Kako su hrvatski mediji izvještavali o suđenju za zločine u tzv. “Herceg-Bosni”

Na godišnjicu samoubistva Slobodana Praljka, Balkanska istraživačka mreža (BIRN) analizira kako su o presudama zvaničnicima Herceg-Bosne i Hrvatskog Vijeća obrane (HVO) pisali hrvatski mediji.

Posljednja presuda koju je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izrekao 29. novembra 2017. bila je najdramatičnija.

Žalbeno vijeće Haškog tribunala potvrdilo je prvostepenu presudu kojom su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni na ukupno 111 godina zbog zločina koje su počinili nad Bošnjacima u periodu od 1992. do 1994. godine na području Bosne i Hercegovine.

Tribunal je utvrdio da su optuženi učeštvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu na čijem su čelu bile zagrebačke vlasti, a sve u cilju stvaranja Herceg-Bosne, hrvatskog entiteta u BiH, koji je trebalo pripojiti Hrvatskoj.

Presudu je zasjenio događaj nakon izricanja presude. Dok je sudija čitao presudu, Praljak je uzviknuo: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“. Potom je popio otrov iz staklene bočice i ubrzo preminuo u obližnjoj bolnici.

Hrvatski, kao i veliki svjetski mediji su se fokusirali na tu sliku ispijanja otrova i gotovo u potpunosti zanemarili zločine za koje su on i ostali osuđeni.

Ovaj strašni kraj suđenja potisnuo je činjenice utvrđene tokom sudskog postupka koji je trajao više od deset godina.

U ovom tekstu, BIRN analizira kako su hrvatske dnevne novine Večernji, Jutarnji list i Vjesnik izvještavale o ključnim presudama MKSJ-a u predmetima koji su se vodili protiv bivših zvaničnika Herceg-Bosne i pripadnika HVO-a (šest slučajeva i 13 osoba).

Analiza je pokazala da su ovi mediji često bili površni i selektivni u pristupu, da su neadekvatno iznosili činjenice, izvodili pogrešne zaključke i izostavljali perspektivu žrtava (uglavnom civila bošnjačke nacionalnosti).

Mediji su često izvještavali nacionalistički i fokusirali se gotovo samo na ulogu koju je Hrvatska imala u ratu u Bosni i Hercegovini, pritom često umanjujući ili relativizujući ulogu Zagreba.

„Šok u haškoj sudnici“: slučaj Blaškić

U martu 2000. godine, sudsko vijeće Haškog tribunala proglasilo je Tihomira Blaškića, generala i komandanta snaga HVO-a u centralnoj BiH, krivim zbog naređivanja, planiranja, počinjenja, pomaganja i podržavanja zločina nad lokalnim bošnjačkim stanovništvom 1993. godine.

Zločini su uključivali planiranje i naređenje napada na selo Ahmići u aprilu 1993. godine, kada je ubijeno više od 100 civila bošnjačke nacionalnosti (uglavnom žene i dece), ali i uništavanje imovine, progon i korišćenje zarobljenika za „ljudski štit“.

Blaškić je osuđen na 45 godina zatvora i to je tada bila najveća kazna koju je izrekao Haški tribunal. Večernji list je nakon ovoga na naslovnici izašao sa naslovom: „Šok u haškoj sudnici”.

U tekstu su bili dijelovi presude u kojima su opisani zločini. Navedeno je da je sud odbacio tvrdnje odbrane da je postojao paralelni komandni lanac u HVO-a sa sedištem u Mostaru koji je kontrolisao specijalne jedinice koje su počinile zločine, ali se pri tome zaobilazio Blkaškićev autoritet.

U tekstu su bili i nalazi Haškog suda u kojima se navodi da je Hrvatska bila uključena u rat u BiH, budući da je imala indirektnu kontrolu nad HVO, ali sa druge strane i reakcije „razočaranih i šokiranih“ Blaškićevih advokata, hrvatskih političara, ratnih veterana i neimenovanog američkog advokata.

„To je presuda za životinju, ne za čovjeka. Hrvatska je (percipirana) kao trećerazredna zemlja i to je jedini način na koji se može shvatiti ova presuda“, rekao je neimenovani advokat za Večernji.

Slično je bilo i sa Jutarnjim listom. Blaškovićeva nevinost istaknuta je već na naslovnoj strani, na kojoj je bio komentar Dražena Budiše, člana vladajuće Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS). Jutarnji je također prenio reakcije hrvatskih poitičara i advokata koji su bili šokirani i spomenuo koliki je značaj stava suda o ulozi Hrvatske u ratu.

Dan nakon toga, Večernji je objavio tekst dopisnice iz Haga Višnje Starešine, u kome se sugeriše da hrvatskim ratnim vođama prijete kazne od 50 ili više godina, imajući u vidu presude u slučajevima koji su se vodile vode protiv bosanskih Hrvata. Istog dana, Jutarnji je objavio članak o domaćim i međunarodnim reakcijama na presudu (uključujući one koje su objavili Njujork Tajms i Le Mond) i zaključio da se svi slažu u osudi presude.

U nekoliko tekstova i kolumni u Jutarnjem se latentno ili eksplicitno bivša hrvatska Vlada (na čelu sa HDZ-om) optuživala za presudu.

Nezadovoljni političari: slučajevi Kordić i Čerkez

MKSJ je u februaru 2001. osudio Darija Kordića, potpredsednika Herceg-Bosne i političkog vođu Hrvata u BiH i Marija Čerkeza, komandanta Viteške brigade HVO-a za zločine počinjene nad Bošnjacima na području Lašvanske doline 1993. godine.

Između ostalih zločina, tužilaštvo je teretilo Kordića za planiranje napada na Ahmiće i druga sela u Lašvanskoj dolini sa ciljem etničkog čišćenja ove teritorije. Čerkez je bio optužen za ubistva, zatvaranje Bošnjaka u objekte u Vitezu i prisiljavanje ratnih zarobljenika da kopaju rovove, iz kojih se neki nisu više vratili.

Sudsko vijeće proglasilo je obojicu krivima za većinu optužbi, pa je Kordića osudilo na 25, a Čerkeza na 15 godina zatvora.

Vjesnik je objavio kratak izveštaj i reportažu iz Viteza i Ahmića, predstavljajući stavove obje strane u sukobu. Lokalni veterani su izrazili nezadovoljstvo presudom i ocijenili da je međunarodna zajednica nanijela veliku nepravdu Hrvatima.

Jutarnji list je objavio duži izvještaj, opisao zločine, kao i tačke optužnice po kojima su optuženi bili oslobođeni. Jutarnji je prenio i nezadovoljne reakcije Hrvata u BiH i reakciju hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.

Izvještaj Večernjeg lista iz sudnice je imao detalje o zločinima. U njemu su se nalazile reakcije tužilaštva, odbrane, ali i hrvatskih političara (koji su svi bili razočarani presudom).

Sutradan, dopisnik Večernjeg lista iz Haga napisao je kritički članak pod naslovom „Kordićeva presuda zasnovana na rekla-kazala dokazima”, čime se implicira da ga je sud nepravedno osudio.

Dan kasnije, Jutarnji je objavio izveštaj iz Busovače sa naslovom „Mi smo jedini osuđeni, a svi znamo da su nas napali muslimani”, u kome lokalni Hrvati izražavaju svoje nezadovoljstvo presudom.

Preokret: slučaj Blaškić

U julu 2004., Žalbeno vijeće Haškog tribunala smanjilo je zatvorsku kaznu komandantu HVO-a Tihomiru Blaškiću sa 45 na devet godina zatvora, što mu je omogućilo da nekoliko dana kasnije izađe iz zatvora.

Sud je oslobodio Blaškića svake odgovornosti za Ahmiće, ali ne i za korišćenje ratnih zatvorenika za rovovе i „ljudski štit“.

Jutarnji list posvetio je gotovo cijelu naslovnicu Blaškićevom slučaju, uz naslov „Konačno slobodan”. Detaljno su opisani zločini za koje je Blaškić oslobođen krivice, a tekst sadrži izjave članova njegove porodice i advokata.

U istom broju objavljena je reportaža iz Viteza, ali i komentar premijera Ive Sanadera, koji je izjavio da će biti sprovedena istraga o prikrivanju dokumenata koji su na kraju pomogli Blaškiću.

Dan nakon presude, na naslovnoj strani Večernjeg lista je pisalo „Blaškić je izdržavao tuđu kaznu”, čime se impliciralo da je zatvorsku kaznu izdržavao za zločine koje je počinio neko drugi.

Nekoliko dana kasnije, kolumnisti Jutarnjeg su Blaškića nazvali „žrtvom Tuđmanovog režima” i „nevinim čovekom”. Aktivista za ljudska prava Ivan Zvonimir Čičak je bio jedini koji je istakao da je Blaškić izdržavao dosuđenu, a ne tuđu kaznu.

Nakon što je Blaškić stigao na zagrebački aerodrom, Večernji je objavio veliki tekst o dobrodošlici koja mu je priređena. Britanski turista koji je bio na istom letu je pitao da li je komandant zvijezda „poput Dejvida Bekama”.

Neki kolumnisti Večernjeg, poput Zvonimira Despota, polemisali su stavom da je Hrvatska vodila ofanzivni rat u BiH, citirajući tom prilikom američkog istoričara Čarlsa R. Šredera koji je tvrdio da su Bošnjaci u centralnoj BiH napadali Hrvate, koji su se samo branili.

Pitanje priznanja krivice: slučajevi Bralo i Rajić

Prvi bivši pripadnik HVO-a koji je priznao krivicu i izrazio kajanje je Miroslav Bralo, zvani Cicko, bivši pripadnik jedinice „Džokeri” HVO-a. On je optužen za učešće u ubistvima u selu Ahmići, kao i za silovanje, nečovječno postupanje prema zarobljenicima i učestvovanje u uništavanju lokalne džamije.

Iako je na početku suđenja izjavio da nije kriv, Bralo je tokom sudskog procesa priznao krivicu po svim tačkama optužnice, pristao na saradnju ​sa tužilaštvom i otkrio mjesto na kome su se nalazili posmrtni ostaci jedne od žrtava.

Bralo je također napisao i izjavu u kojoj je rekao da se kaje zbog zločina, što je jedan od rijetkih gestova u istoriji Haškog tribunala. Bio je jedini bivši vojnik HVO-a koji je to učinio.

S obzirom da je priznao krivicu i sarađivao, sudsko vijeće ga je osudilo na 20 godina zatvora, ali je u hrvatskim medijima ta presuda privukla malo pažnje.

Jutarnji list je imao izvještaj u kome je naveo sve zločine za koje je Bralo osuđen. Veći dio teksta je bio posvećen priznanju krivice i pokajanju, dok Večernji list nije spominjao krivicu niti kajanje.

U maju 2006. godine osuđen je Ivica Rajić, komandant jedinice HVO-a iz Kiseljaka, grada u centralnoj BiH.

Rajić je bio poznat i pod imenom Viktor Andrić. On je ovaj identitet preuzeo nakon rata, kada su vijesti o njegovim zločinima privukle međunarodnu pažnju.

On je bio optužen da je u oktobru 1993. godine komandovao napadom na selo Stupni Do u centralnoj BiH, kada je njegova jedinica ubila najmanje 37 Bošnjaka (među žrtvama su bili žene, djeca i starije osobe), i uništila selo. Istog mjeseca, njegovi vojnici su napali i opljačkali Vareš, zatvorili oko 250 Bošnjaka, ali i nekoliko Hrvata koji su se usprotivili hapšenju.

Rajić je prvo izjavio da nije kriv, ali je 2005. godine priznao zločine, pokajao se i počeo da sarađuje sa tužilaštvom.

Osuđen je na 12 godina zatvora. Žalba na ovu presudu nije uložena.

Hrvatski mediji nisu posvetili veću pažnju njegovom suđenju. Tako je Večernji list objavio samo kratku vijest sa ključnim detaljima. Dan kasnije, Večernji je imao kratak izveštaj iz Stupnog Dola, kada su udruženja bivših logoraša najavila da će podnijeti tužbu protiv HVO-a i Hrvatske.

Čelnici Herceg-Bosne osuđeni: slučaj Prlić i ostali

U maju 2013. godine, sudsko vijeće MKSJ-a proglasilo je šestoricu visokih zvaničnika Herceg-Bosne – Jadranka Prlića, Bruna Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića – krivima za zločine nad Bošnjacima u osam opština i pet pritvorskih centara između 1992. i 1994. godine.

Zločini su uključivali zlostavljanje zarobljenika, nezakonito zatvaranje civila, ubistva civila i sprječavanje isporuke humanitarne pomoći.

Jedan element presude je bio posebno važan, a to je zaključak da su svi optuženi učeštvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, na čijem su čelu bili hrvatski predsednik Franjo Tuđman, hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak i načelnik Generalštaba Hrvatske vojske Janko Bobetko. Navodi se da su oni imali plan da se kroz etničko čišćenje formira hrvatski entitet u BiH.

Mediji su ovu vijest predstavili kao negativnu za Hrvatsku, a na naslovnici Večernjeg lista objavljen je optimističan naslov: „Presuda se može poništiti”.

Izvještaj iz sudnice se fokusirao na nalaze o udruženom zločinačkom poduhvatu koji je predvodio Tuđman. Davor Ivanković, kolumnista Večernjeg lista, izrazio je nadu da bi presuda mogla biti poništena, uz napomenu da Hrvatska treba da bude uključena u žalbeni postupak kako bi se demantovalo učešće Hrvatske ili Tuđmana u ratu.

Večernji je takođe pisao i o uništenju Starog mosta u Mostaru. Sudsko vijeće utvrdilo je da je most bio „legitimna vojna meta”, a novine su to opisale kao „Praljkovu pobedu”, jer je on bio odlučan da pokaže da nije odgovoran za njegovo uništenje.

Jutarnji list je imao sličnu naslovnicu posvećenu presudi, uz naslov „Presuda: Šestorica Hrvata osuđeno za Tuđmana i Suška”.

Naslov izvještaja iz sudnice je glasio: „Sud je odlučio: Vi ste implementirali Tuđmanov, Šušakov i Bobetkov ratni plan”. Jutarnji je detaljno pisao o počinjenim zločinima i dao kratak pregled mišljenja haškog suca Jean-Claude Antonettija, koji je, prema pisanju lista, rekao da „Hrvati nisu bili agresori u BiH”.

Jutarnji je imao i manji propratni tekst sa reakcijama hrvatskog premijera Zorana Milanovića i predsednika Ive Josipovića. Dok Josipović nije želeo da komentariše, Milanović je rekao da je: „udruženi zločinački pothvat – izmišljotina”.

Sutradan je Jutarnji izašao sa dužim tekstom o bogatstvu porodica Prlić, Stojić i Praljak, koje su bile zainteresovane za građevinu, bankarstvo, naftu i oružje. Reporterka Jutarnjeg iz Haga, Snježana Pavić, imala je kraći tekst u kome je postavila pitanje zašto je Haški sud okarakterisao Tuđmana kao agresora, a nije predsednika Srbije Slobodana Miloševića.

Dan kasnije, Večernji je objavio reakcije zaprepašćenih zvaničnika, koji su osudili i to što je Prlić proglašen odgovornim za silovanje počinjeno u selima u Herceg-Bosni.

Novine su uporedile dužinu ukupnih kazni koje su izrečene Hrvatima za zločine počinjene nad Bošnjacima sa kaznama koje su Bošnjacima izrečene za zločine nad Hrvatima.

Samoubistvo u centru pažnje: slučaj Prlić i ostali

U novembru 2017. godine, Žalbeno veće MKSJ-a odbilo je većinu žalbi odbrane u predmetu Prlić i ostali i potvrdilo svoje stavove o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata koji uključuje Tuđmana i ostale visoke zvaničnike iz Zagreba.

Vijeće je potvrdilo prvostepenu presudu i izreklo iste zatvorske kazne šestorici optuženih – ali te osuđujuće presude nisu bile vijest dana.

Nakon što je predsjedavajući sudija Carmel Agius pročitao presudu Praljku, bivši general Hrvatske vojske i HVO-a popio je otrov u sudnici.

Većina hrvatskih mainstream medija bavilo se Praljakovim samoubistvom, predstavljajući ga u tim tekstovima žrtvom, a cijeli događaj tragedijom.

Jutarnji list je na svojoj naslovnici objavio fotografiju na kojoj Praljak pije otrov uz naslove: „Stravičan kraj Haškog suda” i „Praljak popio otrov, nije htio živjeti s ovakvom presudom”.

Svi ostali komentari na naslovnicama su prikazali Praljka kao heroja koji je istakao „nemoralnost” presude, ili ukazivali na sigurnosne propuste koji su omogućili da se otrov unese u sudnicu.

Na naslovnici Večernjeg lista citirane su Praljkove poslednje reči: „Nisam zločinac, s prezirom odbacujem presudu”.

Na naslovnici su bile reakcije ljudi koji su bili šokirani i razočarani, ali i polagali nade da bi Hrvatska mogla da inicira reviziju presude.

I Jutarnji i Večernji su najistaknutiju poziciju dali izjavi hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, koji je rekao da Praljakovo samoubistvo najbolje govori o „dubokoj moralnoj nepravdi prema šestorici Hrvata iz BiH i hrvatskom narodu”.

Večernji je prvih deset stranica posvetio Praljkovom samoubistvu, fokusirajući se na njegova navodna dobra djela. Dopisnik iz BiH, Jozo Pavković, napisao je kako će MKSJ ostati upamćen po svojoj „zadnjoj predstavi u kojoj je ubio hrvatskog generala i teško optužio jedan narod” i dodao da će presuda spriječiti buduće pomirenje Hrvata i Bošnjaka.

Kolumnista Večernjeg lista Davor Ivanković rekao je da je samoubistvo Slobodana Praljka časni potez „dostojan posljednjeg samuraja”, i da će ono ujediniti podijeljene Hrvate.

Neki članci u Večernjem su se fokusirali na zločine koje je nad Hrvatima počinila Armija BiH, a koje Haški tribunal ili sarajevske vlasti nisu procesuirali.

Sutradan, Večernji je ponovo posvetio naslovnicu Praljku i predstavio ključne elemente koji su doveli do presude, upoređujući nalaz o zajedničkom zločinačkom poduhvatu sa ranijim zaključcima Haškog tribunala o ulozi Beograda u ratu u BiH.

Jutarnji je objavio tekstove koji su se fokusirali na zločine koje je počinio HVO i navodne konačne ciljeve Herceg-Bosne – da se ova teritorija ujedini sa Hrvatskom, ali i različita mišljenja intelektualaca i aktivista o presudi.

Dok su tekstovi objavljeni u Jutarnjem listu u narednim fokusirali na detalje iz istrage o Praljkovoj smrti i na oproštajno pismo koje je ostavio kćerki, Večernji je nastavio da brani stav da Hrvatska nije bila agresor u BiH.

Ivo Lučić, hrvatski istoričar i bivši šef obavještajne agencije HVO-a, napisao je oproštajni tekst za Slobodana Praljka – „Suci će se do smrti pitati – što ako smo osudili nevina čovjeka”.