Kako su pisali sarajevski mediji 1988. o Slobodanu Miloševiću: Vožd je stigao

Na današnji dan 1990. godine, na prvim višestranačkim izborima u Srbiji, nakon 45 godina vladavine komunista, pobjedila je Socijalistička partija Srbije, a za predsjednika te zemlje izabran je lider pomenute partije Slobodan Milošević.

Tim povodom, u arhivi Infobiroa, kojem Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst našeg današnjeg kolumniste Vlastimira Mijovića.

Tekst je objavljen u magazinu “Naši dani” dvije godine prije pomenutih izbora, tačnije 1988. Prenosimo  neke njegove dijelove.

Slobodan Milošević nije serijski proizveden političar. On je, bar za ovo vrijeme, pravi-pravcati unikat koji bitno odudara od stereotipnih predodžbi koje danas imamo o našim vrhunskim političarima. Po aršinima te profesije sadašnji lider srpskih komunista pretjerano je iskren, neposredan i otvoren, sklon velikim riječima i slatkim obećanjima, patetičan i emotivan, što svakako nisu odlike elitnih predstavnika ovog prastarog zanata, niti kod nas, a ni u svijetu.

Valjda zato, u času kad je poželio posuti nešto više od sjenine sjenke, kad se prvo Srbiji a potom i Jugoslaviji pokušao nametnuti kao neprikosnovena politička vedeta, sa njim niko nije ozbiljnije računao. Nisu ga uzimali za ozbiljno, valjda im je u svojoj retorici i patosu izgledao bezazlen i naivan, čak ni oni iz njegove neposredne blizine, o ostalima i da ne govorimo. Samo tako bio je i moguć politički puč što ga je počtkom prošle jeseni Milošević izveo u Srbiji.

Da su ga Stambolić i Pavlović tada shvatili dovoljno ozbiljno, da ga nisu smatrali naivcem i političkim autsajderom, Osme sjednice vjerovatno ne bi ni bilo. I da jeste, epilog bi zasigurno bio drugačiji.

Ali, znamo šta je bilo i kako se završilo. David je nadmudrio Golijata, Spinks je u Beogradu oborio nadutog i neopreznog Tajsona.

Srbija izvan sebe

Godinu dana poslije priča se ponavlja. Ðorde Stojšić, do juce predsjedavajuci vojvodanskih komunista, ali još uvijek siva eminencija partijskog pokrajinskog aparata, nije mogao a da ne prizna kako u početku pokrajinskog aparata, nije mogao a da ne prizna kako u početku Miloševića takode nije uzimao za ozbiljno, kako je olako prelazio preko njegovih nerealnih ambicija i početničkih grešaka. Ni na kraj mu pameti izgleda nije bilo da jedan tako naivan političar može u ostvarivanju svojih planova tako daleko dogurati.

Ipak, Miloševiću je to uspjelo. Autsajder je posuo favoritom, rezervista se domogao dirigentske palice. Slobodan Milošević danas je neprikosnoveni lider, kako Partije tako i srpskog naroda naseljenog na području nekadašnjeg Beogradskog pašaluka, a danas tzv. uže ili Srbije van pokrajina, kako se politički precizno sada naziva onaj dio SR Srbije za koji bi, u stvari, najtačnije bilo reći da je izvan tebe. Ali, u njoj je on, Slobodan Milošević, čovjek koji je Srbiji ne tako davno obećao (da li olako?) da će je vratiti samoj sebi.

Obećao, pa sad nastoji obećanje ispuniti. I tu, konačno, počinju prave nevolje. Jugoslovenska politička vrnuška, a posebno neki njeni republičko-pokrajinski dijelovi, napokon je shvatila s kim i s čim ima posla.

Gužva što se ovih dana desila na relaciji Beograd—Novi Sad, u povodu rasprava o ustavnim rješenjima koja bi trebala modifikovati unutrašnje odnose u SR Srbiji, opasno je zaprijetila političkim poremećajima, osobito u domenu međunacionalnih odnosa.

Jedna do same ivice izvedena politika digla je temperaturu do tačke usijanja. U samo nekoliko dana bili smo svjedoci prave lavine nekontrolisane žuči i gorčine, takvih riječi i političkih istupa kakvi se u ovoj zemlji odavna ne pamte.

I mada je prljave igre bilo s obje posvadane strane, dalekosežnost i netaktičnost poteza koje je sve ubrzanije i grozničavije vukao napokon je pažnju fokusirala na čovjeka koji je sve zakuhao, na do jučerašnjeg političkog trećepozivca — Slobodana Miloševića. Vojvođani su, naime, upravo njega označili inspiratorom, tijelom i dušom jednog koncepta koji na jugoslovensku scenu nastoji vratiti politiku sile i nacionalnog majoriteta.

Ðorde Stojšić u tom je smislu bio više nego jasan. Zatražio je da se, zbog intervjua NIN-u i govora koje je nedavno održao u Drmnu i Kostolcu, u Predsjedništvu CK SKJ razmotri i utvrdi politička odgovornost Slobodana Milošević, ne samo kao predsjednika Predsjedništva CK SK Srbije nego i kao člana Predsjedništva CK SKJ.

“Ako se analiziraju ti govori i taj intervju Slobodana Miloševića doci ćemo do dosta podataka, videćemo da niz stavova nije u skladu s politikom SKJ, s našim programom, naročito kada je reč o politici prema nacionalnom pitanju i međunacionalnim odnosima. To su strašne stvari, šta je tu sve izgovoreno. Ako se to bude analiziralo, a moramo da analiziramo, mi moramo da kažemo da ćemo se teško svi skupa ogrešiti u SK ako o tome ne budemo otvoreno i najneposrednije razgovarali i dali prave kvalifikacije”, zaključio je Stojšić.

Ne znamo u ovom času da li je na svojoj dvodnevnoj sjednici (18. i 19. jula) savezni partijski vrh raspravljao o odgovornosti Slobodana Miloševića (u prvom saopštenju ništa o tome nije decidnije rečeno), ali da je vrijeme da se to konačno ucini — uistinu je vrijeme.

Stojšićev zahtjev ne bi smio doživjeti sudbinu prošlogodišnje inicijative Dušana Dragosavca koji je, sjetimo se, od Centralnog komiteta SKJ tražio da otvori raspravu o zbivanjima u Savezu komunista Srbije nakon glasovite Osme sjednice.

U ovom trenutku sličan oportunizam saveznog vrha proizveo bi nove, nesagledive posljedice. “Dosije Milošević” konačno mora biti otvoren. A u njemu već se mnogo toga nakupilo.

Samozvanac i mase

Dva su osnovna razloga zbog kojih Slobodanu Miloševiću nije mjesto u vrhunskoj politici. Prvo: što je pod njegovom dirigentskom palicom jedan, i to najbrojniji, dio Saveza Komunista ove zemlje posuo zarobljenikom nedemokratskih odnosa, i drugo: što je pod njegovim visokim pokroviteljstvom u Srbiji započet jedan opasan, u suštini maspokovski proces nacionalnog okupljanja i homogeniziranja.

Otkako je u političkom životu Srbije ulogu neprikosnovenog arbitra i patrona preuzeo Slobodan Milošević, a tome će tek biti godina dana, u Savezu komunista ove republike desile su se takve stvari koje sa demokratičnošcu, političkom i ljudskom tolerancijom nemaju nikakve veze.

Umjesto statuta i zakona, samo da podsjetimo na neke “tekovine” dosadašnje Miloševićeve ere, vrhunska mjera ponašanja postala je gola politicka (zlo)volja. Drugacije, a ne samo suprotstavljeno mišljenje, dostiglo je astronomsku cijenu. Od novinarstva do vrhunske politike sprovedene su, i još traju, nevidene čistke…

INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.