Kako je porodica Pozderac spašavala Jevreje i Srbe

Kuća Nurije Pozderca, istaknutog bh. političara sa početka prošlog stoljeća i dokazanog dobrotvora, nalazi se u centru Cazina, na sjeverozapadu BiH, i prepoznatljiv je simbol tog mjesta. Iako nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, kuća je u ruševnom stanju. Od namještaja, sačuvani su samo kreveti Nurije i Devlete Pozderac, kao i ormar u njihovoj sobi.

Ormar na sebi ima rupe i simbol je jednog teškog vremena. Prema riječima najmlađe Nurijine i Devletine kćerke Emine Ajaz, rupe su nastale u toku Drugog svjetskog rata kada su fašisti i ustaše pucali na kuću iz odmazde prema ukućanima koji su pružili spas Jevrejima i Srbima protjeranima sa svojih ognjišta.

Kuća je sredinom 1980-ih godina prodana općini Cazin sa ciljem da postane muzej. Od tada do danas ta ideja nije realizirana. U međuvremenu je iz nje nestalo sve ono što ju je činilo posebnom.

Detalje o životu u Cazinu, samom objektu i njegovoj unutrašnjosti i vanjštini, kao i periodu Drugog svjetskog rata, u svojim memoarima napisala je Sadeta Buljubašić, najstarija kćerka Nurije i Devlete.

Odbijanje funkcija

Memoari su nastali kao poklon unucima i do sada nisu objavljeni. Autorica ovog teksta je dobila ekskluzivno pravo objave pojedinih dijelova memoara od Sadetinog unuka Vuka Jeremića, bivšeg predsjednika Generalne skupštine UN-a.

Porodica Pozderac je, inače, bila imućna kroz nekoliko generacija, a posebno je bio utjecajan Nurija Pozderac. Sa suprugom Devletom je imao četvero djece: Sadetu, Seada, Seidu i Eminu.

Prije Drugog svjetskog rata Nurija je bio senator u vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U toku rata je stao na stranu partizana i postao potpredsjednik Izvršnog vijeća AVNOJ-a. Uviđajući Nurijin značaj u ovom dijelu BiH, Nezavisna država Hrvatska (NDH) mu nudi visoke funkcije, no on sve odbija. Najstarija kćerka, Sadeta Buljubašić, u svojim memoarima je pisala o tome:

„Otac je svoj odnos prema NDH iskazao odbijanjem svih funkcija koje su mu bile nuđene, podnoseći svo poniženje i ne odustajući u pružanju pomoći onima koji su bili u nevolji. Dolaskom Ante Pavelića i ustaške vlasti nastaju crni dani za sve časne i poštene ljude. U našoj kući je dogovoreno da pružimo pomoć svima koji se nađu u nevolji, bez obzira na posljedice.“

Sam početak rata i dolazak fašista donijeli su promjene u društvu koje su za Sadetu bile vrlo potresne. Posebno je opisala susret sa školskim drugom u Bihaću:

„U Bihaću, na ulici, srela svog dragog druga iz gimnazije Kika Levog, sa žutom zvijezdom i trakom na ruci. Srdačno smo se pozdravili i ja sam ga pozvala da sjednemo u našoj đačkoj aleji dok ne bude vrijeme mog odlaska u Cazin. ‘Zar smiješ?’, pitao je. ‘Pa, bili smo u istom razredu osam godina: ti si mi drag kao brat.’ Kada smo se rastajali, rekao je: ‘Hvala ti što si ovim dokazala da sam čovjek, a ne neko niže biće kako nas fašisti tretiraju'“.

Počinju likvidacije Jevreja i Srba

Rat se već zahuktavao. Prema porodičnom dogovoru, Pozderci su otvorili vrata svoje kuće za izbjeglice:

„Ponekad je naša kuća bila puna ljudi, žena i djece, koji su bježali od ustaškog terora. Jednog dana je otac doveo našoj kući slovenačku porodicu od pet članova koju su Nijemci protjerali iz Slovenije. Kada je njihov položaj bio ugrožen i neizvjestan, pomogli smo im da na vrijeme napuste Cazin.“

Teror fašista i ustaša na području Cazinske krajine najviše se vršio nad Jevrejima i Srbima. Sadeta se u memoarima prisjetila i situacija kada su se ustaše preodijevale u muslimansku nošnju i napadale Srbe na području Cazina, a sve sa ciljem izazivanja sukoba između muslimana i Srba. Ključnu ulogu u sprečavanju sukoba odigrao je Nurija Pozderac:

„Kada je ubijen gazda Janko Panjević, ugledni trgovac iz Raštela, otac je poslao kola po njegovu porodicu, suprugu Milevu i kćerke Vukicu i Nadu. One su bile kod nas četiri mjeseca. Kada smo čuli da je ustaški logornik iz Bihaća na zboru u Cazinu rekao da su obaviješteni da se neke Srpkinje kriju po muslimanskim kućama, znali smo da čestita porodica Panjević mora napustiti Cazin. Preko željezničara smo organizirali njihovo prebacivanje do Banjaluke, odakle su preko prijatelja i rođaka stigle do Beograda.“

Nurija se žestoko usprotivio odvođenju i likvidiranju Jevreja, a održao je i govor pred čitaonicom u Cazinu na kojem je osudio paljenje kuća i ubijanje nevinog naroda. Pokušaj spašavanja jedne porodice iz Banjaluke Sadeta je ovako opisala:

„Moj otac i doktor Isidor Levi su dogovorili da odem u Banju Luku po roditelje njegove supruge Klarice Levi – tako ih je ona osjećala iako je bila usvojeno dijete. Moj susret sa njima je bio jako dirljiv. Gospodin Papo, njegova supruga i rođak Albi Papo, dječak od 12 godina koga su oni prihvatili kao svog sina, bili su uznemireni i uplašeni. Spakovali su ruksake i torbe sa najpotrebnijim stvarima, za svaki slučaj, no još uvijek su se nadali da neće doći ono najgore. Nisu prihvatili da krenu sa mnom u Cazin. Govorili su mi da nikad nikom nisu zlo pomislili, a kamoli učinili. Završili su tragično, kao i gotovo svi Jevreji iz Banja Luke.“

Upečatljivi su bili trenuci odvođenja Jevreja iz Cazina, a naročito onih koji su bili pod zaštitom porodice Pozderac.

„Svi smo zapamtili dolazak grupe bihaćkih Jevreja. Oni su iz Bihaća protjerani 1941. godine. Većina njih su bili rođaci našeg dragog doktora Isidora Levija. Do konačnog smještaja mi smo primili Irenu Levi, udovu Jozefa Levija, doktorovog brata koga su Nijemci i ustaše ubili još u Bihaću. Gospođi Ireni smo pomogli da se sa svojom djecom smjesti u kuću dobrog čovjeka, učitelja Toromanovića, u Žegaru (naselje u Cazinu). Dali smo im namještaj, a pomogli su im i doktor i Klarica. Devetog septembra 1942. godine Nijemci i ustaše su u sred dana odveli Irenu i njenu djecu, Ninu i Jakova, kao i ostale Jevreje, uglavnom starije osobe. Samo su doktora i njegovu suprugu poštedjeli jer su njega odredili za liječenje sifilisa“, napisala je Sadeta.

Kada su nakon nekoliko dana žandari došli u kuću Pozderaca sa zahtjevom da odu u kuću Toromanovića i vrate namještaj koji su dali Jevrejima, Sadeta je sa kočijašem otišla u Žegar. Prizor koji ju je dočekao nije mogla zaboraviti do kraja života:

„Na stolu su bila tri tanjira sa kupusom i živinskim mesom i bezbroj crva na stolu i na tanjirima. Toromanovići su ispričali da je gospođa Levi molila da sačekaju, da bar djeca ručaju, ali ni toliko nisu dozvolili. Fašisti su ih, jednostavno, pokupili.“

Početkom 1943. godine, u Cazinsku krajinu su se slile kolone izbjeglica iz Like, sa Korduna i Banije u Hrvatskoj. U tim danima, Nurija i Devleta Pozderac su organizirali prihvat izbjeglica, njihov smještaj i hranu, a u svemu su im svesrdno pomagali građani.

Nurijina pogibija i odvođenje Devlete u logor

Kada su Nurija i njegovi saborci, partizani, otišli na Sutjesku, za porodicu Pozderac su nastupili teški dani. U Cazin su ubrzo ušli Nijemci i ustaše i u svom prvom pohodu zapalili kuću Huseina Ćoralića kojeg su već ranije ubili. Došli su do kuće Nurije Pozderca:

„Preko livada su stigli brzo pred našu kuću. Izveli su majku Devletu i sestru Eminu u dvorište jer su imali nalog za likvidaciju porodice i paljenje kuće. Mi, ostali, smo se sklonili kod Husnibega Ćorovića, ali su Nijemci znali naša imena pa smo se morali odmah vratiti. Stizali su fašisti, ali i narod sa svih strana u našu avliju. Narod je spriječio najgore.“

Nurija Pozderac je poginuo u čuvenoj bici na Sutjesci, ali se i nakon njegove smrti nastavljaju aktivnosti na spašavanju nevinih civila. Pored toga, nastavlja se i revanšizam fašista prema njegovoj porodici. Tako je Nurijina supruga Devleta bila u zarobljeništvu. U logor su je sproveli ustaše i to u Bosanski Novi, pa u Hrvatsku Kostajnicu, te u Gradišku. Za njeno puštanje iz logora založio se Josip Broz Tito koji je u zamjenu za nju, ponudio njemačkog oficira.

„Majka im je rekla da je, po svemu sudeći, Nijemcima mnogo stalo do oficira koga razmjenjuju za nju jer su sve učinili da je malo oporave od prethodnog maltretiranja“, opisala je taj događaj Sadeta.

Dodjela medalje

Kraj rata su Pozderci dočekali sa velikim olakšanjem i srećom što su većinom preživjeli rat i što su većini onih koje su krili spasili živote. Sve ove aktivnosti Pozderaca je prepoznao Muzej holokausta Yad Vashem koji je Nuriju i Devletu posthumno odlikovao medaljom „Pravednik među narodima“. U njihovo ime, orden je primila upravo Sadeta Buljubašić, najstarija kćerka.

Sadeta je umrla 2016. godine u Beogradu, ali je ostavila trajni dokument kojim je od zaborava istrgla događaje kojima je svjedočila u Drugom svjetskom ratu.