Je li vijest da je djevojka sa bh. zastavom i u hidžabu trčala polumaraton u Banjaluci?

Ne, niko, ili rijetko ko piše o polumaratonu, o ljudima, o mladićima i djevojkama, o starima i mladima, o dječici, o lijepom vremenu i još boljoj organizaciji Banjalučkog polumaratona. Rijetko ko da sastavi redak o volonterima, o entuzijastima kojima je polumaraton promijenio život. Slabo koje slovo o novim prijateljstvima koje je trčanje i zdrav način življenja uvelo na velika vrata u našu zemlju. Kamo ljudi, kamo svi oni dragi gosti Banjaluke?

Kamo jedna tradicija, koja je, namjesto nezdrave homofobije, zatvorenosti i izolacionizma, natjerala Banjaluku da prodiše? Bukvalno i metaforično? Ne, ne i ne!

Od hidžaba se ne vidi Nudžejma

Ko će to čitati? Kome treba Nudžejma Softić, djevojka iz Kozarca, koja jednostavno – trči. I perverzno, nakon bombastičnih naslova o hidžabu i bh. zastavi, stvarno tekstopisci, koji bi da budu i novinari pomenu, tu i tamo de je Nudžejma organizatorica i social-media menadžerica u udruženju “Marathon”, da je lektorica na Al Jazeeri Balkans.

Sve je to nekako drugorazredno. Sve ono što je prvo i najvažnije za većinu naših medija je drugorazredno. Bitno je da djevojka nosi hidžab i da je u naslovu u nekakvom kontrapunktu sa Banjalukom. Sve njene ljudske osobine su negdje dole, u dubini teksta, a svi znamo, u carstvu naslova, tekstove rijetko ko čita, piše Dragan Bursać za portal Al Jazeere.

Zato je gotvo trivijalno bedasta jedna rečenica takozvanog novinara, koji veli, pazite sad: “Nudžejma Softić, mlada djevojka velikih ambicija, osoba je kojoj svakodnevno postavljaju pitanja o trčanju, u nedjelju je ostvarila još jedan podvig. Ona je u nedjelju u gradu na Vrbasu sa zastavom Bosne i Hercegovine u rukama istrčala treći Banjalučki polumaraton.”

Šta je ovdje tačno podvig? To što je istrčala polumaraton noseći zastavu svoje zemlje u svojoj zemlji? Nije to podvig. To je normalna osoba, koja radi najnormalniju stvar na svijetu. A nenormalno je od nečega podrazumijevajućeg praviti senzaciju. Da, u Banjaluci žive većinom dobri ljudi, koji ne skaču a priori na drugog i drugačijeg. Da, naravno da ti ljudi – tamnoputi, bijeli, sa hidžabom, sa kačketom, gologlavi – trče i promoviraju zajedništvo, zdrav način života i prijateljstvo.

‘Paljenje mreža’ kao imperativ

Zar nam treba senzacija tamo gdje je nema? Zar od svega moramo praviti “hit na društvenim mrežama”? Zar je sve crno-bijeli svijet senzacionalizma, na rubu klanja, ubistva, suicida? Ne, naravno da nije. Zapravo, većina tog svijeta je upravo suprotna. Više od 5.000 učesnika iz 50 zemalja tog svijeta takmičilo se u polumaratonu, štafetnoj trci i “trci zadovoljstva”. I to su ljudi.

A jedan od najvećih ljudi je Nudžejma, ne samo zbog polumaratona, nego zato što je na fotografiji pored Banjaluke stavila jedno veliko srce. A kako i ne bi. U svojoj zemlji, u jednom od najljepših gradova te svoje zemlje, trči onako kako hoće, sa zastavom svoje zemlje.

Ponavljam, samo ludom čovjeku je ovo nenormalno ili senzacija. Ili smo histerijom svi zajedno doprinijeli da i ovo postane senzacija? Pa tako naslov sa početka i njemu slični danas kupaju monitore, društvene mreže i kioske diljem nam vještački podijeljenje zemlje.

Nije pretjerano čudo što je Nudžejma bila prva pokrivena žena u istoriji koja je trčala Beogradski maraton i što je tamo, u drugoj zemlji, imala neviđenu podršku. To nikoga ne čudi.

Perverzno, ne čudi medije ni kad je prošle godine trčeći pokrivena dobijala mnogo negativnih povika. To se u pervertiranoj zemlji izgleda podrazumijeva. Pa, normalno da će je napadati kad je u hidžabu, i to još u Banjaluci!

Sarajevo ‘teheransko’ nikad nije bilo

To nije vijest, zaključiće većina profita i klika gladnih urednika i vijest pretvoriti u “smeće”. E, to je onaj pervertirani soj, koji od Sarajeva radi “teheransko Sarajevo”!

Ove godine sve je bilo posve normalno. Nudžejma i još par pokrivenih djevojaka protrčalo je ulicama Banjaluke bez ikakvih problema. I, namjesto jednog ljudskog i sportskog “bravo!”, pljušte naslovi, “paljenja interneta”, “zadivljujućeg podviga”, koji nemaju veze sa sportom. Mislim na naslove.

Eto kako mediji pomažu u združenom zločinačkom poduhvatu razdvajanja. Jer, nije Sarajevo “teheransko”, nit’ je kad bilo, e da nema velikosrpskih telala, koji iz dana u dan sustavno ne podstiču homofobiju u namlađih. Pa je onda “junački podvig” otići u Sarajevo i pojesti ćevape. I, da se razumijemo, isto je i sa druge strane. I sa, treće, budimo iskreni. Sjetimo se svi mladića Ante, koji nikad u životu nije prešao iz zapadnog u istočni dio Mostara.

Zla ima, da se razumijemo, i treba ga raskrinkavati svaki dan i stalno. Ali, praviti senzaciju namjesto nečega što je lijepo i stvarati zlo tamo gdje ga nema samo je odvratno.

Promislite da smo kojom srećom normalna zemlja, zar ne bi bila dovoljna slika maratonaca, ljudi, među kojima je i Nudžejma? Zar ne bi bilo dovoljno njeno veliko srce iznad fotografije Banjaluke? Čemu senzacionalizam? Pa, od djevojke napravišmo trčeći hidžab sa zastavom!

Drago mi je što nisam kukavica

Zbog par klikova i lajkova? Zbog jeftine politizacije tamo gdje joj mjesto nije? Zbog ubijanja i ono malo istine i ljudskosti za uncu senzacionalizma?

Namjesto svih litanija, svih tirada, svih uzbunjivača, samo poslušajte Nudžejmu: “Znači mi da nosim svoju zastavu. Doživljavam to kao da na ovaj način nešto radim za državu i uvijek nosim zastavu bilo gdje da učestvujem, u Biosni i Hercegovini ili van nje. Iako su mi ranije neki govorili da možda ne bi trebala nositi zastavu u Banjoj Luci, jer bi moglo ispasti da provociram, odgovorila sam im da nosim državnu zastavu, zastavu svih nas. Zašto bih pravila izuzetak u vlastitoj državi kada nosim zastavu i vani? Drago mi je što nisam kukavica.”

Ljudi, ovo nije nikakva egzibicionistička senzacija. Ovo je izjava djevojke koja voli svoju zemlju.