Jedina policajka iz BiH koja je učestvovala u tri mirovne misije

redstavnici Centra za sigurnosne studije (CSS) su u okviru projekta „Jačanje institucionalnih kapaciteta kroz širenje iskustava učesnika u mirovnim misijama“, koji finansijski podržava Kanadski fond za lokalne inicijative, razgovarali s gospođom Vildanom Šedo, istražiteljicom u Odjeljenju kriminalističke policije Stari Grad, Prva policijska uprava MUP-a Kantona Sarajevo.

Gospođa Šedo je već 20 godina u policijskoj uniformi i za to vrijeme je bila u tri mirovne misije. Svoja iskustva iz misija prenosila je i budućim učesnicima kao instruktorica na kursu u Centru za obuku za operacije podrške miru u Butmiru (PSOTC).

Gdje i koliko ste bili u mirovnoj misiji i kakvo je Vaše generalno iskustvo?

U vremenskom periodu od 2009. do 2016. godine učestvovala sam u tri mirovne misije Ujedinjenih naroda (UN). Moja prva misija je bila u Liberiji (Zapadna Afrika), gdje sam bila u vremenskom periodu od decembra 2009. do januara 2012. godine. To je bila misija održavanja mira i jačanja kapaciteta lokalne policije u pružanju policijskog servisa građanima, a posebno ugroženim kategorijama. U toj misiji sam zajedno sa mojim timom obavljala poslove i zadatke policijskog savjetnika u operativnim poslovima i zadacima. Konkretno, radila sam kao vođa tima jedinice koja se bavila istragom krivičnih djela koja su počinjena na štetu, uglavnom, žena i djece.

Radilo se o krivičnim djelima kao što su nasilje u porodici, genitalno sakaćenje žena i djevojčica, bludne radnje, silovanja i slično. Navedena krivična djela su bila ključni problemi u Liberiji kada govorimo o sigurnosti građana u jednoj državi, a posebno žena i djece. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu (BiH) iz UN misije u Liberiji, radila sam redovne poslove i zadatke u Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS) do maja 2013. godine da bih, nakon toga, ponovno se uputila u misiju, ali ovaj put u Libiju gdje sam radila na poziciji rodnog savjetnika za policiju. U Libiji sam radila do juna 2014. godine kada je kompletno osoblje UN-a evakuisano iz države, a zbog jako loše sigurnosne situacije, na žalost UN Misija još uvijek se nije vratila u Libiju.

Od decembra 2014. do marta 2016. godine sam radila u UN Misiji u Afganistanu na poslovima policijskog savjetnika za razvoj strategija u MUP-u Aghanistana za rad policije u zajednici te istraga krivičnih djela protiv žena i djece kao i na razvoju procedura za zaštitu žena uposlenica u njihovom ministarstvu. UN misije u Libiji i Afganistanu su bile misije više političkog karaktera nego održavanje mira te su moji zadaci bili rad na razvoju strategija, procedura i pravilnika iz određenih oblasti, dok sam u Liberiji radila na izravnom savjetovanju lokalne policije i jačanju njihovih operativnih kapaciteta.

Kada govorim o iskustvu u ovim misijama, posebno bih izdvojila misiju u Liberiji. Liberija je zemlja u kojoj su žene jako aktivne u svim sferama i općenito žele da donose promjene. Činjenica da je u toj zemlji predsjednica žena također mnogo govori. Isto tako, misija u Liberiji je bila jedina gdje sam zaista vidjela da su lokalni policajci sretni da implementiraju svaku odluku koja se donijela i bili su aktivni učesnici u predlaganju rješenja. U Libiji mi je bilo dosta lakše raditi jer su žene bile prisutne u policiji i u društvu, i nisam se morala boriti sa lokalnim kolegama za samu ideju i važnost učešća žena, kao i važnost postojanja jedne operativne policijske jedinice koja će se baviti zaštitom žena. Što se tiče Afganistana, to je zemlja koja ima specifičnu kulturu i morate uložiti puno truda da bi ste vi i vaše ideje bili prihvaćeni od lokalne vlasti i stanovništva u toj zemlji. Lično sam morala puno učiti o šerijatskom zakonu i koristiti isti tokom implementiranja ideja koje zastupa UN.

Koji su vam oblici formalne i neformalne pripreme za mirovne misije najviše pomogli tokom angažmana?

U vrijeme kada sam ja trebala otići u prvu misiju, 2009. godine, kao policijski službenici nismo imali formalnu pripremu, izuzev razgovora u Ministarstvu sigurnosti BiH (MS BiH). U mom slučaju, najviše su pomogle neformalne pripreme, gdje sam kroz razgovor sa kolegama koji su već bili u misijama, nastojala što više saznati o lokalnom stanovništvu, kulturi, klimi i načinu života u toj zemlji. To su veoma bitne stvari koje bi svako od kandidata trebao znati prije odlaska u misiju, ali, s druge strane, koliko god da čitate o njima, nikada nećete biti u potpunosti spremni za ono što tamo nađete, i u koju god misiju da odete imaćete drugačije iskustvo.

Pred odlazak u preostale dvije misije bili su organizovani kursevi u Centru za obuku za operacije podrške miru u Butmiru, na kojima sam određeno vrijeme bila angažovana i kao instruktor te sam svoje iskustvo mogla prenijeti kolegama i budućim kandidatima. Mogu slobodno reći da su moje kolege i svi kandidati koji su prošli kroz taj kurs bili mnogo bolje pripremljeni i bilo im je mnogo lakše suočiti se sa promjenama i stvarima koje su ih dočekale u misiju.

Opišite nam Vaše dnevne radne zadatke tokom trajanja misije?

Kao što sam prethodno rekla, u misiji u Liberiji sam uglavnom radila kao savjetnica lokalne policije u operativnim poslovima i zadacima. Obavljala sam funkciju šefice jedinice koja se bavila istragom zločina protiv žena i djece, poput krivičnog djela silovanje, koje je ključni problem u Liberiji. Tako je na primjer u toku 2009. i 2010. godine na sedmičnoj bazi bilo prijavljeno između 24 do 30 slučajeva silovanja. Moram da kažem da mi je kao ženi i policajki bilo veoma teško prihvatiti realnost života u tom dijelu svijeta, posebno slučajeve silovanja djece od strane članova njihove porodice ili najbližih prijatelja i komšija, obzirom na to da kod nas ova vrsta krivičnog djela nije zastupljena u tom obimu.

U misijama u Libiji i Afganistanu, nisam imala dodira s operativnim poslovima jer su to bile političke misije i uglavnom sam se bavila strategijskim planiranjem za razvoj MUP-a. U tim misijama radila sam u civilu te sam nosila i hidžab zbog svoje lične sigurnosti, kulture i običaja u navedenim državama. Ni jedan dan u ovim misijama u principu nije bio isti. Radni dan u misiji u Liberiji se nikada nije završavao prije osam sati naveče, dok u Afganistanu i u Libiji nije se nikad ni završavao.

Koje su to prednosti i poteškoće boravka u mirovnoj misiji?

Učešće u mirovnim misijama je na mene jako pozitivno uticalo. Pored toga što sam usavršila svoje poznavanje engleskog jezika, smatram da sam doživjela lični rast i razvoj kao i profesionalni. Ova vrsta iskustva vas obogati na način da naučite mnogo o ljudima koji dolaze iz drugačijih sredina, kultura, i koji imaju druge vrijednosti i drugačije prioritete u svojim životima. Kroz moje učešće u misijama radila sam u državama koje uglavnom imaju uništenu kompletnu infrastrukturu te sam zahvaljujući tome stekla neprocjenjivo iskustvo u pogledu operativnog znanja i vještina i naučila da improvizujem u situacijama gdje nema tehnike koja bi me podržala u radu, a koja je u mojoj državi dostupna i uzima se zdravo za gotovo.

Što se tiče poteškoća, posebno moram istaći da je tokom boravka u misiji potrebno mnogo truda da emotivne veze i bliskost zadržite sa porodicom i drugim bliskim ljudima. Odvojenost od porodice je, prema mojem mišljenju, najveća poteškoća za svakog učesniku u misiji. Pored ovoga, mogla bih reći da je život u kampu meni lično teško padao, pogotovo u Afganistanu. Spomenula bih i poteškoće nakon povratka iz misije, jer vam je potrebno bar 6 mjeseci do godinu dana da počnete funkcionisati na pravi način, onako kako je bilo prije misije, kući sa porodicom, a i na poslu sa kolegama.

Šta ste naučili i koje su beneficije rezultat Vašeg angažmana u mirovnoj misiji?

Puno toga sam naučila u sve tri misije. Tokom misije u Afganistanu, obnašala sam i funkciju vršilac dužnosti policijskog komesara, u Libiji sam radila nacrt jedinice za zaštitu žena i djece u strukturi MUP-a Libije te pravilnik za pomenutu jedinicu, a u Liberiji sam bila šefica jedinice na državnom nivou te kroz sve te pozicije i rad na njima sam morala mnogo učiti i usavršavati se.

Prednosti angažmana u UN misijama ogledaju se u širenju ličnih i profesionalnih vidika, usavršavanju i motivaciji za izgradnju dalje profesionalne karijere. Učešćem u mirovnim misijama, praktično sam osposobljena ne samo za izvršavanje operativnih policijskih poslova i zadataka, već i druge vrste poslova u sklopu MUP-a.

Koliko je prema Vašem mišljenju bitan angažman žena u mirovnim misijama?

Žena koja se odluči da ide u misiju, mora prije svega vjerovati u sebe i u svoje sposobnosti, jer će se od nje očekivati da u svom poslu uvijek bude na visini zadatka. S obzirom na moje iskustvo i iskustvo drugih žena koje su bile učesnice mirovnih misija, tvrdim da su žene veoma sposobne i da kvalitetno izvršavaju svaki zadatak koji im se povjeri. Angažman žena u mirovnim misijama je veoma bitan, posebno s operativnog aspekta, jer žene i djeca su uvijek najugroženija grupa u zatvorenim društvima i kriznim područjima te se istima mnogo lakše obratiti za pomoć i zaštitu ženi nego muškarcu u unformi.

Moram ovom prilikom napomenuti da su MS BiH kao i MUP KS prepoznali važnost učešća žena policajki u mirovnim misijama te smo mi policajke iz BiH dobile priliku da apliciramo i radimo te promoviramo našu drzavu i svoja ministarstva u UN.

Šta mislite o položaju žena u mirovnim misijama i kakvo je Vaše lično iskustvo?

U svakoj misiji se daje prednost ženama pa je ponekad u cilju zastupljenosti žena, a pogotovo u sigurnosnim agencijama gdje žena skoro da i nema, prisutna i pozitivna diskriminacija kako bi se učešće žena za početak osiguralo. U svakom slučaju, UN nastoji da u svim mirovnim misijama osigura participaciju žena kako bi bili zastupljeni i zaštićeni interesi žena koje čine veliki dio jednog društva te kako bi bile uzete u obzir njihove potrebe i očekivanja.

UN pružaju jednu sasvim drugačiju atmosferu, mogućnosti i motivaciju za žene koje žele da uspiju u profesionalnoj karijeri i to je najveći razlog zbog kojeg dajem preporuku svakoj mojoj kolegici da ide u UN Mirovne misije. Moram pohvaliti i MS BiH, koje također vodi računa i implementira UN sistem kroz slanje policajki iz BiH, što nama kao pripadnicama ženskog spola i policijskim službenicama mnogo znači.

S obzirom na iskustvo stečeno u mirovnim misijama, koje su Vaše preporuke za buduće kandidate?

Ovaj posao morate voljeti dušom i tijelom. Ako vam je prioritet karijera kod kuće, porodica i prijatelji dobro razmislite o razlozima za i protiv i budite spremni na rizik koji odsutnost nosi. Također aspekt lične sigurnosti u zemljama visokog rizika kao što su Afganistan i Libija ne treba biti zanemaren. Ja bih uvijek otišla ponovo ali to je već moj lični izbor. Usavršen jezik, upoznavanje kultura, bolje shvatanje funkcionisanja sistema sigurnosti, važnosti učešća i zastupljenosti žena u agencijama sigurnosti, samo su neke od prednosti koje stječete boravkom u misiji.

Ovom prilikom bih voljela istaknuti da sam jedina policajka u BiH koja je do sada učestvovala u tri mirovne misije za što na prvom mjestu moram zahvaliti MUP KS jer aktivno podržava i implementira Akcioni plan za provedbu UN Rezolucije 1325 (Žene, mir i sigurnost) zajedno sa MS BiH.

“Mišljenja sadržana u ovoj publikaciji ne odražavaju obavezno i mišljenja Vlade Kanade”