Izađite na marš za žrtve korupcije: Djeca vaših gospodara postaće gospodari vaše djece!

Stanovništva je sve manje – ljudi napuštaju zemlju u kolonama. Para je sve manje. Pravde je sve manje. Demokratije je sve manje. Države je sve manje.

Jedino je korupcije i fašizma sve više.

Njih dvoje, korupcija i fašizam, idu ruku pod ruku. Sretan je to brak. Zajedno smo rasli, fašizmu ja i ti… pjeva korupcija. Ne bih bio ‘vako silan, nit’ bi moja bila cijela avlija, život bi mi bio robija, da te nije, korupcija… pjeva fašizam, piše Andrej Nikolaidis za Žurnal.

SISTEM NIJE UZDRMAN

Sistem koji poziva na socijalnu pravdu može izdržati ograničenu količinu korupcije. Jugoslovenski socijalizam je u svojoj ocvaloj, dekadentnoj, raspadajućoj fazi bio uzdrman zbog direktorskih privilegija, patuljastih vikendica u Neumu i ždranja jagnjetine. Sve što su ikada ukrali ondašnji ovdašnji komunisti nije ni džeparac za današnjeg ovdašnjeg tajkuna. Očevi kontrarevolucije 1991-1995 pokrali su sve što nije bilo vezano za nebo. Njihova djeca nekažnjeno gaze ljude kolima, kao insekte. Ljudi znaju da oni kradu, znaju da sudovi sude krivo, ljudi bježe iz zemlje, no sistem nije niti uzdrman, a kamoli blizu pucanja. Zašto je tako?

Iako će vam dobri ljudi reći kako su korupcija i fašizam znak da kapitalističko-demokratski sistem ne funkcioniše, tvrdim suprotno. Korupcija nije devijacija sistema. Korupcija je sistem. Korupcija i fašizam su inherentni kapitalizmu. Koji nije drugo nego visokofunkcionalna korupcija, čiji je fašizam jedan od modela funkcionisanja. Fašizam je kapitalistička verzija sistema socijalne pravde. Koji, da bi izbjegao jednakost i redistribuciju, poziva na identitetske razlike i masovnu egzekuciju.

Čovjek koji je sedam puta ranjen završio je u zatvoru jer je nelegalno posjekao 3 metra drva. Onaj za kojega je sjekao, gazda dakle, na slobodi je – niko ga ni ne pominje.

Za istinske gazde, takozvane „pobjednike tranzicije“, zakoni ne važe. Svi oni, sa svojim bogatstvom i vezama, zapravo su eksteritorijalni u ovoj državi.

EKSTERITORIJALNOST TAJKUNA

Eksteritorijalnost, veli definicija, označava „poseban položaj osoba, stvari i prostorâ, njihove povlastice i imunitete i sve ono što čini iznimku od načela teritorijalne suverenosti, po kojem je država vrhovni gospodar nad svim osobama i stvarima na svojem državnom teritoriju(…) Izraz eksteritorijalnost i dalje se koristi kao skraćeni skupni naziv za sve osobe, stvari i odnose na koje se ne primjenjuje poredak određene države”.

Nije da zakoni države Bosne i Hercegovine ne važe samo za najbogatije. Oni ne važe ni za one pod zaštitom najbogatijih. Sistem nije represivno djelovao niti protiv jedne osobe čije je koruptivne djelatnosti dokumentovao “Žurnal”. Naprotiv: sam “Žurnal” meta je represije sistema. Proglasivši “Žurnal” za legitimnu metu, sistem direktno ohrabruje junake “Žurnalovih” novinskih članaka o korupciji i kriminalu da uzmu nepravdu u svoje ruke.

Naši rat i tranzicija, majka korupcije, neodvojivi su dijelovi jednog te istog procesa.

GUBITNICI SU BEZVRIJEDNI

U početnoj fazi akumulacije kapitala, a očito je riječ o eufemizmu za opštu pljačku usred bijela dana, obogatiti su se mogli isključivo oni koji su bili bliski s vladajućim režimima, čiji su pripadnici kašikama, lopatama i bagerima grabili dok se ratovalo. Što (ne) bi rekli Stari Rimljani: navadi pa vladaj. Danas su glasnogovornici tajkuna razmješteni na strateškim tačkama odakle oglašavaju da su ovi kapital uspjeli akumulirati zahvaljujući vlastitim sposobnostima. To je besramna laž: obogatili su se zahvaljujući povlaštenom položaju.

Vladajući preziru i sam pojam jednakosti – jer su sve stekli upravo zahvaljujući nejednakosti. Ideologija današnjih lokalnih elita nije tek nacija+vjera, nego jednačini treba dodati i socijalni darvinizam. Koji obilježava nešto prirođeno fašističko. Sama predodžba o tome da cijeli život počiva na nadmetanju dovodi do predodžbe o tome da “pobjednik uzima sve”. Gubitnik ostaje bez moći i prava te ne dobija ništa – osim ako mu pobjednik nešto udijeli.

Zaključak glasi: gubitnici su bezvrijedni.

Takvim razmišljanjem dolazimo do ideje prema kojoj se trebamo riješiti ljudskog balasta, što se još naziva i rezanjem troškova ili otpuštanjem viška radne snage. Tokom posljednjeg rata u Jugoslaviji, više je vojski došlo na istu fašističku zamisao kada je riječ o rješavanju ljudskog balasta: bilo da je to bio genocid, etničko čišćenje ili „humana preseljenja stanovništva“. Primijenjeni socijalni darvinizam u biti je nastavak rata drugim sredstvima.

Današnje finansijske elite u zemljama bivše Jugoslavije, rekosmo li, nastale su u ratovima devedesetih godina. Fašizam u ovom ili onom obliku njihovo je prirodno stanište, dok su im “partneri” upravo oni sugrađani koje su opljačkali. Žrtva je saučesnik. Riječ je uistinu o savršenom zločinu. To je, k tome, zločin u produženom trajanju. Jer postojeći nivo korupcije ne bi bio moguć da ga građani ne tolerišu. Vladajući su građanima ponudili sljedeće: u ime patriotizma, nacionalnog i državnog interesa, mi ćemo se obogatiti i svakog dana biti sve bogatiji, a vi ćete osiromašiti i svakoga ćete dana biti sve siromašniji. Može? Može. Da bi bilo tako, nužna je korupcija. Kao što su ratni zločini bili prihvatljivi ako su bili naši, i korupcija mora biti prihvatljiva ako je naša. Jasno? Jasno.

U Sarajevu će 9. decembra biti održan marš za žrtve korupcije.

Zašto je važno biti tamo?

Zato što su sve žrtve korucije naše, bez obzira na njihovu, kako se kaže, nacionalnu i vjersku priopadnost.

Zato što niste dužni trpjeti korupciju u ime višeg cilja.

Zato što je korupcija mehanizam pomoću kojeg su oni postali vaši gospodari.

To je, ujedno, mehanizam pomoću kojega će, ne spriječite li to, djeca vaših gospodara postati gospodari vaše djece.