“Izvorni Dejton“, za koji se Dodik gorljivo zalaže, zapravo mu nikako ne ide naruku

Neki od uvaženih kritičara ove kolumne u nekoj su mi prethodnoj prilici kad sam ukazivao na dokumentovanu istoriju Dejtonskog sporazuma zamjerili što se „vraćam u prošlost umjesto da gledam u budućnost“. Čak i kad bih se u tome slagao s njima – a ne mogu jer Dejton, ipak, i te kako određuje i sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine – uz dvadesetu godišnjicu postizanja sporazuma Dejton će, htjeli – ne htjeli, biti nezaobilazna tema.

Banjalučke Nezavisne novine su tim povodom naručile komentare desetina domaćih i stranih autora koje redakcija smatra pozvanim i autoritativnim da osvijetle značaj i perspektive tog sporazuma. Najavljena je i konferencija „Dvadeset godina Dejtonskog mirovnog sporazuma – Pogledi“, koja će se u organizaciji Nezavisnih novina održati 19. septembra u Banjaluci u panelima koji će ponuditi pogled iznutra, pogled iz regiona i pogled izvana na različite aspekte provođenja sporazuma.

Ako ste se ponadali da bi takva otvorenost za poglede i iz najudaljenijih krajnosti bosanskohercegovačkog iskustva devedesetih mogla uroditi zdravim dijalogom i svježim idejama i perspektivama, vidjećete da – uz vrlo rijetke izuzetke zaista nezavisnih pogleda i glasova kao, uostalom, i u bosanskom političkom i javnom životu – i dvadeset godina nakon Dejtona dominiraju međusobno nepomirljivi „srpski“ i „bošnjački“ pogledi.

Pri tome je upadljiva savršena harmonija glasova sljedbenika potpune odanosti „izvornom“ sporazumu i „slovu“ – a ne duhu – Dejtona pod dirigentskom palicom predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Dodik će, recimo, reći će kako je Republika Srpska starija od Bosne i Hercegovine jer je nastala u januaru 1992. a današnja BiH „sastavljena je u Dejtonu prije 20 godina“ i Republika Srpska je unijela u nju svoj „subjektivitet i suverenitet“; kako su Amerikanci pripreme za Dejton počeli godinu dana ranije „kad je u Vašingtonu formalizovan drugi dio BiH pod imenom Muslimansko-hrvatska federacija“; kako je po „izvornom Dejtonu“ Republika Srpska imala 80 nadležnosti više nego što ih ima danas – nakon nasilja koje su provodili međunarodni visoki predstavnici – i kako je u novije vrijeme dejtonski ustav na udaru briselske administracije koja pojačava pritisak na promjenu sporazuma „kroz brojne zahtjeve na evropskom putu“.

Sve će to – u savršenoj demonstraciji istreniranosti – ponoviti i Dodikovi nezavisni sljedbenici uz obaveznu prijetnju kako bi raspakivanje Dejtonskog sporazuma moglo voditi i raspadu Bosne i Hercegovine a sve to začinjeno i dokazivanjem zakonitosti referenduma, „za sada“ o pravosuđu, i negiranja postojanja bosanskog jezika.

U svakoj od tih tačaka „izvorni Dejton“, za koji se tako gorljivo zalažu, govori nešto sasvim drugačije.

Tako Dejtonski Ustav – u članu 1, tačka 1 – slovom a ne duhom kaže:

„Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti Bosna i Hercegovina, će nastaviti svoje legalno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom prilagođenom kako se ovdje predviđa, u sadašnjim međunarodno priznatim granicama“.

Tačka 3 člana 1 tog Ustava glasi:

„Bosna i Hercegovina će se sastojati od dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske (u daljem tekstu entiteta)“, dakle – ni riječi o „Muslimansko-hrvatskoj federaciji

U tekstu sporazuma – koji je stupio na snagu potpisivanjem u Parizu 14. decembra 1995. – piše kako je on usvojen „na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku“ i da je svaki tekst jednako autentičan.

Prevlađujuća bošnjačka perspektiva, koja se više oslanja na duh nego na slovo sporazuma, ima takođe više zajedničkih tačaka od kojih se u različitim varijacijama najčešće ponavlja izjava tadašnjeg predsjednika bosanskohercegovačkog Predsjedništva Alije Izetbegovića neposredno uoči prihvatanja Dejtonskog sporazuma: „Ovo je nepravedan mir“, uz samoamnestirajući dodatak: „ali moj narod treba mir“.

Iz toga se u bošnjačkoj javnosti razvio žrtvenički narativ po kojem je bezdušni „svijet“ – i pod pritiscima i prijetnjama – nametnuo sporazum. Takva interpretacija onemogućila je da se, i dvadeset godina nakon Dejtona, kritički valorizuje pregovaračka i državnička kompetentnost bosanskohercegovačkog, a suštinski – bošnjačkog, tima: Izetbegović, Silajdžić, Šaćirbej.

Nasuprot priči o pritiscima u Dejtonu, znalo bi se da je teritorijalna podjela 51 prema 49 posto već bila predviđena u planu Kontakt-grupe; da je Izetbegović na samo jednom večernjem sijelu u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari prihvatio naziv Republika Srpska i ovlastio Šaćirbeja da i teritorijalni omjer i naziv entiteta parafira u Ženevi; i da je ta tročlana delegacija tokom pregovora u Dejtonu, sa uzajamnim rivalstvima i netrpeljivostima, podsjećala domaćine na „mini-Jugoslaviju“ i da nije imala nikakvu vlastitu pregovaračku poziciju koju je mogla osnažiti tada izrazitom podrškom ubjedljive dvostranačke većine u američkom Kongresu.

To odsustvo strategije potvrdio mi je i glavni američki pregovarač u Dejtonu Richard Holbrooke u razgovoru nakon što sam u dnevniku The Washington Post objavio komentar pod naslovom „…I ne dijelite Bosnu“ zalažući se za ustavne a ne teritorijalne garancije ravnopravnosti naroda i građana. Rekao mi je kako to i jeste bila polazna ideja „ali to moraju tražiti strane (u pregovorima) a one to nisu tražile“. – Ni Bosanci? – pitao sam. „Ni oni“ – rekao mi je Holbrooke.

Ako i danas, nakon svih pravosnažnih presuda, „dodikovci“ bez izuzetka izražavaju žaljenje zbog „krvavog građanskog rata“ i „tragdije u Srebrenici“ – kao da je riječ o kakvoj elementarnoj nepogodi – očito je da ni dvadeset godina kasnije ne postoje uslovi ni za početak ozbiljnog dijaloga.