Kako se Dodik, Zahiragić, Karamatić i drugi odlično uklapaju u opis Bosne Ive Andrića

Bošnjaci? Šta oni misle? Nema ih dovoljan broj, nemaju dovoljno kapaciteta, nemaju u sebi kapaciteta da to budu, oni nisu državotvoran narod, oni su podanički narod!

Ovo je u avgustu prošle godine gostujući u emisiji javnog servisa RS-a izgovorio lider SNSD-a i član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, vjerovatno rekorder među političarima kada je riječ o govoru mržnje. Upravo zbog ovog nastupa, a na osnovu krivične prijave, protiv njega je formiran predmet u Tužilaštvu BiH.

Piše: A. DUČIĆ

Prema Krivičnom zakonu BiH “ko javno izaziva, raspiruje ili podstrekne nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost, čini krivično djelo”. Iako je od prijave prošla skoro godina, ovaj predmet je još u radu kod postupajućeg tužioca.

Dodik u svojim javnim istupima u proteklim godinama građane BiH, uglavnom Bošnjake, časti raznim epitetima, pa je tako u kontekstu imama koji uče ezan govorio da „arlauču“, dok je u kontekstu sudija Ustavnog suda BiH poručivao kako je „za RS neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“. Ali nije jedini.

Plejada je političara u BiH koji se u svojim istupima često koriste govorom mržnje. Tako naprimjer i potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović koji je u jednom svom medijskom istupu izjavio „pored tri fašističke političke organizacije imamo još tri zla u BiH, a to su Pravoslavna crkva, Katolička crkva i Islamska zajednica“. Mijatović je tako umjesto kritike ispoljio klasičnu mržnju prema vjerskim zajednicama.

Među njima je i potpredsjednik HNS-a Mario Karamatić, koji često poseže za uvredama. Tako je, između ostalog, predsjednika DF-a i člana Predsjedništva BiH Željka Komšića nazvao „mitskim balijom“. Inače, Karamatić je jedan od bh. političara koji najotvorenije priziva „Herceg-Bosnu“ paradržavnu tvorevinu u čije ime su počinjeni brojni ratni zločini a što je navedeno i u nizu presuda Haškog tribunala.

Današnji zastupnik u Skupštini KS i član Predsjedništva SDA Haris Zahiragić ne tako davno je kao predsjednik Studentskog parlamentar UNSA ispoljavao mržnju prema LGBTI populaciji poručujući da je „pederluk sistemska i zarazna bolest“.

Mnogo političara na ovdašnjoj političkoj sceni u svoj vokabular iz dana u dan neizostavno uvrštavaju i govor mržnje. No ova pojava, kako u izjavi za Fokus.ba primjećuje sociolog i publicista Esad Bajtal, nije od jučer.

– Ovo traje najmanje 30-ak godina. Devedesetih godina su jezikom mržnje stvarali atmosferu, jednu klimu koja će pogodovati brzom organizovanju rata koji im je trebao, ne samo da sruše jednu državu jedan sistem nego da u ovim nahijama koje su osmislili žive na račun vlastitih građana a krijući se iza njih pod krinkom nekakvog etnopatriotizma. Dakle ljudi koji nemaju ni obrazovanja ni sposobnosti ni umijeća koje je potrebno za ozbiljnu politiku. Vladaju sistemom i jezikom govora mržnje, šire ga na sve strane. Nekada potpuno otvoreno, a nekada sofisticirano – kaže Bajtal.

Esad Bajtal (Foto: Anadolija)

Navodi upravo primjer Milorada Dodika i njegovog sakrivenijeg usmjerenog ka izazivanju haosa. Kaže, kako Dodik uporno ponavlja frazu „mi nećemo rat“.

– On time indirektno temu rata, nereda i haosa priziva. Ustvari njemu to treba, bilo šta što će izazvati haos tri, 33 dana ili tri godine, jer takvi ljudi nemaju mjere. Poslije toga će se podvući crta, a tako je bilo i 1995. godine i poslije čega više niko neće pitati: Kako si stekao ovo i kako si stekao ono? Političarima odnosno krimi-etno bandama, koje se javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke potreban je govor mržnje da bi izbjegli kritički govor građana i inteligencije, kritička pitanja. Dakle da bi izbjegli priču o tome zašto je neko gladan, a zašto neko ima više nego što mu treba. Zašto neko živi u „holivudskom sjaju“, a neko jedva sastavlja kraj s krajem. Ko neće širiti govor mržnje? Ozbiljna politika koja hoće da upravlja društvenim procesima u pravcu izgledne budućnosti, perspektive za svoje građane – poručuje Bajtal.

Asim Mujkić, profesor s Fakulteta političkih nauka Sarajevo, konstatuje da u politici BiH dominira nacionalistička paradigma i da je svaka vrsta radikalnog govora prisutna, dok govor mržnje predstavlja sastavni dio etnonacionalizma kao političkog organiziranja društva. To, kaže, nije samo svojstveno za etnonacionalizam već i za svaku vrstu populizma. Ističe da populisti idu iz jedne u drugu mobilizaciju za koju je potreban radikalni govor, a takva vrsta politike počiva na iracionalnosti i strahu, a ne na viziji, nekom objektivnom cilju kome bi neko društvo trebalo da ide.

– Dodik je najbolji primjer. Kada je pričao o PDV-u, ekonomskom prosperitetu imao je dva poslanika. A kada je promijenio tu priču, kada je radikalizirao govor postao je popularniji. I tu nema povratka za Dodika – kaže Mujkić.

On se slaže s konstatacijom da su mediji mogu odigrati značajnu ulogu u postavljanju određenih filtera za govor mržnje političara.

Asim Mujkić (Foto: Anadolija)

– Međutim, većina medija je odavno napustila tu funkciju. Pitajte urednike medija da li će biti najposjećeniji, najprodavaniji, ili novina ili portal koja će držati dignitet i standard. Znamo unaprijed odgovor. Dakle ušli smo svi u krug iz kojeg nema izlaska. Koji je to krug? Političke elite doljevaju sol na ranu, stalno zaplašujući građane i kada to plasiraju počnu mobilizirati narod. A onda kod naroda pobudite sasvim određeni senzibilitet. Kao trgovci. Šta je dobar trgovac? Ne onaj koji prati potrebe kupaca, nego onaj koji kod kupaca probudi potrebu za njegovim proizvodom. To je ono što mi sada u politici imamo uz svesrdnu pomoć velikog broja medija – navodi profesor Mujkić.

Dejan Lučka iz Centra za ljudska prava Banja Luka objavio je prošle godine analizu o govoru mržnje političara u publikaciji pod nazivom „Govor mržnje kod političara u BiH“. Poslužit ćemo se nalazima koje je sročio u ovoj analizi.

– Uočljivo je da je u BiH praksi balans između govora mržnje i prava na slobodu izražavanja pomjeren u korist slobode izražavanja, a da govor mržnje u svom izražavanju uglavnom koriste političari sa desne strane političkog spektra. Oni čak i jedan dio svog glasačkog tijela privlače upravo zahvaljujući takvom govoru. Međutim, primjetno je i da političari i partije koje se označavaju kao „građanske“ ili „ljevičarske“ također znaju da koriste jezike mržnje – navodi se u analizi.

Veliki je problem, kako konstatuje autor, to što nema snažnije reakcije institucija na raspirivanje mržnje i huškanje na druge i drugačije, ali ni reakcije koja bi dolazila od strane političkih istomišljenika, kao i od nosilaca različitih državnih funkcija.

U izjavi za Fokus.ba Lučka potvrđuje da su i danas političari apsolutno i dalje generatori mržnje u BiH.

– Nažalost, govor mržnje, podsticanje neprijateljstava i napadi na drugo i drugačije od strane domaćih političara se doživljava kao sasvim legitimno pa nekada čak i poželjno sredstvo za borbu za vlast ili ostanak na njoj. Za svoje ciljeve pojedini učesnici na javnoj sceni su spremni da teško vrijeđaju, otvaraju stare rane ili stvaranju nove, da podstiču sukobe među građanima, uz konstantno svrstavanje uz „svoje”: svoju naciju, svoju vjeru i svoju partiju. Time, umjesto da rade na iskorijenjivanju mržnje, oni istu osnažuju, ne gledajući pri tome kakve sve posljedice govor mržnje može ostaviti na zajednički život svih naroda u BiH – ističe Lučka.

Kada je riječ o kontaminiranju javnog prostora govorom mržnje, našeg sagovornika smo upitali gdje u svemu vidi ulogu/krivicu medija.

Dejan Lučka

– Medije svakako ne možemo okrivljivati zbog prenošenja izjava, ali oni imaju odgovornost da to prenošenje bude profesionalno i da oni dalje ne podstiču mržnju. To bi konkretno značilo da huškačkim izjavama ne treba previše poklanjati pažnje, osim u osudi istih, što znači da one treba da budu osuđene u sklopu prenošenja same izjave i nikako ne bi prilog ili tekst smjeli da idu ka cilju podržavanja ili opravdavanja takvih izjava, a sve u skladu sa profesionalnom etikom. Dakle, mediji ne bi trebalo da cenzurišu i ne prenose određene izjave, ali bi svaku izjavu, koja bi potencijalno mogla da bude blizu govora mržnje ili sam govor mržnje, trebalo da stave u pravilan kontekst. Nažalost, dio medija u BiH čini baš suprotno i zahvaljujući tome mržnja samo nastavlja da se diseminiše, dok političarima takva situacija odgovara, jer u njoj mogu da ostvare političku korist – naglasio je Lučka.

Umjesto zaključka poslužit ćemo se konstatacijom Ive Andrića, a što čini i Lučka u svojoj analizi, u koju se odlično uklapaju i Dodik i Karamatić i drugi politički huškači.

Nobelovac Andrić, naime, u Pismu iz 1920. godine opisuje Bosnu kao divnu i zanimljivu zemlju, nimalo običnu i „po svojoj prirodi i po svojim ljudima“. Ali, Andrić konstatuje i da je Bosna zemlja „mržnje i straha“. Andrić tako kazuje da je fatalno to što „bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja i mrzi svakoga ko pokušava da to učini“.

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Medijske inicijative u borbi protiv jezika mržnje”, kao dio projekta Reporting Diversity network 2.0 s ciljem unaprijeđenja procesa suzbijanja govora mržnje u medijima. Navedeni sadržaj isključiva je odgovornost udruženja Medijske inicijative.