Kako nas ubija propuh, promaja ili promaha

Ponukan nedavnom vožnjom u sarajevskom trolejbusu, pri temperaturi od bar 55 stepeni u unutrašnjosti vozila, ljudima koji se unutra radije hlade lepezama ili dnevnim novinama nego što otvore prozor da ipak uđe malo zraka, morao sam napisati par riječi oko propuha, promaje ili promahe.

Pa tako stojim, držeći se znojavom rukom za rukohvat u sredstvu javnog gradskog saobraćaja i gledam oznojena lica mojih sugrađana. Oni koji su razmišljali unaprijed, hlade se kineskim lepezama, oni malo slabije pripremljeni ali snalažljivi koriste dnevne novine. Oni totalno nepripremljeni se kuhaju… Jer, većina nas je preživjela rat, mnogi od mojih saputnika jedva preživljavaju od penzije, ali ubiti ih može samo propuh.

Sticajem okolnosti, razmišljam i o tom propuhu kao balkansko-jugoslovenskom proizvodu. Putujući izvan granica bivše nam domovine, nisam nikada čuo da se neko boji propuha, naprotiv, većina ljudi je voljela to strujanje zraka. A mi? Mi ćemo radije sjediti u zagušljivoj ili duhanskim dimom zadimljenoj prostoriji nego što ćemo napraviti promaju. Jer, od malih nogu su nas učili da se od propuha može razboljeti, da brzo zaboli glava, da se, što kaže moja drugarica Amila, mogu “usta okrenuti”, dobiti upalu zuba, ili, ne-daj-Bože, živca u leđima.

Vjerujem da postoje narodi koji nisu nikad čuli za propuh, pa im samim tim ni ne škodi. Ili možda škodi, a oni, jadni, ne znaju uzrok…

Umorim se zbog Nadala

E sad, da li je propuh, promaja ili promaha stvarni medicinski problem, ili samo naše sujevjerje, nije moje da sudim. Isto tako, gledam neki dan meč Novaka Đokovića i Rafaela Nadala. Kad god je pauza, Rafa se napije tečnosti iz tri flašice, uredno “ucica” da svaka etiketa na flašici gleda u pravcu kamere i da su postavljene u trokutasti oblik. Uvijek na isti način utrči u teren i preskoči bijele linije da ne nagazi na njih. Da ne govorim o pokretima prije servisa. Zadnja strana šorca, pa dodir na lijevo rame, nos, desno rame, lijevo uho, opet nos, desno uho… pa tek onda servis. Umori se čovjek gledajući ga.

A opet, većina naroda ima ta neka sujevjerja o crnim mačkama i pljuckanjem kad im pređe put, pa o prolazu ispod merdevina i slično.

Ali, što ih imamo mi… vjerujem da smo prvaci svijeta u tome. Ne otvaraj kišobran u zatvorenoj prostoriji, ne bacaj smeće naveče, ne ostavljaj veš na štriku preko noći… stići će te neka nesreće. Ne ostavljaj tašnu na podu, jer nećeš imati para. Svako malo kucamo u drvo (i to odozdo). Ljubimo ostatke hljeba prije nego ih bacimo, da ne bi sutra bili gladni.

Ne ubijamo pauke, nego ih samo onako izbacimo, bez obzira što smo mu polomili bar dvije noge dok smo ga uhvatili, jer, navodno, ne valja ubiti pauka. Pa smo vazda morali pojesti sve iz tanjura i zadnji komadić hljeba, jer se bar u njemu nalazi sva potrebna snaga. Pa kad se ustaješ iz kreveta – ne ustaj na lijevu nogu. Pa kad ti zuji uho – dobit ćeš glas, svrbi nos – bit će svađe, pa ne smiješ reći kad ti žmiga oko – jer, kažu, “oko sve vidi, a ništa ne govori”…

Pa kad dobijemo djecu, prvo ih maksimalno izvrijeđamo kako su ružni i grdni – da ih ne ureknemo. Pa ako iščupaš jednu sijedu dlaku – na istom mjestu će narasti tri (mislim, ja bih rado počupao sve kad bih znao da će mi se kosa utrostručiti). Pa su majke uvijek zalijevale vodom iza nas kad god bi pošli na kakav ispit. Pa nismo smjeli zapaliti cigaretu plamenom svijeće – da ne nosimo nekog mornara na duši. Pa da se ne smijem zamjeriti nekoj trudnici – da mi jačmir (čmičak) ne skoči na oku…

Da ne govorim o tome koliko sam u djetinjstvu bio isprepadan da će mi ako pijem kafu pocrniti oči i narasti rep…

Pauk i genocid

Ipak, najviše me ubijalo u pojam, a i dan-danas me ubija, da se ne valja puno smijati – da ne bi oplakao poslije. Nekako, kad god se toga sjetim u sred smijanja, uvijek mi upropasti ćeif i sveže nekakvu šuhvu (ružnu misao) da će se zaista nakon ovoliko smijeha nešto loše i dogoditi. I to me je uvijek podsjećalo na onu mudrost o prijateljstvu, ono kada imaš jako loš dan, pa odeš kod prijatelja i onda ga i njemu upropastiš.

Pored svega s čim smo svakodnevno opterećeni, mi smo i sami sebe opteretili (ili smo naslijedili). I, uglavnom, na isti način te balkanske mudrosti prenosimo i svojoj djeci.

A opet, šta znam? Možda ima nešto u tom narodnom vjerovanju ili sujevjerju. Mislim, rugam se Rafi Nadalu, a često uhvatim sebe kako preskačem linije između ploča u Ferhadiji ili slažem etikete na pivama u frižideru, da sve gledaju u istom pravcu.
Čini mi se da je, ipak, i kod njega i kod mene manje sujevjerje u pitanju, a više opsesivno-kompulzivni poremećaj.

Pa, eto, neka mi samo još neko kaže da mi svi ovdje nismo malo poremećeni…

Spasimo pauka, a bez problema napravimo genocid nad ljudima.

Aljazeera Balkans