Kako su mediji u Srbiji izvještavali o stradanju Srebrenice?

U danu kada Vojska Republike Srpske predvođena generalom Ratkom Mladićem ulazi u zaštićenu zonu Srebrenice (11. 7. 1995), glavna vijest u srpskim medijima jesu poruke koje predsjednik Srbije Slobodan Milošević daje u intervjuu za Time.

“Mir za šest mjeseci” najavljuje Milošević sa naslovne strane tog magazina, objašnjava kako je Srbija prekinula sve odnose sa liderima bosanskih Srba i za sebe kaže da je “samo običan čovjek koji zbog svog položaja može pomoći politikom mira, koja je iskrena i objektivna prema svim stranama”.

Tako počinje svoju priču novinarka Antonela Riha koja se pozabavila temom kako su mediji u Srbiji izvještavali o stradanju Srebrenice 1995. godine.

Riha je došla do zaključka da su tadašnji režimski mediji slavili zločince, dok oni nevladini nisu znali da li da vjeruju onome što se događa.

Njenu analizu za portal Cenzolovka.rs prenosimo u cjelosti.

I zaista, kraj rata je na vidiku, najavljuju se mirovne konferencije, a mediji u Srbiji prate napore vlasti da se ukinu sankcije UN. Sa ratišta stižu vijesti da je Mladićeva vojska u pohodu na Srebrenicu i Žepu, da je u NATO bombardovanju srpskih položaja pogođen jedan tenk, a da bosanski Srbi zarobljavaju pripadnike UNPROFOR-a.

[quote_box_right]Ipak, pregledom najutjecajnijih dnevnih novina: Politike, Večernjih novosti, Politike ekspres i Naše Borbe, te sedmičnika NIN, Vreme, Duga i Intervju, kao i Dnevnika TV Beograd, jasno je da većina medija u Srbiji nije postavljala pitanja niti istraživala šta se na ratištu događa. Za njih je Srebrenica tek jedna od epizoda rata u kojem se žrtve podrazumijevaju i više ne broje. Ili se o njima jednostavno – šuti[/quote_box_right]

“Izvještavalo se o ‘ofanzivi širih razmjera’, pominjalo se ‘oslobađanje’ pojedinih gradova i ‘potiskivanje muslimanskih snaga’, bilo je vijesti i o ‘zbjegovima civila i naoružanih muslimana koji se povlače u više pravaca preko okolnih planina“, sjeća se medijskih izveštaja Dušan Radulović, tada urednik beogradske redakcije Radija Slobodna Evropa.

U razgovoru sa urednicima tada režimskih i nevladinih medija pokušali smo, dvije decenije kasnije, stvoriti sliku o načinu na koji su beogradski mediji tada izvještavali. Nismo uspjeli doći do svih urednika koji su bili u funkciji ratne propagande, ali i pored toga što su danas nedostupni ili su nestali sa medijske scene, za njima su ostali pisani tragovi medija koje su uređivali.

Rade Brajović priča za Cenzolovku da su Večernje novosti, čiji je tada bio glavni i odgovorni urednik, bile najtiražnije na prostoru bivše Jugoslavije, sa prosječnom dnevnom prodajom od blizu 500.000 primjeraka.

“Takav tiraž je našim novinarima stvarao obavezu da budu prvi na svakom događaju i da informacije budu što ekskluzivnije. Dvojica mojih novinara poginula su na frontu. Nije bilo lako doći do informacija. Bilo je jasno da se u Srebrenici radi o masovnom ubistvu, ali smo istu pažnju posvećivali zločinima u Bratuncu i Podrinju”.

Naša Borba – 13.7.1995.

Ipak, pregledom najutjecajnijih dnevnih novina: Politike, Večernjih novosti, Politike ekspres i Naše Borbe, te sedmičnika NIN, Vreme, Duga i Intervju, kao i Dnevnika TV Beograd, jasno je da većina medija u Srbiji nije postavljala pitanja niti istraživala šta se na ratištu događa. Za njih je Srebrenica tek jedna od epizoda rata u kojem se žrtve podrazumijevaju i više ne broje. Ili se o njima jednostavno – šuti.

Bez slike i tona

Predsjednika Miloševića i njegove poruke da ga zanima samo “pravedan mir” i da nema nikakve veze sa Srbima preko Drine, doslovno je razumio RTS. Najgledanija emisija najmoćnije TV Beograd, Dnevnik u 19:30, do 30. jula ne prikazuje nijedan jedini snimak iz Srebrenice ili sa bilo kog drugog ratišta.

Dnevnik 11. jula počinje prilogom o žeteocima koje obilazi premijer Mirko Marjanović. Tek dan kasnije gledaoci su na TVB mogli saznati da se nešto događa dvadesetak kilometara od granice Srbije: u jedanaestom minutu Dnevnika čuli su izjavu Jasušija Akašija, specijalnog izaslanika UN-a za BiH, da neće biti intervencije UN-a u Srebrenici, a od generalnog sekretara UN-a Butrosa Galija da se Plavi šljemovi neće povući iz Bosne.

Danima se od desetog minuta Dnevnika puštaju višeminutni blokovi u kojima međunarodni zvaničnici najavljuju mirovna rješenja, konferenciju Kontakt grupe, sa Miloševićem na kanabetu sjede Karl Bilt, Torvald Stoltenbegr, Jasuši Akaši. Ni u jednom od tih priloga ne čuje se izjava nekog aktera, samo se čitaju saopštenja.

[quote_box_left]“Sve se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je to opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici?”, prenio je AFP, a objavila Naša Borba[/quote_box_left]

Ne postoji nijedna izjava niti slika nekog iz rukovodstva bosanskih Srba, nekog vojnika ili civila. Jedini kadar Srebrenice u tih dvadesetak dana jeste pokrivalica komentara Tatjane Lenard (23. 7.). Vidi se panorama grada i vozila UN-a, što je moglo biti snimljeno bilo kad.

Kamera je ipak bilo na ratištu. Vojsku bosanskih Srba u ofanzivi na Srebrenicu pratili su samo odabrani novinari: Srpska radio-televizija sa Pala, beogradski novinar Zoran Petrović Piroćanac i snimatelji Informativne službe VRS. Za TV Beograd su ove slike bile nebitne, izbjeglice nisu postojale, a rat “u kome Srbija nije učestvovala” okončavao se pregovorima u kojima je ključni “faktor mira” bio Slobodan Milošević.

“Cilj je da urazumimo muslimanske teroriste”

Štampani mediji su prenosili vijesti sa ratišta, izjave civilnih i vojnih lidera bosanskih Srba, ali bez pretjeranog udubljivanja u razloge i posljedice vojnih dejstava u zaštićenim UN zonama.

Izjava generala Ratka Mladića kako je cilj njegove vojske da urazumi muslimanske teroriste da se više ne bave terorizmom na prostoru koji im je, dobrom voljom srpskog naroda, ustupljen prihvatala se kao legitimno objašnjenje.

Većina medija u Srbiji tada je, osim Tanjuga, koristila i servis nezavisne agencije Beta.

“Nismo imali nikoga na terenu i događaje smo pokrivali posredno”, priča za Cenzolovku Dragan Janjić, koji je kao jedan od urednika pratio vijesti sa ratišta u Bosni.

Politika – 13.7.1995

“Prenosili smo svjetske agencije, AP, AFP i Reuters, imali smo razmjenu servisa sa agencijom Onasa iz Sarajeva, koja je išla preko Ljubljane i zato je bilo kašnjenja. Imali smo dopisnika na Palama i u Banjoj Luci. Ipak, nismo od početka imali objektivna saznanja o razmjerama onoga što se tamo događa. Ni svjetske agencije na terenu Srebrenice nisu imale nikog i njihova saznanja su također bila posredna”, kaže Janjić.

Razmjere zločina tih dana nisu se naslućivale.

“Kao što su masovne grobnice u tajnosti prekopavane i premještane, tako su i mogući izvori informacija zatrpavani raznim oblicima ratne propagande i dezinformacija”, objašnjava tadašnji glavni urednik sedmičnika NIN Dušan Veličković.

“Sve se pretvara u najveću klaonicu”

Ko je čitao Našu Borbu, već 12. jula je iz izjave koju je za agenciju Beta dao Stefan Obere, predstavnik Ljekara bez granica, saznao da je prethodnog dana iz Srebrenice 20.000−30.000 ljudi izbjeglo u Potočare, u bazu UN-a, da je na njih dok su bježali otvarana artiljerijska vatra i da ima mnogo ranjenih.

Ovaj dnevnik prenosi posljednji radioizvještaj lokalnog novinara Nine Ćatića pred pad Srebrenice:

“Sve se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je to opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici?”, prenio je AFP, a objavila Naša Borba.

Nino Ćatić je jedan od hiljada Bošnjaka ubijenih u tih nekoliko dana o kojima se u Srbiji nije znalo ništa.

U režimskim medijima, poput Politike (13. 7.), u tekstu pod naslovom “U bazi UN-a u Potočarima mirno”, predstavnici UNPROFOR-a izjavljuju da izbjeglice nisu pružale nikakav otpor, a VRS obavještava kako su njene jedinice “nastavile neutralisanje muslimanskih terorista u rejonu Srebrenice i Potočara”, da dio razbijene muslimanske vojske još pruža otpor, ali da “lojalno stanovništvo izražava spremnost za saradnju sa VRS”.

Također, Vojska RS saopštava, a Politika prenosi, da je u borbama poginulo osam, a teže ili lakše ranjeno 18 vojnika.

“Zaštićena zona puna oružja”

U vrijeme kada uveliko traje pokolj srebreničkih izbjeglica, Večernje novosti (13. 7.) prenose izjavu generala Mladića da su civili sigurni, a u tekstu pod naslovom “Zaštićena zona puna oružja” pišu da su uprkos sporazumu o demilitarizaciji Srebrenice srpske snage iz grada istjerale ili zarobile hiljade vojnika, a zarobile četiri tenka, haubice i protivoklopne sisteme”.

“Dio muslimanskih vojnika pobjegao je u brda, a dio je zarobljen, i prema njima se postupa u skladu sa ženevskim konvencijama”, pisale su Novosti.

U Politici ekspres vijesti sa ratišta objavljivane su na sedmoj strani, u rubrici Svijet i mi. Te novine 15. jula izvještavaju da je završeno prebacivanje 30.000 muslimana u srednju Bosnu i da su svi povrijeđeni pripadnici muslimanske nacionalnosti kojima je bila potrebna ljekarska pomoć smješteni u bolnicu u Bratuncu, gdje srpski ljekari i ostalo medicinsko osoblje čine velike napore da se svima pruži potrebna pomoć.

Novosti 17.7.1995

Istog dana (15. 7.) iz vijesti koje objavljuje Naša Borba saznaje se nešto potpuno drugačije – da bosanski Srbi kao zarobljenike drže između 700 i 3.000 muškaraca na fudbalskom stadionu kod Bratunca.

“Imamo izvještaje da među njima ima i veoma mladih osoba, dječaka između 12 i 14 godina”, saopštio je glasnogovornik UNHCR-a Rod Redmond.

Mirko Klarin, dopisnik Naše Borbe iz Brisela, prenosi ocjenu Kristijana Šartijea, predstavnika za štampu Haškog tribunala, da se radi o najvećem, najbrutalnijem i najvarvarskijem aktu etničkog čišćenja u dosadašnjem toku rata u Bosni za koji je odgovoran general Mladić.

“Leševi se gomilaju u hororu Srebrenice”

Reportažu koju je Zoran Petrović Piroćanac, prateći vojnike generala Mladića, snimao 13. i 14. jula u Srebrenici i okolini, emitovao je Studio B 15. jula. Na snimcima se, između ostalog, vide tijela dvadesetak muškaraca koja leže uz izrešetan zid skladišta poljoprivredne zadruge u Kravicama.

Nevjerovatno, ali ovaj snimak tada nije izazvao očekivanu pažnju javnosti, čak ni onih medija koji su se trudili da što objektivnije izvještavaju o događajima sa ratišta.

Zoran Petrović Piroćanac će u reportaži u sedmičniku Intervju (21. 7.), pod naslovom “Počelo je krečenje grada”, opisivati kako je Mladić dijelio čokoladice izbjeglicama, kako su Srbi uz suze i zagrljaje donosili svojim komšijama Bošnjacima hljeb i mlijeko, a da “Muslimani pucaju jedni na druge”.

Piroćanac slavi generale Mladića i Krstića i piše:

“Potpisnik ovih redova odgovorno izlazi sa cifrom od 2.000−3.000 pobijenih vojnika u okršajima za Srebrenicu i tokom muslimanskih pokušaja proboja u raznim pravcima”.

O mrtvim tijelima u Kravicama ni riječi.

[quote_box_right]Zoran Petrović Piroćanac će u reportaži u sedmičniku Intervju (21. 7.), pod naslovom “Počelo je krečenje grada”, opisivati kako je Mladić dijelio čokoladice izbjeglicama, kako su Srbi uz suze i zagrljaje donosili svojim komšijama Bošnjacima hljeb i mlijeko, a da “Muslimani pucaju jedni na druge”[/quote_box_right]

Kasnije će se, tokom suđenja u Haškom tribunalu, doznati da su poslije emitovanja emisije u kojoj su se “omakli” kadrovi ubijenih civila, predstavnici Republike Srpske konfiskovali trake sa snimcima.

“Piroćanac nije bio neko kome sto posto možeš povjerovati”, objašnjava Dušan Mašić, novinar Radija B92, razloge zašto nezavisni beogradski mediji nisu izvještavali o prikazanom snimku.

Dragan Kojadinović, tadašnji glavni i odgovorni urednik Studija B, ne sjeća se nikakve reakcije poslije emisije, jer: “Srebrenica je bila samo jedan od događaja koje smo radili rutinski”.

“Bili smo opozicioni medij, stalno smo imali problem sa režimom, ali smo se trudili što vjernije prikazati sve što se događa bez obzira na to da li ćemo imati probleme ili ne”, kaže Kojadinović za Cenzolovku.

Za novinara Independenta Roberta Bloka i novinara NIN-a Dragana Čičića, film prikazan na Studiju B bio je povod da pokušaju ući u Srebrenicu. Na graničnom prijelazu Ljubovija nisu pušteni da uđu na teritoriju Republike Srpske, ali su od ljudi koji su prelazili u Srbiju čuli ponešto od onoga što se događalo.

Tekst “Leševi se gomilaju u hororu Srebrenice” objavljen u Independentu (17. 7.), prvi je u stranoj štampi koji ukazuje na masovni zločin.

Dragan Čičić u NIN-u (21. 7.) piše da je sudbina muškaraca iz Srebrenice “potpuna misterija”. On navodi razgovor sa vozačem autobusa koji je izbjeglim ženama i djeci nekoliko dana ranije vozio hranu u Potočare.

“Proveo sam u Potočarima nešto više od sata i za sve to vrijeme nisam vidio nijednog muškarca mlađeg od 70 godina”, rekao mu je vozač.

Čičić piše i da su predstavnici UNHCR-a u Bratuncu čuli pucnjavu iz pravca stadiona, ali da im je rečeno kako su to samo vojnici koji slave pobjedu.

“Glasine o masovnim egzekucijama nije bilo moguće provjeriti, jer Pale do sada nisu omogućile nijednoj međunarodnoj organizaciji da posjeti zarobljenike, pisao je tada Čičić.

Zvjezdana svjetlost Beograda

Za razliku od sedmičnika Vreme i NIN, koji su detaljno pratili ratne operacije i mirovne pregovore, Duga slavi 50 godina postojanja bez ijedne vijesti sa ratišta. Njih ne bilježi ni Mira Marković u svom čuvenom dnevniku. Ona 12. jula, dok 150 kilometara dalje traje masakr civila, iz svoje bašte na Dedinju posmatra zvijezde i piše kako je “Beograd uvijek zvjezdana svjetlost, kao što je i cijela zemlja, iz nekog dalekog ugla kosmosa samo – zvijezda”.

“Šutnja o tome ili minimalizovanje – bila je zvanična politika, kontrola medija bila je veoma snažna i svaki pokušaj da se nešto o tome napiše bivao je dočekan komentarima ‘dežurnih novinara’ koji nisu štedjeli negativne epitete”, kaže Dušan Radulović.

Naša Borba 14.7.1995.

“Ipak, glavni razlog što je vijestima iz Srebrenice trebalo dugo vremena da stignu na udarne strane, osim ‘patriotske’ samocenzure, bilo je to što su one često ličile na glasine koje nije moguće provjeriti. Znam neke ozbiljne, nezavisne i hrabre medije koji su oklijevali da objave svoja saznanja upravo iz tih razloga“, objašnjava za Cenzolovku Dušan Veličković.

“Glavosječe u genima”

Paralelno sa oskudnim, ali sve stravičnijim podacima koje nevladini mediji objavljuju o žrtvama iz Srebrenice, oni režimski prenose priče o zločinima nad Srbima.

Večernje novosti (17. 7.) pod naslovom “Srpska glava – 25 kg brašna” pišu kako se vojska Alije Izetbegovića iživljavala nad Srbima u Srebrenici i kako su Kemal Mehmedović i Hajrudin Memišević pronijeli gradom, nabijene na kočeve, 12 odsječenih srpskih glava, o čemu navodno svjedoči jedan bošnjački zarobljenik.

Politika ekspres (19. 7.) objavljuje feljton “Glavoseče u genima” Simonide Simonović o zločinima Hrvata i Bošnjaka nad Srbima.

[pull_quote_right]Svjetska štampa, međutim, sve više piše o zločinima o kojima njihovi reporteri slušaju od izbjeglica koje su stigle u Tuzlu. Naša Borba (22−23. 7.) prenosi svjedočenja iz strane štampe o tome kako su se danima probijali kroz šume i tokom tog bjekstva bili desetkovani i kako je samo u jednom danu u seriji zasjeda ubijeno 1.600 ljudi[/pull_quote_right]

Novinari odabranih medija, poput Večernjih novosti ili Politike ekspres, pušteni su da uđu u Srebrenicu i od 18. jula objavljuju reportaže o povratku Srba u razorene domove, o crkvi koja je pretvorena u štalu i starici Srpkinji koja je pronađena zaklana.

Na pitanje zašto su Večernje novosti mnogo više izvještavale o zločinima nad Srbima u trenutku kada traje masovno strijeljanje muslimanskih izbjeglica, Rade Brajović odgovara:

“Ako mjerite u novinama šta imate više, a šta manje, to je kraj novinarstva. Lakše je bilo saznati o zločinima nad Srbima, lakše je bilo doći do informacija o tim događajima”,

I devedesetih su Večernje novosti bile ocjenjivane kao pristrasno ratnohuškačko štivo, ali Brajović nije ni tada, kao ni danas, priznavao takve kritike:

“Ne pisati o onome što se vidi je antinovinarstvo. Ako su moji novinari pisali angažovanije o svom narodu, ja se time ponosim. To je prirodni refleks, voljeti svoj narod je apsolutno prirodno, kao što se voli svoja porodica više od drugih”.

Svjetska štampa, međutim, sve više piše o zločinima o kojima njihovi reporteri slušaju od izbjeglica koje su stigle u Tuzlu. Naša Borba (22−23. 7.) prenosi svjedočenja iz strane štampe o tome kako su se danima probijali kroz šume i tokom tog bjekstva bili desetkovani i kako je samo u jednom danu u seriji zasjeda ubijeno 1.600 ljudi.

Neki su tvrdili da su bosanski Srbi prerušeni u Plave šljemove, odnosno uniforme snaga UN-a, pozivali izbjeglice da izađu iz šume i odmah ih strijeljali, uz ogradu izvještača da “nema nezavisnih potvrda da su se te stvari zaista i dogodile”.

U Našoj Borbi, pa i u Večernjim novostima (18. 7.), mogla se pročitati izjava Eme Bonino, komesarke za humanitarna pitanja Evropske komisije, da je poslije pada Srebrenice najmanje 12.000 ljudi nestalo bez traga, kao i da su viđena četiri autobusa sa mladim ljudima i ženama koji su pošli iz Srebrenice, ali nikada nisu stigli do Tuzle ili bilo kog drugog grada na teritoriji bosanske vlade.

Dugo se nije znalo o sudbini “nestalih” Bošnjaka. “Da li se tada stvorila u našoj javnosti puna slika o zločinu, nisam siguran. Vjerovatno ne”, kaže Rade Brajović. “Te priče su usljedile kasnije. Tek se naknadno saznalo o masovnom pomoru”.

Dušan Mašić je u septembru 1995. uspio da ode u izbjeglički kamp u okolini Tuzle. “Ni tada žene nisu znale šta se dogodilo sa njihovim muževima, braćom, sinovima. Nadale su se da su oni negdje živi, zarobljeni”, kaže Mašić.

“Prva reakcija bila je – sumnja”

Izvještavanje o Srebrenici trajalo je tek nekoliko dana. Usljedile su nove ratne operacije u Žepi, otvaranje novih frontova, poput Bihaća, Igmana, Grahova, a zatim najava ofanzive hrvatske vojske na Krajinu.

“Oluja je ‘pojela’ Srebrenicu”, kaže Dušan Mašić. “Ona se dogodila samo dvije sedmice kasnije i kada su krenule kolone izbjeglica, druge priče u Srbiji nije bilo. Također, ono što je stizalo iz raznih izvora, uključujući i satelitske snimke na CNN-u, koji su pokazivali kopanje masovnih grobnica, primano je s rezervom, jer je veličina zločina o kojim se pričalo prevazilazila sve ono što smo mogli da zamislimo. Bio je toliko veliki da je iskakao iz svih mogućih logičkih okvira. Zato je prva reakcija bila – sumnja”, kaže Mašić.

“Nije postojala svijest o razmjerama zločina”, slaže se Dragan Janjić. “Nismo mogli na terenu provjeriti tačnost informacija, mediji su već bili izmoreni bespoštednim propagandnim ratom koji se vodio. To je već bio kraj rata i niko, ni u međunarodnoj zajednici, nije bio zainteresovan da se u tom trenutku od toga pravi velika priča, jer su pravljeni planovi za pregovore i okončanje rata”.

Nevladini mediji, čija je uređivačka politika bila protiv politike Slobodana Miloševića i rata, bili su suzdržani i u nevjerici pred razmjerama zločina. Oni režimski su ga u potpunosti poricali.

Dvadeset godina kasnije utisak je i dalje poražavajući. Uz sva saznanja o razmjerama zločina, polemika da li se u Srebrenici dogodio genocid, koliki je broj ubijenih, jesu li oni bili civili ili borci, tužna je slika društva nesposobnog da se suoči sa zločinom i oda poštu žrtvama. Za to su, bez sumnje, odgovorni i mediji.