Naredba Štaba civilne zaštite FBiH koja podsjeća na Sarajevo u danima opsade

Dok pandemija korona virusa, COVID-19, hara svijetom pokazujući koliko su granice između zemalja i kontinenata – uključujući i okeane između nas – beznačajne u ovo doba globalne povezanosti i međuzavisnosti a ljudi, pa i oni najmoćniji kao šefovi velikih država i vlada, podložni virusu, jedna naredba Federalnog štaba civilne zaštite u Bosni i Hercegovini svojom možda nehotičnom bahatošću podsjeća na Sarajevo u danima opade: na doba kad su samozvani štabovi preko noći preuzimali vlast nad susjedstvima, postavljali kontrolne punktove, legitimisali i nasumice određivali ko može a ko ne može proći a u gorim scenarijima “izuzimali za potrebe odbrane” automobile, poslovne prostore i stanove, piše Kemal Kurspahić za Radio Slobodna Evropa.

Riječ je o naredbi o zabrani kretanja osobama ispod 18 i iznad 65 godina za čije se provođenje zadužuje kantonalna policija. Ta odluka je kasnije neznatno modifikovana dozvolom starijima od 65 godina da mogu izići po penziju od ponedjeljka do petka od 8 do 12 sati s tim što se ostalima preporučuju da u to vrijeme ne izlaze.

Ta naredba bez i najmanjeg osjećaja potrebe da bude obrazložena, potkrijepljena autoritativnim medicinskim razlozima za zabranu kretanja osoba starije dobi i objašnjenjem zašto baš 65 godina a ne neka druga starosna grupa, pokazuje kako u kriznim vremenima vlasti neiživljenih demokratija dolaze na teren na kojem se najbolje snalaze: zabrana i odobrenja, legitimacija i akreditacija.

Možda taj loš okus naredbe bez obrazloženja dolazi i iz istovremenog iskustva s naredbom guvernera države Virdžinija u Sjedinjenim Državama – inače ljekara po profesiji – koja svim građanima nalaže da ostanu kod kuće uz određene, u naredbi pobrojane izuzetke: nabavka hrane, pića i usluga; traženje medicinske pomoći, vladinih usluga, pomoći policije ili hitnih službi; briga o drugim osobama, životinjama ili posjeta domaćinstvu člana porodice; putovanje po sudskom nalogu, na primjer zbog brige o djetetu; vježbanje vani uz održavanje obaveznog “društvenog razmaka” od oko 2 metra; putovanje do rezidencije, vjerske ustanove ili do posla; putovanje do obrazovne ustanove; volontiranja u dobrotvornoj organizaciji ili napuštanja rezidencije zbog osnovanog straha od zaraze.

Naredba sa ovako širokim izuzecima ostavlja utisak kako je njen smisao i prioritet briga o javnom zdravlju a motiv – dobrobit građana.

Nisu, naravno, ni Sjedinjene Države imune i na drugačije gledanje na osobe starije dobi, od toga da je početni udar pandemije potcjenjivan kao prijetnja uglavnom starijim osobama “koje ionako umiru” – pa je široko rašireno uvjerenje da je ta predrasuda kriva i za zakasnjele i nedovoljne mjere zaustavljanja zaraze – do otvoreno bezosjećajne karakterizacije po kojoj je korona virus “Boomer remover”, neka vrsta sprave za istrebljenje pripadnika “baby boom” generacije rođenih u godinama populacione eksplozije poslije Drugog svjetskog rata, od 1946. do 1964. godine.

Starosna diskriminacija – na engleskom ageism – s produženjem ljudskog vijeka posljednjih decenija, do očekivanih 79 godina života u Sjedinjenim Državama, ima problem s utvrđivanjem koga uvrstiti u kategoriju “osoba starije dobi”. Tradicionalno je postojala “populaciona piramida” u čijoj je osnovi bilo mnogo djece, pa manje odraslih i mnogo manje najstarijih. Danas se to u statističkim grafikonima može prikazati približno jednakim stubovima.

U tim mijenjajućim okolnostima, za najmlađe je svako ko je stariji od 30 godina – star, za one najstarije star je svako između 85 i 90 godina, što je sažeto u izreku: “Starost je uvijek 10 godina starija od mene”.

Debata o starosnoj diskriminaciji na marginama pandemije najširih razmjera nije tek periferno pitanje. Društveno prešutkivanje raširenih teza o tome kako “stariji ionako umiru” i kako je riječ o “manje vrijednim životima” ima bar dvije duboko štetne posljedice. Ono surovo vrijeđa osjećanja starijih žrtava korona virusa, osoba koje su naši očevi i djedovi, susjedi i sugrađani, i ljudska bića ali – tom bezosjećajnošću – takođe doprinosi neadekvatnom društvenom odgovoru na pandemiju.

Vjerovanje kako je korona virus “zaraza ostarjelih” dijelom objašnjava da su u vrijeme širenja zaraze hiljade mladih iz cijele Amerike na proljetnom raspustu nastavili tradicionalno godišnje orgijanje u muzici, plesu i piću na plažama Majamija.

Analiza podataka o žrtvama pandemije pokazuje kako predrasuda o korona virusu kao “bolesti ostarjelih” zanemaruje činjenice da su među žrtvama u Americi 759 umrlih – a taj broj se dnevno mijenja – osobe ispod 50 godina a da su u Italiji četvrtina svih hospitalizovanih osobe te dobi.

U razumijevanju statistike o starijima kao najčešćim žrtvama korona virusa olako se zanemaruje kako osobe u toj životnoj dobi imaju istoriju različitih bolesti koje umanjuju njihovu otpornost na virus: povišen krvni pritisak, gojaznost, dijabetes, visok kolesterol, hronične plućne bolesti poput astme, kardiovaskularna oboljenja.

To kako pandemija pogađa i fizički najsnažnije i starosno najugroženije doktor sa “prve linije” odbrane od korona virusa u Kaliforniji kaže: “Fizički vrlo spreman 30-godišnji triatlonac jednako je ugrožen kao i 45-godišnji šahista, mi jednostavno ne znamo …”

Priznanje vlastitog neznanja mnogo je ubjedljivije od proizvoljnog emitovanja zabrana bez naučnog ili iskustvenog obrazloženja.