Je li Bosna i Hercegovina najgora zemlja za žene u Evropi?
Kad je pročitala da žene u Bosni i Hercegovini u prosjeku zarađuju samo 54% plaće koju zarađuju muškarci, što je najgora razlika među plaćama u Evropi, prvo je pomislila da bi njena baka bila zgrožena, piše Tea Hadžiristić za Open Democracy.
Njena je baka odrasla u jugoslavenskom socijalizmu, u vrijeme kad su žene prvi put preplavile univerzitete i radna mjesta. Doživjela je neviđe napredak u samo nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata: uključila se u Antifašističku žensku frontu, volontirala u radnim akcijama, studirala za medicinsku sestru, našla posao u drugom gradu, gdje je dobila društveni stan i zarađivala više od svog supruga.
Ali za vrijeme tranzicije iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo, BiH je nazadovala po pitanju ravnopravnosti i sada je razlika u prihodima između spolova 6% veća nego u Jugoslaviji. S druge strane, Slovenija ima najmanju razliku u prihodima u Evropi, samo 3%. Zašto je Bosna tako loše prošla u post-socijalizmu?
Patrijarhalne vrijednosti i zaostaci komunističkog poretka
U izvještaju o nejednakosti prihoda među spolovima iz 2015. Svjetska banka navodi kako “društvene vrijednosti u BiH ostaju konzervativne, a većina muškaraca i žena izražavaju tradicionalnu percepciju rodnih uloga.” Ključne prepreke napretku ženskih prava su patrijarhalne vrijednosti i zaostaci komunističkog poretka, zaključuje se u izvještaju.
Zaključak kako će ženska prava procvjetati kad se te prepreke prijeđu ima smisla u slučaju Slovenije. Međutim, nejednakost među spolovima uvijek je bila manja u bogatijim republikama Jugoslavije poput Slovenije nego u BiH ili na Kosovu. Nejednakost danas ima iste strukturne uzroke kao i u Jugoslaviji, ali je dodatno pogoršana posljedicama rata i neoliberalnom ekonomskom politikom nakon rata, zaključuje Hadžiristić.
BiH ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti u Evropi, 27.5%, dok je nezaposlenost među mladima čak 58%. Usto ima značajno sivo gospodarstvo, od 30-50% BDP-a, prema procjenama.
Uzroci tome su kako razaranje infrastrukture u ratu, tako i post-ratna privatizacija i grabež državne imovine od strane političkih elita. U čitavoj zemlji vidljiv je uzorak osiromašenja, nezaposlenosti, privatne i javne zaduženosti, društvene degradacije, depopulacije kroz emigraciju i smanjen životni vijek. BiH je prema popisu stanovništva iz 2013. izgubila 20% populacije u 25 godina, što je najveće smanjenje u regiji.
Agresivni nacinalizam i povratak tradicionalnih rodnih uloga
Žene čine 45% nezaposlenih u BiH, ali i 62% takozvane “neaktivne radne snage”, što se uglavnom odnosi na domaćice ili neplaćene kućne pomoćnice. Iako je u jugoslavenskom socijalizmu žena dobila znatnu ekonomsku neovisnost, tradicionalne rodne uloge doživjele su povratak kroz rat devedesetih i poratno doba, zahvaljujući agresivnom nacionalizmu.
Kako zaključuje Cynthia Enloe: “patrijarhalne strukture privilegije i kontrole koje karakteriziraju društvo u ratu obično nastavljaju živjeti u post-ratnom periodu.”
Državni smist socijalna zaštita u BiH, kao i u drugim post-socijalističkim zemljama, masivno je zakazao. Iako država troši 4% BDP-a na socijalna davanja, samo 17% tih davanja dolazi do najsiromašnijih, dok više od 70% odlazi na ratne veterane i druge grupe koju nisu socijalno ugrožene.
Na polju obrazovanja nejednakost je također izražena. Mnogo veći postotak žena, čak 5%, nepismeno je. Na polju gospodarstva, “divlja” privatizacija i “rođački” kapitalizam samo su pojačale faktore koji dovode do nejednakosti među spolovima.
U pedesetim godinama prošlog stoljeća socijalistički feminizam smatran je progresivnijim čak i od njegovog liberalnog pandana. Ogroman napredak, postignut po pitanju emancipacije žena, jednakosti plaća, majčinstva, prava na pobačaj i razvod, pokazuje da problemi u BiH nisu isključivo posljedica kulturne tradicije.
Napredak je moguć jedino tako da se nastavi tamo gdje je socijalistički feminizam stao, smatra Hadžiristić.
