Kako izgleda život u zavejanom bh. selu: “Umri nazor, nema druge pomoći”

Surovi zimski uslovi i obilne snježne padavine u srebreničkim naseljima Luka i Krušev Do, koji su od ove općine udaljeni preko 50 kilometara, ove su godine u izolaciji ostavili 120 ljudi. Nakon nekoliko sedmica, put kroz snijeg visine oko jednog metra je prokrčen za slučaj hitnih intervencija, ali putnička vozila i dalje ne saobraćaju, piše Anadolu Agency (AA).

Naviknuti na duge i oštre zime, stanovnici su se pripremili i mjesecima unaprijed opskrbili namirnicama, lijekovima i ogrijevom. No, panika među njima počela se širiti kada su shvatili da lokalna vlast ne odgovara na njihove apele za pomoć da se putevi očiste, a da istovremeno snijeg nastavlja padati.

Pogoršano zdravstveno stanje

Hamo Zulanović, predsjednik Mjesne zajednice Luka, kojoj pripada i oko tri kilometra udaljeno naselje Krušev Do, redovno posjećuje mještane i s njima je u stalnom kontaktu. U proteklom su periodu, navodi Zulanović, dva slučaja bila kritična i to 7. januara kada je jednoj starijoj ženi ponestalo lijekova za pritisak, usljed čega joj se zdravstveno stanje pogoršalo i 11. januara kada su se razboljela braća u Kruševom Dolu i naredna dva dana su imali visoku temperaturu i povraćali su, a zatim je jedno dijete dobilo alergiju.

“Opet smo bili smireni i gledali smo da ne napravimo buku, da ne stvaramo probleme, računajući da će proći i Pravoslavna nova godina 14. januara pa će Opština početi raditi. No, tu večer, kada sam bio gore (11. januara, op.a), probudio me čovjek i rekao da mu dijete od godinu dana ima iste simptome kao njegov brat. Nisam imao šta čekati, nego sam potražio pomoć”, navodi Zulanović, dodajući da za sve svoje tvrdnje ima i dokaze u vidu fotografija i sačuvanih poruka i da su iz Srebrenice, ove zime, neophodne lijekove poslali jednom putem službe koja je zadužena za čišćenje puteva.

Kada je vidio da situacija postaje sve teža, Zulanović je, kaže, odlučio uputiti vapaj Federalnoj upravi civilne zaštite (FUCZ), nakon čega je primio i pozive od strane entitetskih vlasti iz bh. entiteta Republika Srpska, koja je nadležna za ovo područje, a kojima se ovaj potez nije svidio. Ipak, on kaže da je nakon svega najvažnije to da se FUCZ odazvala njihovom pozivu i put do Luke, iz pravca Milića, prokrčili su bagerom za jednu noć.

Kasno sinoć deblokiran je i put do Kruševog Dola. Bio je to mukotrpan i iscrpljujući proces, ali blokada je probijena.

Najvažnije da je blokada probijena

U srijedu, prvi dan nakon deblokade, pripadnici FUCZ u popodnevnim satima uputili su se ka mještanima. I ekipa AA je posjetila mještane i uvjerila se da, iako je putna blokada probijena, bez iskusnih vozača i posebno opremljenih terenskih vozila, Luci i Kruševom Dolu, povratničkim mjestima pored rijeke Drine, i dalje se ne može prići. Putničko vozilo bi se poslije nekoliko metara zaglavilo u snijegu, ali najvažnije je, ističu mještani, da je blokada probijena i da ipak postoji način dolaska do ovih sela.

S timom FUCZ stigli su i paketi koje je pripremilo Udruženje Pomozi.ba. Zulanović ističe da zalihe hrane nisu bile upitne, jer ovdje domaćinstva ne ulaze u zimu bez obilne zimnice, 300-400 kilograma brašna, nekoliko kartona ulja, desetina kilograma šećera, riže i drugih namirnica u većim količinama. Ipak, Zulanović se zahvaljuje za pakete koje će danas podijeliti mještanima Luke, dodajući da “od viška glava ne boli”.

Opština bez reakcije

Dolaskom u Luku zatiče nas mrak, a zaputili smo se ka porodičnoj kući Muhameda Sinanovića, u kojoj živi sa suprugom i dvoje djece. Teški uslovi za život zbližili su mještane, koji se inače najviše bave poljoprivredom i stočarstvom. Muhamed objašnjava da je praksa da se tokom zime posjete sve kuće u selu, pokupe se računi pristigli za naplatu i popiše se šta kome treba kupiti. Zatim nekoliko mlađih muškaraca ode u Srebrenicu gdje kupe neophodne stvari i plate račune. To su uradili i prije tri sedmice.

“Mi smo krenuli za Srebrenicu i prošli smo, provalili smo do Srebrenice. Gurali smo auto cijelim putem i čistili smo snijeg. Došli smo u Srebrenicu, podmirili se, a vraćajući se iz Srebrenice, na pola puta smo ostali zaglavljeni u snijegu. Od 17 do 23 sata smo putovali da spasimo živu glavu. I kada smo objavili kakva je situacija, svi iz Opštine su to ignorisali i nisu vjerovali da je to tačno, a niko iz Opštine nije izlazio na teren da vidi kakva je situacija”, pojašnjava Muhamed.

Put do škole traje dva sata

Iako ih ima tek nekoliko, školarcima u ovom mjestu nimalo nije lako. Muhamedov sin Hakija, do škole u Podravanju putuje 25 kilometara u jednom pravcu i put ovog odličnog učenika trećeg razreda traje dva sata. Kada padne snijeg, situacija se usložnjava, a trenutno ni Hakija ni njegovi roditelji ne znaju da li će on nakon zimskog raspusta, 21. januara uspjeti da dođe do škole.

“Ne znam hoću li u ponedjeljak moći doći u školu”, navodi Hakija.

U drugoj kući, u selu gdje su svi izuzetno gostoprimljivi, zatičemo Fejzu Sinanovića sa suprugom, sinom, bratom i snahom. On navodi da su komšije dobro organizovane u smislu pomoći starijim mještanima.

“Odemo, pomognemo jedni drugima šta treba, ako je neko bolestan. Starijim ljudima koji nešto ne mogu sami uraditi, pomognemo i to je to”, navodi Fejzo.

Odlučili smo provjeriti kako žive stariji i uputili smo se ka kući Himze Mujića, koji nas dočekuje u avliji i poziva da uđemo. “Ruži” nas što skidamo čizme ispred ulaza i govori da uđemo u sobu obuveni, jer je vani sve čisto. Njegova supruga nudi nam pitu koju je napravila, a Himzo priča da se prethodnih dana brinuo o tome šta bi bilo ako bi neko od ukućana morao ići ljekaru te da se obradovao kada se selom pronijela vijest da je put, za slučaj nužde, prohodan.

“Šta ćeš, ako nije put prohodan, umri nazor, nema druge pomoći. Ili jedino, naš bi predsjednik tražio da dođe helikopter i tražio bi da dođe, da nije stigla pomoć iz Sarajeva”, ističe Mujić.

Prethodnih godina intervencije helikopterom bile su neizbježne u nekoliko slučajeva.

Radio jedini spas

Mujićeva snaha Lutvija sa zanimanjem sluša razgovor, a zatim opisuje kako provodi dane u zametenom selu.

“Imam dvije krave. Po cijeli dan sjedim kraj šporeta i ložim. Drva sam ljetos nabavila. Muž i ja smo sami. Da nam nije radija, poludjeli bismo”, navodi Lutvija.

Mještani ovih povratničkih naselja naglašavaju da im planinski uslovi života nisu nikakva novost, ali i ističu da je lokalna vlast prethodnih godina o njima vodila više računa. Sada im se, kažu, čini da je srebrenička vlast od njih digla ruke u najtežim trenucima.