Izdvojena mišljenja u presudi Mladiću inspiracija za revizionizam

Izdvojena mišljenja predsjedavajuće Žalbenog vijeća u presudi Ratku Mladiću, koji je pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora, daje puno prostora za revizionizam, smatraju sagovornici Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) donio je dugo očekivanu drugostepenu presudu kojom je potvrđena doživotna kazna zatvora Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS), za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Mladić je oslobođen po prvoj tački optužnice za genocid u pet općina – Prijedoru, Sanskom Mostu, Kotor-Varoši, Foči i Vlasenici. Za ovu tačku je oslobođen uz dva suprotna mišljenja.

Predsjedavajuća Žalbenog vijeća Prisca Matimba Nyambe imala je izuzeta mišljenja na sve zaključke Vijeća, osim u dijelu koji se odnosi na uzimanje pripadnika UN-a za taoce.

Mada izdvojeno mišljenje nema uticaj na sadržaj konačne presude, ono je već tokom i odmah nakon izricanja presude izazvalo mnogo pažnje i reakcija, posebno među političarima i građanima koji se ne slažu s presudom.

Presude bi trebale odraziti omjer narativa i proglasiti da li je optuženik kriv izvan svake sumnje po tačkama iz optužnice, objašnjava bivša istražiteljica Haškog tribunala Nevenka Tromp.

“Izdvojena mišljenja često repliciraju dominantan narativ Obrane – ‘nije kriv’, ili Tužiteljstva – ‘kriv je’. I tako bez obzira na presudu – ova izdvojena mišljenja daju puno prostora za revizionizam”, kaže ona.

To se jednako može odnositi i na one tačke za koje je Vijeće oslobodilo Mladića, poput prve tačke da tokom 1992. godine nije dokazan genocid u općinama.

“Izdvojena mišljenja da se dogodio genocid u šest općina iz 1992. se sada može koristiti kao argument da je tamo genocida bilo, ali da iz kojekakvih razloga Tribunal nije bio spreman da to potvrdi, niti sada niti u svojim ranijim presudama”, dodaje Tromp.

Izdvojena mišljenja, kako kaže ona, mogu se podijeliti u dvije kategorije – neslaganje s većinom sudija koje su odbacile sve kategorije slaganja sa svih devet tačaka žalbe Odbrane, neslaganje sa ostalim sudijama od predsjedavajuće Nyambe, te izdvojena mišljenja sudija Seymoura Pantona i Aminatte Loisa Runeni N’gume, koji podržavaju obje stavke iz žalbe Tužilaštva.

Izuzeto mišljenje u odnosu na skoro sve tačke optužnice

U konačnoj presudi sutkinja Nyambe je istakla da se ne slaže sa odlukom većine sudija Žalbenog vijeća da se odbace Mladićeve žalbe, te se, uzimajući u obzir složenost predmeta, bavila samo greškama Pretresnog vijeća koje je smatrala najgrubljim.

Ona smatra da se trebalo udovoljiti svim Mladićevim žalbenim osnovima, osim onog koji se odnosi na uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Žalbeno vijeće je u presudi zaključilo da je Mladić učestvovao u četiri udružena zločinačka poduhvata (UZP) – sveobuhvatni, u Sarajevu i Srebrenici, te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Sutkinja Nyambe je imala izdvojeno mišljenje za svaki UZP izuzev za uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Osvrnuvši se na sveobuhvatni UZP, sutkinja Nyambe je u obrazloženju presude naglasila da je Pretresno vijeće pogriješilo što je došlo do zaključka o zločinačkoj namjeri iz izjava izvan opsega sveobuhvatnog UZP-a datih 1991. godine u Hrvatskoj, a ne u Bosni i Hercegovini.

“Po mom mišljenju, prva greška Pretresnog vijeća jeste ta što je prekršilo spomenutu sudsku praksu pokušavajući pripisati govore Mladića Bosni i Hercegovini 1991. godine, kada on nije bio ni vremenski ni geografski povezan s tim događajima”, navela je ona, dodavši i da u to vrijeme on nije bio ni u komandnom lancu za primanje izvještaja o događajima, a “sigurno nije mogao slati zapovijedi osobama izvan njegovog lanca zapovijedanja ni da počine te zločine ni da kazne počinioce”.

Nyambe je ukazala da je bilo direktnih dokaza da Mladić nije imao zločinačku namjeru u vezi sa sveobuhvatnim UZP-om, te smatra da prvostepena presuda nije uspjela pravilno okarakterisati kroz koje konkretno ponašanje je Mladić njemu doprinio.

Sutkinja Nyambe u presudi navodi da bi usvojila Mladićevu žalbu na dio presude koji se tiče UZP-a u Sarajevu, kazavši da se Mladić žalio da je Pretresno vijeće pogriješilo u primjeni zakona i da Tribunal nema nadležnost za zločin terora. Ona je istakla kako je Mladićev argument od početka bio usredotočen na činjenicu da se ne može smatrati kako je kriminalizacija terora bila dio međunarodnog običajnog prava tokom perioda iz optužnice.

“Smatram da nije bilo prisilnog premještanja bosanskih Muslimana iz Srebrenice, niti je postojao zajednički cilj navodnog UZP-a pod ispravnim pogledom na gore navedene dokaze i pod odgovarajućim standardom”, pojasnila je Nyambe svoju odluku u odnosu na UZP u Srebrenici.

Ona smatra da bi prag dokazivanja kako bi se utvrdila odgovornost Mladića za UZP, odnosno za genocid i ubistva u Srebrenici, trebao biti postavljen na visokom nivou.

“Iako je Mladić bio daleko od Srebrenice i prisustvovao tajnom mirovnom sastanku s međunarodnom zajednicom, u Beogradu na svadbi i u bolnici, nije mogao imati efikasnu kontrolu, niti informacije iz Bosne i Hercegovine, a kamoli da je vršio komandu”, smatra Nyambe, te dodaje da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da je Mladić izdavao naredbe i komandovao dok nije bio u Srebrenici.

U odluci za Srebrenicu i statusu žrtava, Pretresno vijeće je, prema Nyambe, pogriješilo i što nije izvršilo nikakvu analizu da bi utvrdilo koje su smrti bile smrti ubistva, a koje su proizašle iz “alternativnih legitimnih razloga”.

“Zbog tog nedostatka analize, Pretresno vijeće nije uspjelo utvrditi broj žrtava i njihov odnos prema bilo kojem zločinu, a kamoli prema genocidu”, smatra ona, suprotno stavu Pretresnog vijeća i drugih sudija iz Žalbenog vijeća koji su Mladića proglasili odgovornim za genocid u Srebrenici.

Carsten Stahn, profesor međunarodnog krivičnog prava sa Univerziteta Leiden u Holandiji, kaže da različita mišljenja nisu nužno loša sama po sebi. Kako kaže, izuzeto mišljenje sutkinje Nyambe bilo je prilično predvidljivo jer je iznosila slične tvrdnje o navodnoj posrednoj prirodi dokaza i Mladićevoj ulozi u hotelu “Fontana” u predmetu “Tolimir”.

On objašnjava da se Odbrana oslanjala na neke od njezinih argumenata.

“U osnovi, njeno neslaganje protivi se nizu slučajeva pred MKSJ-om [Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju] koji su utvrdili činjenice i okolnosti u vezi sa Srebrenicom i dokaznim metodama utvrđivanja genocidne namjere. Jedan od problema obrazloženja je taj što se ograničena pažnja posvećuje prirodi masovnih zločina”, navodi Stahn.

On smatra da je naredba da se žene i djeca odvoje od vojno naoružanih muškaraca bila ključni element da se Srebrenica kvalifikuje kao genocid u užem smislu.

Uprkos pravosnažnoj presudi, za Milorada Kojića, direktora Centra za istraživanje rata i ratnih zločina Republike Srpske, izdvojeno mišljenje sutkinje Nyambe dokaz je da “Haški tribunal sudi pojedincima, a ne kolektivitetima i državama, te da ni ti pojednici nisu odgovorni za taj genocid koji se pokušava nametnuti”.

“To je značajno potvrdila sudija Nyambe, koja je po svim tačkama optužnice prihvatila navode Odbrane, odnosno izdvojila suprotno mišljenje od ostalih članova Vijeća. To samo po sebi govori da ni takav Haški tribunal nije imao jedinstven stav, odnosno da nisu mogli uticati na ljude koji žele da se bave svojom strukom – u ovom slučaju sudija Nyambe”, kaže on.

Istraživač Hikmet Karčić kaže da se za izdvojena mišljenja sutkinje Nyambe ne može reći kako su neočekivana, ali je iznenađujuće u kojoj ih je količini bilo – po skoro svim tačkama, osim jedne.

“Mislim da je napravila jedan veliki presedan u međunarodnom – krivičnom pravu. Stvari koje su do sada bile smatrane nekim principima međunarodnog prava, sada mogu biti gledane jednim drugim uglom i u jednom drugom svjetlu”, kaže Karčić.

Prisjetio se, kako kaže, ponašanja Mladića u hotelu “Fontana” i dijeljenja čokoladica djeci u Srebrenici u julu 1995. godine, i to se više, prema njemu, ne smatra aktom cinizma, već aktom humanitarnog rada.

Ovo će, prema njegovom mišljenju, uticati na buduću sudsku praksu u predmetima ratnih zločina.

Gorak okus većinske pravde

Prema Tromp, sutkinja Nyambe odmjerava važnost dva ključna dokumenta o kriminalnoj namjeri vodstva Republike Srpske i Vojske Republike Srpske, koje su već i historičari ocijenili kao matricom kriminalnog planiranja po kojom su se crtale granice Republike Srpske.

Dvoje drugih sudija su za prvu tačku optužnice također imale izdvojeno mišljenje. Za Tromp je interesantno bilo da je odluka o genocidu u šest općina donesena po principu “tri naprema dva” – dvoje sudija Žalbenog vijeća su smatrali da se zločini u pet općina mogu kvalificirati kao genocid.

“Ostaje gorki okus ovakve većinske pravde i svi se pitamo, da li je moguće da pravda za tisuće ubijenih u ovih šest općina ovisi o jednom jedinom glasu jednog jedinog sudije”, zaključuje Tromp.

Oficir za vezu s Haškim tribunalom Amir Ahmić za BIRN BiH kaže da nijedan sudija u Tribunalu, odnosno Mehanizmu, nikada nije promijenio svoj stav u kasnijim presudama. Naveo je da je sudija O-Gon Kwon smatrao da Slobodan Milošević nije dio UZP-a te da je to obrazložio na trećini stranice.

“Takav stav je zauzeo kao predsjedavajući u slučaju ‘Karadžić’, i nisu napisali ni rečenicu zašto Milošević nije dio UZP-a. Također, sudac [Alphons] Orie je kao predsjedavajući oslobodio Stanišića i Simatovića, i ta presuda je poništena. Kao predsjedavajući u ‘Mladiću’, Orie je izuzeo Stanišića i Simatovića i, naravno, Miloševića iz UZP-a, opet bez riječi objašnjenja”, obrazložio je Ahmić.

Prema njegovom mišljenju, logično je bilo očekivati da će sutkinja Nyambe imati isto izdvojeno mišljenje kao ranije u predmetu “Tolimir”. Ona je u predmetu protiv bivšeg visokog oficira Vojske Republike Srpske Zdravka Tolimira imala izdvojeno mišljenje, kojim je dovodila u pitanje zaključke o njegovoj odgovornosti i generalno o karakteru zločina genocida.

Govoreći o izdvojenom mišljenju za genocid 1992. godine, za Ahmića je to dokaz da su neke sudije smatrale da je bio genocid i da to nije jednosmjerna priča. Podsjetio je i na predmet Radovana Karadžića, u kojem je sudija iz Španije u žalbenom špostupku izdvojio mišljenje i rekao da je bio genocid 1992. godine.

“Izgubili smo u slučaju ‘Jelisić’ 1998. godine prvi predmet za genocid, i od tada počinje ovakva sudska praksa. Tužilaštvo od 1995. nikada nije imalo sumnju da je u cijeloj BiH bio genocid”, kaže Ahmić.

Profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici Nezir Pivić za BIRN BiH kaže da mu je nejasna praksa Haškog tribunala, a sada i Međunarodnog mehanizma za krivične sudove, koji nisu presudili genocid u šest općina, a naročito u Prijedoru, gdje je, kako kaže, “genocid počinjen po svim elementima bića krivičnog djela i načina izvršenja”.

“Međutim, i ovakva presuda, koja ne dovodi do potpunog zadovoljenja pravde, ipak svjedoči o zlodjelima koja su ljudskom rodu nepojmljiva”, naveo je Pivić.

Presuda je, prema njemu, važan korak za pravdu, ali ipak nedovoljna satisfakcija za žrtve genocida.

Prema njegovim riječima, nije jasno kojom argumentacijom se vodila sutkinja Nyambe kada je skoro po svim tačkama izdvojila mišljenje u odnosu na odluku Sudskog vijeća. On ne vidi ni pravnu ni činjeničnu argumentaciju za to, a takvu argumentaciju nisu vidjela ni preostala četiri suca u ovom predmetu.

“Za sudsku praksu je relevantna sudska odluka odnosno presuda, a posebno pravosnažna sudska odluka, a ne pojedinačna izdvojena mišljenja”, zaključio je Pivić, koji je također zamjenik ministra pravde BiH.

Izdvojena mišljenja za genocid tokom 1992. godine – postojala genocidna namjera

Sudije Aminatta Lois Runeni N'gum i Seymour Panton su u konačnoj presudi Mladiću imali izdvojena mišljenja u odnosu na genocid tokom 1992. godine. U presudi je navedeno da se ne slažu sa odlukom većine da se odbace žalbe Haškog tužilaštva.

“Smatramo da je Optužba pokazala da je Pretresno vijeće pogriješilo oslobađajući Mladića za genocid prema ‘tački jedan’ optužnice”, stoji u presudi.

U prvoj tački je navedeno da je Mladić između 31. marta i 31. decembra 1992. počinio u dogovoru s drugima, planirao, podsticao, naredio ili pomagao i podržavao genocid nad dijelom bosanskih Muslimana ili grupe bosanskih Hrvata, kao takve, u nekim općinama Bosne i Hercegovine, posebno u Foči, Ključu, Kotor-Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu i Vlasenici.

Prvostepeno vijeće nije bilo uvjereno van razumne sumnje da je rukovodstvo Srba imalo genocidnu namjeru, te je u skladu s tim oslobodilo Mladića optužbi za genocid 1992. godine.

Sudije N'gum i Panton su naveli kako smatraju da je jedini razumni zaključak iz dokaza da su počinioci namjeravali uništiti bosanske Muslimane u navedenim općinama, kao i značajan dio bosanskih Muslimana u BiH.

“Smatramo nerazumnim da je Pretresno vijeće zaključilo da je 6,7 posto grupe bosanskih Muslimana, koja se sastojala od 128.443 bosanskih Muslimana u svim općinama tačke jedan, činilo ‘relativno mali dio’ ukupne veličine otprilike 1,9 miliona bosanskih Muslimana”, navedeno je u dijelu presude o izdvojenim mišljenjima.

Sudije su istakle da se ne slažu sa odlukom većine da nalazi i dokazi Pretresnog vijeća na koje se Tužilaštvo poziva ne odražavaju sličnu prijetnju održivosti ili opstanku grupe bosanskih Muslimana kao što je to bilo u vezi sa Srebrenicom.

Prema mišljenju profesora Stahna, nisu svi savremeni zločini zasnovani na pisanim ili dokumentovanim naredbama. Kao što tvrde sudije N'gum i Panton, ponekad je potrebno iz konteksta i okolnosti zaključiti o namjeri kako bi se razumjelo kriminalno ponašanje.

Kako kaže, argumenti sutkinje Nyambe teško da će u osnovi osporiti dosje Tribunala, ali će odjeknuti kod određene publike. Djelimično neslaganje sudija N'guma i Pantona pokušava ispraviti ideju da se genocid dogodio samo u Srebrenici – teorija kojoj se Tužilaštvo protivilo.

“Njihov argument navodi kako je genocid rijetko samo lokalni fenomen”, kaže on.

Profesor Stahn navodi da izdvojeno mišljenje potvrđuje da se genocid ne bi trebao mjeriti samo brojevima. Prema njegovim riječima, postojeća praksa MKSJ-a i Međunarodnog suda pravde pridržavala se uže pravne definicije, koja razlikuje genocid od ostalih zločina, posebno etničkog čišćenja.

Govoreći o drugoj tački žalbe Haškog tužilaštva koja se odnosi na zaključak Pretresnog vijeća da pripadnici sveobuhvatnog UZP-a nisu imali “destruktivnu namjeru”, sudije su istakle da smatraju pogrešnim zaključak Pretresnog vijeća da genocid nije bio dio cilja sveobuhvatnog UZP-a i da pripadnici sveobuhvatnog UZP-a nisu imali genocidnu namjeru.

“Mladić bi trebao biti osuđen za počinjenje genocida u općinama iz tačke jedan”, zaključile su sudije u svom izdvojenom mišljenju.

Konačnom presudom Mladiću nije zadovoljan Satko Mujagić, bivši logoraš iz Prijedora, koji je kazao da se nadao da će zločini u Prijedoru i drugim općinama biti kvalifikovani kao genocid.

“Pogotovo je razočaravajuće da oni sada broje broj žrtava kao relevantnu stvar da li je bio genocid ili nije. Trebali su da nas pobiju malo više pa da danas mogu reći da je genocid. Ja iskreno volim što sam živ nego da nas nema još 1.000, pa da neko ovdje kaže: ‘A da, bio je genocid prije 25 godina’”, govori on, te ističe da mu je vrlo zanimljivo da odluka o ovoj tački optužnice nije bila jednoglasna.