Iz kazamata tzv. Herceg-Bosne otkupljen sam za nekoliko hiljada maraka

Bio je 23. juli 1993. kada sam kao 17-godišnjak postao logoraš tzv. Herceg-Bosne. U zloglasnoj stolačkoj Koštanoj bolnici boravio sam do 15. oktobra 1993, kada sam, zahvaljujući sestri, koja živi u Švicarskoj, praktično otkupljen za nekoliko hiljada dojč-maraka. Tih gotovo tri mjeseca u kazamatu Herceg-Bosne prekinulo je moje djetinjstvo / mladost i obilježilo moj život. Ubistva, silovanja, progoni, pljačke, zločini i patnje kroz koje je prošlo nehrvatsko stanovništvo na prostoru koji je kontrolisao HVO devedesetih samo su odraz politike etničkog čišćenja i “čiste” Herceg-Bosne, koju su osmislili Franjo Tuđman i Gojko Šušak, a u djelo proveli Mate Boban i šestorka u Haagu, piše Amer Obradović za Aljazeeru.

Bošnjaci Stoca, Dubravske visoravni i Čapljine još od aprila 1993. bili su praktično u loncu koji se krčkao na vatri strategije udruženog zločinačkog poduhvata – da sve vojno sposobne muškarce zarobi u logore, a starce, žene i djecu protjera na prostor koji je kontrolisala Armija RBiH. Taj prostor trebao je biti ekskluzivna hrvatska teritorija, s nacističkim metodama i zločinima koji su morali uslijediti kako bi se taj plan realizovao.

Od aprila 1993. počela su hapšenja Bošnjaka (bilo da su bili u HVO-u ili u Armiji RBiH), naročito onih koji bi mogli organizovati bilo kakav otpor. Tako su poput arhipelaga mučilišta nicali logori po tzv. Herceg-Bosni – Gabela, Dretelj, Heliodrom, Kočerin, Koštana bolnica…

Koštana je bila pakao

Otac je 1993. bio penzioner – on prestar, a ja premlad – pa smo mislili da će nas nekako logori zaobići. Nažalost, obojica smo završili u arhipelagu mučilišta tzv. Herceg-Bosne. Oca su 3. jula odveli u Gabelu, a ja, valjda zahvaljujući tome što je moja mama izgubila svijest kad me vojnik HVO-a poveo iz dvorišta, dobio dopuštenje da ipak ostanem kući. O očevoj sudbini, pa i da je uopće živ, saznao sam tek pola godine kasnije.

On je za pet mjeseci promijenio tri logora. S trojicom rođaka uhvaćen sam nakon što su naše hrvatske komšije u selo, s oružanom pratnjom, doveli naše familije i pozvali nas da izađemo iz šume i predamo se. Nismo imali izbora. Drugi komšija, inače pripadnik Vojne policije HVO-a, privatnim autom odveo nas je u tadašnji “prihvatni centar” za sve stolačke zarobljenike, bolnicu za koštana oboljenja. Prije, ali naročito poslije toga ona će za nas ostati samo Koštana, upamćena po zlu koje smo tamo preživjeli.

Prvo što sam vidio kad sam kročio u Koštanu bio je visoki, ćelavi policajac koji je preda mnom premlaćivao mog poznanika M. Hota, koji će kasnije poginuti negdje u okolini Mostara. Najteži trenutak za svakog zatvorenika u Koštanoj bilo je prozivanje; udar svežnja ključeva ili kundaka puške s druge strane vrata, praćen uzvikom nečijeg imena i prezimena. U trenu između te dvije radnje svi, ama baš svi, molili smo Boga da izgovoreno ime bude tuđe. Nakon ispitivanja, koje se odvijalo na spratu, većina izvedenih vraćala se promijenjenog fizičkog izgleda. Kao najmlađi, imao sam “čast i sreću” da me čuvari već prvog dana prozovu i ispitaju. Bližila se ponoć, ali niko se nije ni usuđivao zaspati. Odjednom su se začuli koraci vojnih cokula sve bliže ćelijama. Policajac je otvorio naša vrata, stao na trenutak i prijeteći tiho izgovorio moje ime.

Čekić i injekcija

Tih desetak sekundi – koliko je trebalo da se popnemo uza stepenice – sjećat ću se cijeli život. Kad sam kročio na posljednji stepenik, strah koji me dotad paralizovao, uvlačeći se u kosti, nestao je. Pitanja su bila uobičajena: gdje mi je oružje i gdje se kriju ostali? I onda iznova, samo drugim redom. Sa svakim odrečnim odgovorom čekić, kojim je “isljednik” stalno mahao, približavao se mojoj glavi.

Osim čekića, kao načini uvjeravanja služile su injekcije, koje su u sebi imale crvenkasti sok, a policajac koga sam znao čitav život prijeteći mi je objašnjavao da ću nakon njih govoriti istinu. I taman kad sam pomislio da me odatle neće izvući niko i ništa, jedan policajac HVO-a, koga sam poznavao, naredio je da me premjeste u kuhinju. To me spasilo.

U dvije ćelije, u kojima može boraviti 15-ak ljudi, početkom augusta bilo nas je barem 80. Ćelije su ustvari bile ostave, u njima hladno čak i usred hercegovačkog ljeta, svi zajedno metar-dva pod zemljom i samo jedan prozorčić na kojem su bile rešetke. Većina je odmah nakon “ispitivanja” bivala deportovana u druge logore. Najgori period bio je početkom augusta, kad su se bojovnici HVO-a surovo iživljavali nad porodicom Đulić iz Podgrede: njih su udarali palicama, “ušicama” motike, strujom, željeznim motkama…

Mučenja su bila gotovo neprekidna i trajala su dugo u noć. Koristila se struja, razne šipke, motike, injekcije. Hodnici su bili krvavi. Mučeni ljudi modri. Koštana je bila pakao. Da policajci ne bi bili opterećeni “poslom”, u nekim slučajevima komšije Hrvati pristizale su u “pomoć”. Salem i Vejsil Đulić ubijeni su tako.

Ubistva tokom ‘ispitivanja’

Koštana se lagano praznila kako je vrijeme odmicalo. Do septembra smo ostali samo nas trojica: moj rođak Salko Obradović, čijeg su oca – mog amidžu – ubili negdje na putu za Čapljinu, vodeći ga iz Koštane, Smajo Gutošić, mirni autoelektričar, koji je, nakon što je pušten iz logora, završio u Arizoni, i ja. Potom su nas na dvije sedmice prebacili u stolački “civilni” zatvor, dok novi logoraši, također iz Borojevića, koji su se uspijevali kriti sve do septembra, ne budu ispitani.

Tokom “ispitivanja” ubijen je Suad Obradović, 27-godišnji mladić, čiji je mlađi brat samo godinu ranije poginuo u Ošanićima u borbi sa Srbima, kao pripadnik HVO-a. Ibro Razić, kuhar čiji su uštipci bili na glasu u Stocu i okolini, također je mučen do iznemoglosti. Kasnije je prebačen u Gabelu, gdje je, tako izmučen, i umro. Salko, Smajo i ja, zahvaljujući garantnim pismima i hiljadama maraka iskorištenim da se podmaže administracija HVO-a, u oktobru smo uspjeli stići u Zagreb.

Neki dan je u prvostepenom postupku za najteže zločine od Drugog svjetskog rata u Evropi, uključujući genocid u Srebrenici, na doživotnu zatvorsku kaznu osuđen Ratko Mladić. Preživjeli logoraši, žrtve i rodbina stradalih od tzv. Herceg-Bosne, evo, također iščekuju neku vrstu pravde. Ove dvije presude važne su za buduće generacije, bez obzira kako to sadašnji politički lideri spinovali kao novu međunacionalnu mržnju.

Važno je sjećati se

Pomirenje mora doći iz istine. Mi se na bazi istine i naučno dokazanih činjenica moramo sjećati Srebrenice, Prijedora, Grabovice, Sanskog Mosta, Ahmića, Uzdola, Kazana, Stoca, kao što se Poljaci sjećaju Katinjske šume. Katinj je simbol poljske tragedije.

Što je za Poljsku Katinj, za Bosnu i Hercegovinu Srebrenica, to je za Stolac Koštana bolnica. Kao što bi bilo vrijedno i važno djecu obrazovati da pogledaju film režisera Andrzeja Wajde Katinjska šuma, tako bi isto bilo važno da tokom obrazovnog procesa čuju presude Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, herceg-bosanskoj šestorci i drugim ratnim zločincima.

Zašto je važno govoriti istinu? Vidjeli smo da se Katinjska šuma ponovila u Srebrenici, u Koštanoj i drugim mjestima. Otac Andrzeja Wajde ubijen je u Katinjskoj šumi. Pogubljene su čitave porodice Srebreničana. Moji sugrađani i rođaci mučeni su i ubijeni u Koštanoj bolnici. Ne ponovilo se!