Je li nas stid Pazarića?

“Mi svakodnevno, kada vrijeme to dozvoli, štićenike vodimo na izlete, u kino, pozorište, svake godine se organizuje ljetovanje. Jedina mjera vrijednosti je veličina zagrljaja i širina osmijeha” – reći će na TV Alfa sredinom prošle godine bivši direktor Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić Jasmin Ćerimagić.

Možda je baš u tom trenutku neki od njegovih štićenika ležao vezan za radijator u Zavodu koji je vodio. Je li bio uplašen? Gladan? Mokar?

Je li uopće znao za šta ga kažnjavaju? Je li ga zaslijepio blic kamere dok su ga fotografisali, da imaju – može zatrebati nekada, ili je imao povez na očima?

Dvije je namjerne zamjene teza na današnjoj pres konferenciji na kojoj se pokušavao opravdati za jezive slike isplivale iz Zavoda Pazarić plasirao direktor Redžep Salić, piše Branka Mrkić-Radević za Žurnal.info.

Prva je pitanje na koje bi, po njemu, trebala odgovoriti Sabina Čudić, koja je fotografije i podijelila sa javnošću: Ko je, pita direktor, fotografisao djecu? Neka kaže Sabina Čudić – poručuje.

Druga je da je ovo “udar i atak” na čestitost uposlenica Zavoda, koje sa štićenicima provode cijele dane.

Niti je Sabina Čudić ta koja treba odgovoriti na pitanje ko je fotografije napravio, niti je ovo udar na čestitost uposlenika. Ovo je jeziva priča o zlostavljanju djece za koju smo mislili da postoji još samo u Dikensovim romanima.

Gospodine Saliću, ovo nije priča o vama. Mogli ste se, primjera radi, ugledati na ministricu obrazovanja Zinetu Bogunić, koja, iako ima manje nadležnosti od vas u ovom slučaju javno kaže: “Stid me je što nisam znala.” I tu stati dok ne istražite odgovornost.

Djeca su zlostavljana. Ta činjenica je manje važna od toga da li će uprava i direktor ostati bez fotelja, ili uposlenice bez svog radnog mjesta. Neko, a vrlo vjerovatno većina, je za ovo zlostavljanje morao znati – uprava, počinilac, osoblje Zavoda… Ako je tačno da se zlostavljanje dešavalo u vrijeme prethodnog direktora Jasmina Ćerimagića, to znači da je jedna ili više osoba mjesecima kod sebe imalo dokaze zlostavljanja. I o tome šutjela.

Važno je znati ko je odgovoran. Kako bi bio procesuiran i kako se zlostavljanje ne bi ponovilo. Ali je negdje, u nekoj instituciji, važno znati i ko su žrtve na slikama kako bi društvo pokušalo nadoknaditi štetu koju su pretrpjeli nehumanim tretmanom.

Zakon to, uostalom, i propisuje:

-Odgovorna osoba na radu u organima ili ustanovama za zaštitu, odgoj ili radno osposobljavanje maloljetnika, koja u svomu radu očito nesavjesno postupa, pa zbog toga bude teško ugroženo zdravlje ili razvoj maloljetnika, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godin – kaže se u članu 224 Krivičnog zakona Federacije BiH.

Ako direktor Salić kaže kako je strogo zabranio vezivanje, da li to znači da je po dolasku na funkciju zatekao takvo stanje? Ali je o tome šutio, dok je o novcu itekako govorio. Možda je objava fotografija sankcija direktoru Saliću za javne istupe u kojima je govorio o zloupotrebama prethodnika?

Ukoliko bude postojala volja vrlo lako se može utvrditi ko je provodio ovu praksu u Pazariću. Sudeći po današnjem odbijanju Federalnog palamenta da ovo pitanje uvrsti na dnevni red, sumnja o zataškavanju cijelog slučaja sasvim je opravdana. Ipak, činjenica da su se nešto oko 14 časova građani počeli spontano okupljati ispred zgrade Parlamenta daje nadu da u nama ima još malo ljudskosti. U susjedstvu, iza zatvorenih zidova, djecu nam zlostavljaju. Žmirili smo na Mahira, pa je nestala cijela porodica Lovrenović. Pravili smo se da ne vidimo malenog Smaju Ćesira, dok ga zaista nije i nestalo. Na Denisa, na Davida, Dženana… hoćemo li pomoći štićenicima Pazarića?