjelašnicu da bih malo prodis'o. Ovdje je Bog dao svaku mogućnost, samo je treba pokupiti i unovčiti. Kad sam došao na Cvilin, došao sam sa 17 koka, sad imam, hvala Bogu, dvije krave, koke, patke, ćurke, tovim piladi organski, a sad je, hvala Bogu, stigao i plastenik. Salata, luk, blitva, špinat na tržište, uz Božiju pomoć, u februaru. Sve radim ručno. Imam maline, kupine, jagode, krompir i luk. Najviše pravim sokove. Prvo počinjem u junu od malina, kupina i jagoda, nane, zove, a onda jabuke, grožđe i šljive”, priča Kenan o teškom, ali uspješnom putu od obične livade do samoodrživog domaćinstva.

Njegova odluka najprije je izazivala čuđenje, a potom oduševljenje novih komšija i prijatelja, koji mu pomognu u obavljanju teških poslova. Prijatelji iz Sarajeva ostavili su svoje obaveze, kako bi mu pomogli, jer, kažu, to je njihova obaveza prema prijatelju, Bogu i domovini. Oni se ne slažu sa konstatacijama da je međusobna pomoć među ljudima skoro nestala.

„Mislim da je to dužnost svih nas, naročito u situacijama kad čovjek to zatraži, a on je naš prijatelj. Mislim da te priče nisu tako rijetke, ali nisu interesantne pa ih ne zamjećujemo tako često. U stvari, mislim da one prevladavaju“, kaže Safet Jusufbegović.

“Ja čitav dan govorim, otkako smo došli govorim Kenanu kako bih ja mogao živjeti ovdje. Ovo je savršeno. Priroda, životinje, ja sam s njim išao u štalu, kokošinjac. Savršeno. Čist zrak. Poslije juče onog dana u Sarajevu, magle smoga, nezdravo je, kad dođete ovdje osjetite prirodu čovjeka. Shvatite da priroda čovjeka jeste da radi, da se brine za sebe, a ne samo da sjedi i čeka da padne s neba nešto“, priča Dženan Nurudinović.

Teško je živjeti od poljoprivrede, pogotovo u situaciji kada je motika jedini alat i kada borba sa vremenskim prilikama traje uporedo sa borbom za traženje tržišta. Međutim, zdrava hrana sve je traženija, pa viškove svojih proizvoda Kenan Tufekčić bez problema proda u Sarajevu. Svjestan je da mnogi ne vjeruju u bolju budućnost u BiH i odlaze, ali vlastitim iskustvom svjedoči da su priče o državama u kojima je sve ljepše i unosnije, samo djelimično tačne.

Ima hljeba i u Bosni

„Otići će, prvo ponijeće ih euforija, širina, ljepota, sloboda… zakon je uređen. Ali će se brzo zasititi. Ovdje je život puno kvalitetniji i sa manje para bolje se živi nego tamo. Zasitiće se brzo i svi će se oni poželjeti da vrate, jer tamo postoji jedna vrsta stresa, straha i neizvjesnosti. I tamo se rade najgori poslovi. Evo, slučaj moj, supruga je radila, a ja sam radio dva posla. Ona dolazi kući, mimoilazimo se na vratima. Ostavlja mi poruke na frižideru, tipa – baci smeće, kupi mlijeko, plati račun, pa ćemo nekad popiti kahvu tamo u nedelju ako ja ne budem morao ići na posao da ‘pokrivam’ nekog ko nije došao. I, je li to život!? Dođem s jednog posla, malo se odmorim, operem, obavim dužnosti koje moram i ponovo na drugi posao. Šta se radi na drugim poslovima, noćnim? Čiste se restorani, kuhinje, toaleti, da bi se poplaćalo sve, malo i uštedilo“, objašnjava Kenan.

Bez obzira na to koliko je Bosna u lošoj situaciji, ima hljeba i ovdje, poručuje, pokazujući uglavnom zapušteno Cvilinsko polje koje može hraniti Sarajevski kanton. Često umoran od napornog posla, sretan je što zna šta jede i šta proizvodi svojoj djeci.

„Neko ne mora držati životinje, ja volim životinje, pa zato i imam. Na primjer, da čovjek samo sije krompir. Banalan primjer. Ili luk, papriku … njemu je to dovoljno. Sa dva – tri dunuma. Novac dolazi, samo se treba sageti, malo uraditi i tu ste vi svoj šef. Nemate ograničeno radno vrijeme, radite koliko možete, lezite odmorite i sve se stigne. Ja obrađujem sam, što svoje što tuđe zemlje, skoro 17 dunuma. Oranica i svega je možda nepunih devet dunuma. Ljudi mi uzoru i isfrezaju, a ostalo sve ručno radim i sve se stigne. Familija dođe vikendom i raspustom, pomognu.”

Nailazio je na nerazumijevanje, čuđenje, pa ga je jedino to povremeno dovodilo u dilemu da li da odustane.

„Međutim, ljudi su vidjeli da to napreduje, da ide, što bi naši ljudi rekli – popustili me. Neka radi ko šta voli, a Bog će pomoći. I može se. Ljudi koji odlaze vani vratiće se, to vam garantujem, kad prođe euforija blještavih gradova. I ja sam mislio kad sam otiš'o, imaću palmu ispred kuće, auto sa zatamnjenim staklima. Otiš'o sam k'o momak. Nije to ništa tako“, zaključuje vrijedni i uporni povratnik iz Amerike.