Komentar Edina Zubčevića: Dobrodošli u nove masovne grobnice

„Ako oni koji su otpali od nas pobijede, odvešće nas to u Tomašice, logore, stratišta i masovne grobnice”, najavila je na predizbornom skupu Sebija Izetbegović, supruga Sina Svoga Oca, šefica SDA, Snaha Svoga Svekra, čovjeka koji nas je kao vođa naroda (po definiciji za sve odgovoran a ne nizašta) odveo „u Tomašice, Srebrenice, u logore, stratišta i masovne grobnice”. Sve to da bi na kraju zadavio Republiku Bosnu i Hercegovinu i priznao Republiku Srpsku u granicama iscrtanim krvlju nevinih. Njihove su kosti ugrađene u njene zidove i temelje, piše Edin Zupčević za Nomad.ba.

Angažirala se Sebija, nije joj mrsko bilo, da nas upozori – pogrešan izbor vodi Bošnjake u masovne grobnice. Samo da bi njih dvoje i SDA zadržali vlast. Očajnički želi da zadrži vlast da joj ne oduzmu ilegalno stečena zvanja i imanja. I da sve nas koji nismo kao oni rastjera iz Bosne kao sa KCUS-a. Da ne gledamo ni nju ni njenog trezorskog miša kako lešinare ono što je (pre)ostalo od onoga što smo mi, a ne oni, branili i odbranili; ne ona, niti njen B Izetbegović s kojim je zajedno dovela stranku do dna moralnog ambisa i čeka da nas gurne sve skupa duboko u posljednju masovnu grobnicu za naš konačni smiraj.

Izgovorila je prestrašne riječi, na šlagvort Amora Mašovića (!), Snaha Svoga Svekra, jer su sdaovcima genocid i rahmetli Izetbegović politička moneta i jedina referenca u životu. I danas ga mrtvog koriste da zagorčaju ovo malo života nama živima, preživjelima. Da nas dodatno ojade i ogade ovo malo jada što živimo i još manje što nam je ostalo nakon pomenutog rahmetlije koji nas je unazadio i izdao tako temeljito i sveobuhvatno da smo i danas u dubokom glibu zaglavljeni, i od Boga zaboravljeni. Ko to nije vidio 1993, mogao je vidjeti nakon potpisivanja Daytona, odnosno ukidanja međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Pa smo se osvjedočili u poraću i miru – sve su opljačkali i sve izdali. Ne samo da kradu, već i lažu od prvog dana, evo već preko trideset (najtežih) godina. Kao što su lagali Srebreničane u ratu, tako su poslije u miru lagali o reviziji tužbe protiv Srbije, i nebrojene druge velike i male laži. Amor Mašović je život posvetio istini o stradanju Bošnjaka, a sada manipulira i istravljuje davno izbezumljene Bošnjake. Poziva ih na jedinstvo, na jedinstvenu podršku SDA, iste one Bošnjake koje je SDA podijelila i zavadila. Stavio je Amor sve Bošnjake pred dilemu – ili SDA ili nove masovne grobnice. Aferim, Amore Mašoviću!

Prevelik je strah sdaovaca od izglednog gubitka vlasti! Strah da bi nakon izgubljenih izbora mogli izgubiti slobodu kretanja. Jer nije se Bosna sama opljačkala. Nisu se same za goleme pare kupile kosilice, pardon, respiratori. Nisu se same štampale lažne diplome, niti se bošnjački narod sam prevario, opljačkao i zaveo i u masovne grobnice odveo.

Prije će biti da ako SDA pobijedi odvešće nas to u izbjeglištvo… „logore, stratišta i masovne grobnice” kao što nas je već odvelo prije trideset godina. U svakom slučaju, jedno je izvjesno – ukoliko de facto lopovska i de iure izdajnička SDA pobijedi odvešće to sve (pre)ostale Bošnjake i sve druge građane daleko, što dalje od Bosne. Tamo daleko gdje je Snaha Svoga Svekra bila kad je Bosni bilo najteže, dok smo mi jeli američki keks stariji od nas namazan bosanskom ilovačom. Sve to, a sve kosti Bošnjakinja i Bošnjaka još nisu pronađene. Sve to da bi ona mogla parkirati svoj mercedes na trotoaru u Titovoj ulici nasred Šehera. To joj je, u miru, njena bježanija iz Bosne u ratu, dala da imamo nju za maršala. Neka maršalā B Izetbegoviću i korumpiranim poltronima, nama neće. SDA je haram!

Glasajte za koga hoćete, ali ako opet glasate za nacionalne stranke, odnosno ako ste Bošnjak pa opet glasate za kriminalnu i petokolonašku SDA – sjeme će nam se zatrti, kao što će oni Bosnu satrati, samo im još jedan mandat treba. I ništa im više neće trebati. Ni nama, ni njima. Oni ionako imaju sve, a mi ništa. Oni imaju milione i vile u zemlji i u inostranstvu, a mi nemamo ni domovinu, ni istinu, ni pravdu, ništa od onoga za šta smo se borili, nakon što su nas probudili iz sna, s počinka na koji nas je poslao Sebijin svekar, uspavankom – Mirno spavajte, rata biti neće. Da budemo statisti i žrtve u bosanskom košmaru. Bit će da je znao šta nam se sprema, pa je njemu bolje bilo da nas usnule upokoje, vjerujući valjda da ćemo tako manje patiti a time i njegov grijeh učiniti manjim. U šta je on zaista vjerovao to ni Aleksandar Vasiljević ne zna. Ali mi znamo u šta njegov sin i snaha vjeruju, u istinu i pravdu Božiju evidentno ne.

Opet, na kraju, javi se kao utjeha, kao iznenadno svjetlo u gustom mraku, poslovica moga rahmetli dede da „zlo raditi a dobru se nadati – ne ide“.