Jednim glasom, ali – čijim?

Kad su u nedjelju, nakon kafanskog sijela u Istočnom Sarajevu, lideri vodeće bošnjačke i srpske partije – Bakir Izetbegović i Milorad Dodik – objavili kako su postigli sporazum koji će deblokirati evropski put Bosne i Hercegovine i kredit Međunarodnog monetarnog fonda, posebno je laknulo evropskim zvaničnicima: već te večeri utrkivali su se ko će poslati srdačniju čestitku dvojici vođa za najzad postignutu saglasnost. Te ekspres čestitke pokazale su i koliko je Evropa, uprkos zaokupljenosti vlastitim neizvjesnostima, željna da vidi napredak na Balkanu.

I dobro je da su požurili s čestitanjima jer već idućeg jutra pokazalo se kako od sporazuma o mehanizmu koordinacije proevropskih reformi, u formi u kojoj je objavljen, za sada nema ništa.

Čelnik vladajuće hrvatske stranke Dragan Čović uvrijeđeno je podviknuo, da se čuje sve do Brisela, kako je dogovaranje dvojice bez trećega neprihvatljivo i kako sporazum o koordinaciji mora osigurati i ulogu svih deset, što kantona-što županija, i Brčko Distrikta. Koliko je bio povrijeđen nevjerstvom bošnjačkih partnera u vlasti pokazao je i tako što se njegova delegacija HDZ-a u utorak nije pojavila na kafanskom sijelu u Konjicu na kojem ga je uzalud čekala delegacija SDA predvođena Izetbegovićem.

Bošnjački prvak je, sastajući se s Dodikom uprkos njegovih upornih provokacija s referendumima – kojima se osporavaju nadležnosti državnih organa i Ustavnog suda – pokušao da demonstrira otvorenost za sporazumijevanje. Iako i Dodik i Izetbegović dokazuju kako uloga kantona u mehanizmu koordinacije nije izmijenjena u odnosu na ranije postignute sporazume, i kako nema nikakvog problema da se ona dodatno potvrdi u konačnom tekstu sporazuma, čini se da je za Čovića već i samo dogovaranje dvojice bez trećega makar i pod pokroviteljstvom specijalnog predstavnika Evropske unije korak koji Bosnu i Hercegovinu udaljava od evropskih perspektiva umjesto da je približava integracijama.

Bilo bi površno i naivno vjerovati kako je sporazum Izetbegovića i Dodika „narušio odnose partnera u federalnoj i državnoj vlasti“. Suviše je primjera da ti odnosi ni prije ovog najnovijeg incidenta nisu funkcionisali – dovoljno je podsjetiti se uskraćivanja prava građanima Mostara da evo već u drugom izbornom ciklusu biraju vlastitu lokalnu vlast – i da je i Čović održavao odnose bliske saradnje, razumijevanja i međusobne podrške s Dodikom ne zanimajući se za osjećanja „trećega“.

Što se Dodika tiče, on je u ovoj epizodi bosanskohercegovačke političke sapunice izišao kao pobjednik: pokazao je da nije samo Republika Srpska prepreka na putu Bosne i Hercegovine prema Evropi i usput isposlovao da SDA odobri novi kreditni aranžman s MMF-om koji je od životne važnosti za njegov entitet.

Rekao je kako nema ništa protiv Čovićevog zahtjeva da se u mehanizam koordinacije ugradi ustavna uloga kantona a svoj baš-me-briga odnos prema Bosni i Hercegovini poentirao je i ovom prilikom izjavom kako je za njega to šta u Federaciji rade SDA i HDZ odavno – „inostranstvo“.

Na drugoj strani – i Izetbegović i Čović su na gubitku.

Izetbegović je, čak i ako je sastanak s Dodikom bio u režiji evropskog predstavnika, pogriješio prihvatajući da se takav razgovor vodi bez izabranog predstavnika hrvatskog naroda, a takođe i prihvatajući dogovaranje u kafanskom ambijentu umjesto u prostorijama ili evropskog predstavništva ili državnog predsjedništva čime se objektivno devalvira autoritet državnih institucija.

Čović je – odbacujući sporazum uglavnom iz sujete: što nije bio pozvan – doveo u pitanje vlastitu reputaciju vodećeg zagovornika bosanskohercegovačkog ubrzanog približavanja Evropskoj uniji. On je bio taj ko je u februaru podnio bosanskohercegovački formalni zahtjev za članstvo – uvjeravajući i domaću i evropsku javnost da je to „kredibilan zahtjev“ – a sada je spreman da lično blokira taj put pod izgovorom brige o „ulozi županija“ iako je očito da je riječ o njegovoj, opravdanoj, ljutnji što je lično zaobiđen.

Ima li, u ovom najnovijem bosanskohercegovačkom političkom skandalu, inekog potencijalno povoljnog ishoda?

Loša vijest je da vladajuće nacionalne političke oligarhije – bošnjačka. srpska i hrvatska – rade isključivo na takvom „mehanizmu koordinacije“ koji će, u odnosima s Evropskom unijom u procesu približavanja, izražavati sve nakaradnosti i ograničenja dejtonskog ustavnog uređenja: nefunkcionalne države, entitetske samovolje, deset kantona ili županija i distrikta Brčko zahtijevajući konsenzus svih tih aktera uz obilje mogućnosti za opstrukcije u provođenju proevropskih reformi. Takav pristup svodi evropska očekivanja da BiH u procesu pridruživanja „govori jednim glasom“ na vječna domaća sporenja o tome – čiji će to glas biti.

Dobra vijest mogla bi biti ako se – kao prvi korak u nadoknađivanju propuštenog – postigne konsenzus o tome da Bosna i Hercegovina, i država-i njeni entiteti-i kantoni ili županije-i distrikt, zaista žele pridruženje Evropskoj uniji. Ako o tome postoji iskrena saglasnost, onda bi domaći akteri uz aktivno učešće evropskih partnera mogli umjesto prepirki o svakom koraku na evropskom putu „iskoordinirati“ prihvatanje čitavog paketa zakona i standarda bez kojih ne može biti evropske budućnosti.