Kamo su otišli radnici: Samo su nestali, u ništa

Njih troje nikad se nisu družili. Arhitekt je decenijama izbjegavao Dragicu nakon što je odbila njegovo udvaranje, ona je žalila žene koje ga posjećuju, Lombroso je žalio njih oboje, njega je Arhitekt zvao drkadžijom, a Dragica žandarom.

Tog dana sjedili su u parkiću, Miran u sredini, oni oko njega, Dragica je pjevala neki refren, Lombroso je zatvorio oči i uživao, a Arhitekt širio ruke i coktao jezikom. Nestvarno. Jer, oko njih jeste bila tiha noć, ali iza ugla, sasvim blizu, širio se bučan mrak. Sa svih strana dopirala je muzika, svaka kafana, kafić ili restoran imali su svoj orkestar, bend, pjevača s gitarom ili barem DJ-a. Različite pjesme stapale su se u gust šum pomiješanih refrena i isprepletenih melodija. Ljudi su se smijali, pjevali, plesali, iznad njih su se ljuljali ljubičasti oblaci isparenja znoja i parfema. Mogli bismo pomisliti da uživaju u životu, s punim povjerenjem prepušteni gradu i njegovim pravilima. Ali, kad buka utihne, kući su se vraćali oprezno, zaobilazili mračne ulice i parkove, preskakali šahtove i osluškivali svaki šum. Svaka sjena bila je neprijatelj, svaki prolaznik napadač… Cijeli grad pretvarao se u klopku punu nepoznatih iskušenja i opasnosti. Znali su da je u njemu lako nestati, kao da se propadne u zemlju koja se zatvori nad glavom. Znali su, kao i ja, koliko ljudi više nema, a niko ne zna ni kad su ni kamo otišli, piše Žurnal.

Svi znaju da ljudi napuštaju grad zato što smatraju da u njemu više nema sreće. Grad leži u kotlini, okruženoj brdima, koju presijecaju dvije rijeke, a to je oduvijek bio dobar razlog za naseljavanje. Ali, ljudi odlaze, sve ostavljaju za sobom, stanove, poslove, uspomene, drage žive i mrtve… Odlaze u potragu za srećom, za rajem na zemlji, pridružuju se armijama očajnika koji su ga oduvijek tražili, za kolijevkom civilizacije u kojoj se naselio prvi ljubavni par.

Raj na zemlji bezuspješno je tražen po Siriji, Mezopotamiji, Jermeniji, Palestini, na Cejlonu, na Sjevernom polu čak… U sedamnaestom stoljeću biskupi su proučavali vatikanske spise i locirali raj u Irak, između Tigrisa i Eufrata. Većina tih mjesta do sada je uništena ratnim sukobima, teško je raj uglaviti među minska polja i zapaljene naftne bušotine. Znaju to i ljudi u našem gradu pa danas raj smještaju u Njemačku ili Skandinaviju.

A nekad su sasvim drugačije mislili. Nekad su smatrali da je on ušuškan baš u našu kotlinu koju su novine prozvale “kolijevkom proleterijata”, zato što se u njoj dizala ogromna fabrika s bezbroj radnih mjesta, zato što je svako mogao dobiti posao, zato što su svi mislili da na takvom mjestu više nema straha od budućnosti. Sa svih strana stizali su radnici privučeni obećanjima o boljem životu.

Sada u gradu više nema radnika. Čak ni ja nisam zapazio kako su nestali. Ne znam šta sam radio, možda smo imali generalno spremanje ili radnički savjet, krečili svadbeni salon ili tako nešto pa nisam vidio, ali jednog jutra shvatio sam da radnika više nema. Nekad su bulevarom tekle rijeke radnika, a od njih su sada ostale samo rijetke grupice. Gdje su nestali?

I sama riječ je nestala, riječ “radnik” prvo je zamijenjena riječju “uposlenik”, da bi se konačno ustalila u sintagmi “ljudski resursi”. Radnici su znali da će za svoj rad dobiti odgovarajuću naknadu. Uposlenicima poslodavci daju poslove, a naknada nije garantirana, zavisi od dobre volje poslodavca. A ljudski resursi? Oni se troše.

Tražio sam bivše radnike, neki od njih, trojicu sam prepoznao, postali su ribari, vidim ih kako pecaju ispod mosta, dvojica su na pijaci, prodaju sintetičke pidžame, jedan se preselio na selo, tamo temperama slika bosanske kuće pa ih prodaje na trgu, neki su umrli, najmanje trojica zbog proceduralne greške na intenzivnoj bolničkoj njezi, moždani udar obrisao je barem pedeset, infarkt nekoliko više, mnogo ih je poginulo u ratu na razne načine od različitog oružja, neki su zarobljeni pa nestali, neki su samo nestali, ali se misli da su zarobljeni pa ubijeni, četvorica čekaju DNK identifikaciju, neki su stradali u nesrećama, jedan popravljajući plinsku bocu, dvojica su pali s krova, jedan zbog klimave satelitske antene, drugi zbog klizavog crijepa, trojicu su pregazili različiti automobili, jedan je zaspao dok je vozio kamion, dvojicu je ubio metan u ilegalnom rudniku, jedan je stradao u svadbenoj tuči, drugi u običnoj, oko neke pjesme… I više se ne mogu sjetiti, a ovo nije dosta, malo je, gdje su svi ti radnici…

Gledao sam kad su rušili barake kroz koje su radnici prolazili kad su se doseljavali u grad. Odatle su gledali kako se podižu soliteri s obećanim stanovima, napuštali ih i prepuštali drugima. I tako godinama, decenijama, barake su bile prvo utočište svim došljacima. Na kraju su se u njima nastanili oni koji su imali najmanje sreće, koje je uhvatila tranzicija nakon koje se novi vlasnici više nisu željeli brinuti o radnicima.

Stajali su i gledali kako padaju jadne kućice, žene su čučale, djeca sjedila na kartonskim kutijama. Sigurno su se čudili, kao i ja, kako zidovi lako padaju pred mašinama, sačinjeni od drveta, kartona, gipsa, slojeva tapeta i kreča, kako se podovi otkidaju s eksera kao zakrpe sa šavova i otkrivaju crnu prašinu u kojoj svjetlucaju novčići, ukosnice i dugmad, kako kuća na svome kraju nestane u oblaku, pravom oblaku, kao onom sa neba, samo tamnijem, koji se razilazi jednako sporo kao i kumulus, u ništa. Zbog te prašine nisam vidio kamo su otišli ti posljednji radnici. Samo su nestali, u ništa.

Grad se pretvara u pustoš, divljinu. Ljudi odlaze. Ko dolazi?

Povodom Prvog maja obavljujemo prigodan odlomak iz romana “Kap veselja” Selvedina Avdića