Kada će se opet vozom do Jadrana (FOTO)

Međunarodni voz Sarajevo – Zagreb jedini je koji preko željezničke stanice Sarajevo povezuje Bosnu i Hercegovinu i susjednu Hrvatsku. Radi se o skraćenom dijelu saobraćanja međunarodnog voza s obzirom na to da mu je do prije tri godine početna stanica bile Ploče, nekadašnje Kardeljevo.

No, kako je prije gotovo tri godine, a nakon 128 godina, onemogućeno da se iz Sarajeva i unutrašnjosti Bosne, ali i Hercegovine, stigne na Jadransko more vozom, jer je ukinut dio linije od Čapljine do Ploča, prestao je da saobraća i međunarodni voz Ploče – Sarajevo – Zagreb. Od tada zadržan je samo dio od Sarajeva do Zagreba.

Upravo vožnja ovim vozom, kojim se zaputila i ekipa Anadolu Agency (AA), najbolje oslikava stanje, ne samo na željeznicama nego i u državi Bosni i Hercegovini. Jer, da bi ste od Sarajeva stigli do Zagreba promijenit ćete čak tri lokomotive.

Prva, lokomotiva Željeznica FBiH vozi kompoziciju od Sarajeva do Doboja, druga, Željeznica RS-a od Doboja do granice sa Hrvatskom kod Novog Grada (Bosanskog Novog), nakon čega do Zagreba vagone preuzima lokomotiva Hrvatskih željeznica.

I željezničari, a i putnici sa sjetom se sjećaju vremena kada se kroz Bosnu i Hercegovinu vozilo sa jednom lokomotivom, a posebno je nostalgija i žal izražena za putovanjem prema obalama Jadranskog mora, odnosno Pločama, koje svima, ipak, najviše nedostaje. Posebno je taj nedostatak osjetan u ljetnjim mjesecima, kada je i poslije rata interes putnika za vožnju vozom iz Sarajeva do Ploča, Jadranskog mora, bio iznimno izražen.

Skoro godinu dana ne saobraća ni brzi voz na relaciji Sarajevo – Mostar – Čapljina zbog remonta pruge na dijelu Rasputnica Miljacka – Bradina i rekonstrukcije tunela Ivan. Mnogi sa nestrpljenjem očekuju da će se remont što prije okončati kako bi se vozom ponovno moglo do Čapljine. Jer, tada su nade da će se ponovno moći dalje, do Ploča, nešto izvjesnije.

BiH nije Njemačka

Međunarodni voz Sarajevo – Zagreb sa Glavne željezničke stanice u Sarajevu polazi u 10,20 sati i prolazeći kroz Visoko, Kakanj, Zenicu, Žepče, Zavidoviće i Maglaj, u Doboj stiže za tri sata i deset minuta, odnosno u 13,30 sati.

U Sarajevu, odakle je voz krenuo sa dva vagona, prosječna popunjenost. Iz Željeznica FBiH kažu, kako je najveća gužva nedjeljom kada se gotovo ne može proći hodnikom vagona.

Osim u ekonomičnosti, razloge interesovanja svakako treba tražiti i u pristupačnim cijenama. Tako cijena vozne karte na relaciji Sarajevo – Zenica u jednom smijeru košta 7,60, a povratna 12,10 KM, Sarajevo – Maglaj u jednom pravcu je 12,10, a povratna 19,30 KM, Sarajevo – Doboj u jednom pravcu košta 21,10, a povratna 33,90 KM.

Iz Sarajeva do Banje Luke može se putovati u jednom pravcu za 32,90 KM, a povratna karta košta 52,52 KM, dok cijena karte u jednom pravcu na relaciji Sarajevo – Zagreb košta 56,10, a povratna karta je 85,20 KM.

U vozu na putu iz Sarajeva za Prijedor sreli smo Gordanu Vasiljević. S obzirom na to da je uposlenica Željeznica Njemačke na najbolji način nam je mogla napraviti paralelu putovanja u Njemačkoj i Bosni i Hercegovini.

Gordana kaže kako voli putovati vozom i kada ne radi, a tu priliku uvijek koristi kada je na odmoru u Bosni i Hercegovini.

”Već 12. godinu radim za željeznicu u Njemačkoj. Radim u restoranu u vozu i sviđa mi se taj posao. Drastična je razlika između vozova u Njemačkoj i Bosni i Hercegovini. Normalno, u Njemačkoj vozovi idu brže i standard je drugačiji. Osim što je ekonomičnije, jeftinije, putovati željeznicom je posve drugačije od ostalih prevoznih sredstava, jer je lakše. U vozu se može prohodati, ustati, gledati kroz prozor. Nisi vezan za jedno mjesto. Ali, fino bi bilo kada bi država u Bosni i Hercegovini nešto uradila sa željeznicama”, priča Gordana.

Iznenađena je i što se u toku vožnje u Bosni i Hercegovini lokomotive mijenjaju.

”Toga nema u Njemačkoj. To je samo kada dođeš na krajnju stanicu i kada ne možeš dalje. Češće se ne mijenja. Ima jedan voz i vozi svoju relaciju. I tako po četiri-pet sati. Samo kada prelazi granicu, tada se mijenja, a pretežno se tada i lokomotive mijenjau. Primjerice ako iz Njemačke idu u Austriju, tada dođe austrijska lokomotiva. U samoj državi ne”, navodi Gordana.

Četverodgodišnja Valentina Vasiljević naprosto je uživala u vožnji vozom. U ćarapicama je trčkarala hodnikom, gledala kroz prozor…

”Šest puta se vozim vozom. Lijepo je. Volim da se igram igrica, gledam kroz prozor dok putujem”, kaže Valentina.

Na pitanje gdje je bolji voz u Njemačkoj ili Bosni i Hercegovini, Valentina, kaže ”ovdje”.

Stoka privezana za prugu

Zahvaljujući susretljivosti Željeznica Federacije BiH ekipa Anadolu Agency imala je priliku da se provoza u lokomotivi na relaciji od Visokog do Žepča sa iskusnim mašinovođama Mihretom Bajrićem i Edinom Bojom.

Bajrić i Boja jedinstven su primjer na Željeznicama FBiH jer su mašinovođe koje zajedno rade kao ekipa punih 15 godina. Nikada za tu deceniju i po nisu se sporječkali, posvađali, ljutili jedan na drugog. Posao dijele ravnomjerno, pomažu jedan drugom. S obzirom na to da je Bajrić bio za upravljačem od Sarajeva do Doboja, Boja je bio u povratku od Doboja do Sarajeva.

Obojica kažu, tim koji se slaže, ne treba mijenjati. I zaista je tako. U to smo se uvjerili.

”Radim kao mašinovođa od 1983. godine. Prije rata je mnogo lakše bilo jer su radili signali, putni prelazi, telekomanda. Sada toga nemamo u funkciji i sada je malo teže za mašinovođu. Najteže je što pojedini putni prelazi ne rade, što se promijenila struktura stanovništva. Niko ne poštuje te prelaze. Mi puno pazimo, pa nema puno ni udesa”, priča u razgovoru za Anadolu Agency mašinovođa Mihret Bajrić.

A, bilo je, pričaju nam Bajrić i Boja, dosta čudnih, žalosnih, smiješnih, ali i strašnih trenutaka. Dešavalo se kažu, posebno netom poslije rata, da ljudi zavežu koze za prugu, pa kada zaustave voz da bi sugerisali da se stoka ukloni, naiđu na negodovanje vlasnika. Pričaju i kako su ispod voza izvukli ovna koji je bio namijenjen za kurban, nakon što se poslije sirene izdvojio iz stada koje je bilo na pruzi i podvukao se pod voz. Nisu ga, kažu, imali srca pregaziti.

”Najteži trenutak je kada dođe do gaženja trećeg lica. A, bilo je takvih slučajeva. Nema mašinovođe u vuči vozila u Rajlovcu da nije imao gaženje. U takvim slučajevima prvo što uradimo je da upalimo brzo kočenje. Stanemo. Siđemo sa lokomotive i ako lice pokazuje znakove života moramo pružiti prvu pomoć. Ako je mrtvo, dođe naša služba i radi se uviđaj”, priča Bajrić.

Iako čim primjete nekoga na pruzi daju upozorenje zvučnim signalom – sirenom, te u kritičnim situacijama nalože brzo kočenje, ne može se baš uvijek adekvatno reagovati. Ne njihovom krivicom nego iz razloga što lokomotivi treba vrijeme i adekvatna dužina da se zaustavi.

”Ne može se lako zaustaviti lokomotiva. Svaki voz, da li putnički ili teretni ima zaustavni put. On zavisi od vrste i težine voza. Zaustavni put na putničkoj vuči je 700 metara, na teretnoj 1.000 metara. Ne možeš ti to zaustaviti u dva metra”, navodi Bajrić.

Kaže kako je brzina realna, s obzirom na uslove pruge. Imaju strukturu koja radi to i oni im određuju brzinu. Tako se na dionici od Sarajeva do Doboja vozi prosječno 50 do 70 kilometara na sat.

Briga o putnicima i prtljagu

O svom radu Bajrić kaže: ”Sada nas je dvojica na lokomotivi, promjenimo nekada jednu, nekada dvije lokomotive”. Imaju, veli, po pravilniku službe koliko vremenski mogu da izvrše primopredaju lokomotiva.

”Tako da nije teško. Moramo to tako. Gledajući na situaciju u državi mi smo zadovoljni. Redovna su nam primanja: plata i topli obrok”, navodi Bajrić.

Ono što ga boli kao čovjeka, ali i radnika na željeznicama jeste što su podijeljene u Bosni i Hercegovini.

Da bi se postao dobar mašinovođa treba dosta učenja, a posebno prakse.

”Prije rata je bilo malo teže, jer kao mladi mađinovođa trebao si vremena dosta da provedeš na manevri, pa da onda onda vremenom dođeš do iskustva manevre, pa tek onda da polažeš električne lokomotive. To je oko deset godina trajalo da bi došao u putnički voz”, sjeća se Bajrić.

Iako su zadovoljni stanjem na željeznicama mašinovođa Mihret Bajrić, ipak, smatra da bi bi uz malo napora bilo još bolje.

”Samo da se uvedu putnički vozovi da se povežu komunikacije Sarajevo- Zagreb – Ploče. To bi bilo dobro. Ovo je sada jedini međunarodni voz. A, unutrašnjeg saobraćaja ima dosta”, naglašava Bajrić.

Možda neobično, ali kondukteru Ibri Delaliću je rutina, da osim naplate karata pomaže putnicima da uđu i izađu sa voza. Ibro se nađe uvijek tu i kada je potrebna pomoć oko prtljage.

Kondukter Ibro Delalić počeo je da radi na željeznicama decembra 1984. godine. Prije rata je, kažće, policija pratila voz, sada ne. Jedino nekada kaže, u lokalnom vozu bude neki security.

Kondukter je kažu osoba koja zna puno o putnicima, ali i on o njima.

”Ima tu dosta zanimljivih stvari, dosta toga. Ako se sa putnicima fino družiš i putnici se ponašaju u duhu propisa, civilizacije. Svega kod nas ima i navijača i svega. Jedne prilike, a to mi je ostalo u sjećanju, svi su govorili da su navijači nekakvi nezgodni, ali sam se zadesio na putu iz Mostara kada je Velež sa Sarajevom igrao u glavnom gradu BiH. Došlo je 88 navijača. Kako je sve to fino bilo. Ma ni govora da je bilo kakvih problema. Došla su trojica i pružila karte, ja sam ih u pola vagona smjestio. I navijači došli u Sarajevo. Policija čeka. Pitaju je li bilo problema. Kažem im: nema nikakvih problema i neće ih ni biti ako dozvolite da ja komandujem. Kažem im: Momci ovuda se krene prema stadionu Koševo. Momci u kolonu po jedan. Policajcima kažem samo vi odmarajte, ne treba ništa. Obično su navijači malo problematični. Moje iskustvo sa njima je skroz suprotno”, kaže Ibro.

Voz kao domaćinska kuća

Često ga putnici pitaju šta je sa vozom za Ploče, kada će, hoće li brzo završiti remont pruge na Bradini…

”Nedostaje na kraju svakome ta pruga, vozovi prema moru. Ljudi se angažuju, interesuju se, kada će remont pruge biti završen da bi taj voz mogao da se pusti u pogon”, veli Ibro.

Kaže da je uljudan i dobar, ali pravedan kondukter. Putnik mora imati voznu kartu.

”Obično, mi kroz propise gledamo. Obratimo se fino putniku sa pozdravom i zatražimo voznu kartu. Ako kaže nema, sve se završi na malo ljepši način. Ako je putnik grub, popustite, da ga omekšate da bi mu lakše naplatili kartu. Niko se ne vozi bez karte. Ljudi su tako ustrojeni isto kao kada đak zna domaću zadaću, vrati se iz škole ispiše domaću zadaću i slobodan je. Tako i putnici, ko kupi kartu na stanici kupi, a ko ne kupi kaže: Kondukter, nismo stigli kupiti. Nema problema, kažem, kupit ćete u vozu”, navodi Ibro.

Vjerovatno u vozu vlada ”harmonija” kaže kondukter Ibro jer su putnici osjetili da je kompozicija ”domaćinska kuća”.

”Svaki putnik nam dobro dođe, sve putnike cijenimo normalno, gledamo ih istim okom bez obzira na nacionalnu pripadnost, tako da razni putnici sa nama putuju od ekskurzije, male djece, odraslih, studenata, školaraca, posebno srednje škole. Dobar dio stranih državljana. Obično, većina ih putuje na relacijama Zenica – Zavidovići – Maglaj – Doboj. Obično veliki broj studenata studira u Sarajevu. Oni odlaze, dolaze. Samo bih volio jedno, da imamo malo jači vozni park, da možemo se dograbiti novih modernih vagona. To bi nam jedino bilo neophodno. Ali, i ovako uglavnom su ljudi zadovoljni. Obično ako nekome pružite domaćinsku ruku, uglavnom se ne žale. A, i cijene su pristupačnije od ostalih prevoza”, kaže nam kondukter Ibro.

Priča iz jedinog međunarodnog voza na relaciji Sarajevo – Zagreb ujedno treba biti i upozorenje vlastima Bosne i Hercegovine da više pažnje povedu prema željeznicama.

Jer, i poslije rata, osim ove linije, saobraćao je i međunarodni voz Sarajevo – Budimpešta i međunarodni voz Sarajevo – Beograd koji su u međuvremenu ukinuti. (P)ostajemo polako država bez vozova.