Istina o 15. maju u Tuzli: Ispovijesti vojnika iz kolone obaraju srpsku verziju događaja

Prije 25. godina na Brčanskoj Malti odigrala se sudbonosna bitka u odbrani Tuzle od agresora.

Tog 15. maja 1992. godine pripadnici tadašnjih novoformirane Vojske Jugoslavije i Vojske Srpske Republike, koji su u kamionima natovarenim oružjem, municijom i zapaljivim materijama napuštali Tuzlu, sukobili su se sa policajcima, koji su pratili izlazak kolone iz grada.

Nakon što su počeli pucati po građanima, policijskim patrolama i okolnim zgradama, te kada je pala prva civilna žrtva i nakon ranjavanja dvojice policajaca, tuzlanski su policajci “na vatru odgovorili vatrom”. Tom je prilikom došlo do zapaljenja kamiona u kojima su stradali vojnici, kojima je komandovao Mile Dubajić.

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst od prije 13 godina u magazinu “Dani”, napisan povodom 12. godišnjice pomenute bitke.

Autor teksta Sinan Alić je, između ostalog, naveo i svjedočenja vojnika koji su se našli koloni koja je napuštala grad. Tekst prenosimo u cjelini i bez intervencija.

Dvanaest godina eho pucnjave i eksplozija na tuzlanskoj raskrsnici Brčanska Malta odjekivao je ulicama i sokacima Bijeljine. Dugo vremena u svim videoklubovima najtraženija je bila kaseta sa snimcima TV studija FS-3, čije su kamere, u direktnom prenosu, zabilježile početak rata u Tuzli.

A onda je Brčanska Malta još jednom uzdrmala grad: kao grom iz vedra neba Tuzlom je prostrujala informacija da je Haški tribunal Okružnom tužilaštvu u Bijeljini proslijedio devet predmeta, od kojih su če tiri sa oznakom “A” (postoje dokazi za podizanje optužnice), tri sa oznakom “B” (nema dovoljno dokaza, ali se istražne radnje mogu nastaviti) i dva predmeta označena sa “C” (nema dokaza).

Potvrdio je to i bijeljinski okružni tužilac Novak Kovačević: “Ovih dana uputit ćemo pozive za saslušanje. Optužnica će, u skladu sa novim Zakonom o krivičnom postupku, uslijediti tek nakon saslušanja koje će biti obavljeno u Bijeljini.” Na saslušanje će biti pozvani Mehmed Meša Bajrić, tadašnji načelnik tuzlanskog MUPa, Enver Delibegović, komandant TO Tuzla, Faruk Prcić, komandant inženjerije, i Muhamed Brkić, funkcioner MUP-a Tuzla. Epilog na sudu Sve upućuje na to da će Brčanska Malta svoj epilog doživjeti na sudu. Dvije istine o jednom događaju ne mogu postojati.

Tim prije jer je sve vrijeme ovaj incident bio predmetom brojnih špekulacija i manipulacija.

Srpska strana (i ovdašnja i prekodrinska) Brčansku Maltu koristila je kao neoborivi dokaz o mržnji prema srpskom narodu, koja je, kako tvrde, tog dana kulminirala napadom na vojnu kolonu koja je napuštala grad. Prema srpskim izvorima, čvrsto se vjeruje da su sukob prouzrokovali pripadnici Patriotske lige i “Zelenih beretki”, i da je stradalo od 80 do 200 mladih vojnika, rezervista i starješina. (Manipulaciji žrtvama doprinijela je i činjenica da bh. vlasti nikada javno nisu saopštile broj žrtava.)

S druge strane, interpretaciju događaja od 15. maja 1992. pratio je neprimjeren trijumfalizam, pa i nekritičko odmjeravanje značaja i uloge pojedinih aktera u odbrani Tuzle. Čak je i u proljeće ove godine, povodom tog datuma i rasprava o tome treba li srpskoj strani dozvoliti polaganje cvijeća na Brčanskoj Malti, javnosti proslijeđ ena informacija da je Haag odustao od optužnice.

I umjesto da se prikuplja dokumentacija za kvalitetnu odbranu, u Tuzli su, nerijetko, povodom 15. maja priređivane sesije, uz direktne TV prenose, da bi se obilježila “velika pobjeda”. Kako su prebrojani mrtvi? To višegodišnje ignorisanje da se Brčanska Malta dogodila, da je bilo ubijenih i ranjenih na obje strane, da neko smatra da je to isplanirani zločin, sada se vraća kao bumerang.

I Mehmed Bajrić i Mehmed Žilić u svojim radovima su tvrdili da je tom prilikom poginulo 50, a ranjeno 39 pripadnika JNA, a odbrana grada imala je pet mrtvih i 49 ranjenih, od čega su bila 44 policajca i četiri civila. Kako su došli do ovih podataka, nije poznato. Autor ovih redaka je nakon desetogodišnjeg traganja za istinom došao do sljedećih činjenica: u unakrsnoj vatri, što od direktnih pogodaka, što zbog eksplozija na vojnim kamionima i stravičnog požara koji je zahvatio nekoliko vojnih vozila, na licu mjesta su poginule 32 osobe.

Sutradan, 16. maja 1992., Služba za patologiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla prikupila je leševe i izvršila fotografisanje svakog. Sudeći prema fotografijama, u tom trenutku mogla se izvršiti stopostotna identifikacija sedam žrtava. Na strani pripadnika tadašnjeg SUP-a Tuzla poginula su četiri pripadnika, i svi su identifikovani. Medicinska dokumentacija govori da su na Brčanskoj Malti ukupno ranjene 62 osobe.

Tretirano je bolnički i operisano 49 pacijenata, od čega 20 njih na Hirurškoj klinici, 25 na Klinici za ortopediju i traumatologiju, jedan pacijent na Klinici za očne bolesti i tri pacijenta na Klinici za bolesti uha, grla, nosa i maksilofacijalnu hirurgiju. Na Klinici za ortopediju i traumatologiju ambulantno je tretirano 13 ranjenika. Svi ranjenici – osim jednog, jer je u bolnicu dopremljen u besvjesnom stanju – identificirani su.

Naknadno, nakon pružene ljekarske pomoći, preminula su tri ranjenika, od kojih je jedan bio pripadnik rezervnog sastava MUP-a Tuzla, a dvojica rezervista JNA. Jedan od njih nije mogao biti identificiran jer je nakon izvršene operacije umro u šoku. Policajac koji je umro nakon operacije, ranjen je u trenutku dok je pružao pomoć izvlačeći ranjene vojnike i rezerviste iz zapaljenih vojnih vozila.

Dakle, medicinska i policijska dokumentacija govori da su na Brčanskoj Malti smrtno stradala 34 pripadnika vojne kolone i četiri pripadnika tuzlanske policije i Teritorijalne odbrane. Prvi su sahranjeni u zajedničku grobnicu na lokalitetu Trnovac, iz koje su, po okončanju ratnih sukoba, vršene ekshumacije. Prema spisku SUP-a Tuzla od 16. 5. 1992., broj ranjenih pripadnika policije tokom incidenta na Brčanskoj Malti je 28. Zbirna dokumentacija Univerzitetskog kliničkog centra i SUP-a Tuzla govori da je ukupno ranjeno 79 osoba. Da ne bude zabune: i bez digitrona se da izračunati da je zbir brojeva 62 i 28 ravno 90. Međutim, uporedna analiza policijskog i medicinskog spiska pokazala je da se neka imena dupliraju.

Gdje je 17 poginulih?

Svi ovi podaci, prezentirani na godišnjem skupu Asocijacije američkih slavista u Pittsburghu 2002. godine, izdržali su kritički sud historičara svjetskog kalibra. Pod naslovom Suffering of the Serbs in Tuzla: Reality or Deception, integralno su, u prevodu prof. dr. Paula Shopa, objavljeni u američkom časopisu Serbian Studies.

Tako je osujećen pokušaj beogradske historičarke Dušice Bojić da Tuzlu, oslanjajuć i se na feljtone Večernjih novosti i Ekspres politike, žigoše kao “geto za pripadnike srpskog naroda”. Brčanska Malta je trebala poslužiti kao krunski dokaz. Naravno, neka svjedočenja (Radovan Krstić) govore da su pojedinci prekorač ili pravila nužne odbrane, i grad ne smije biti njihov talac. Ipak, suštinsko pitanje koje traži odgovor, a najbolje ilustruje sa koliko se neozbiljnosti prilazilo ovom problemu, jeste:

Šta je sa razlikom od 17 poginulih? Kako su Žilić i Bajrić izbrojali mrtve? Ako su oni izbrojali 55, nije nikakvo čudo što se “srpska istina” o Brčanskoj Malti razvlači od 80 do 200 poginulih. Iako izvodi iz krivičnih prijava (vidi okvir) upućuju na zvjersko ponašanje branilaca Tuzle, moje istraživanje govori o drugačijim okolnostima.

Naime, za vrijeme incidenta na Brčanskoj Malti 15. maja 1992., u vojnoj koloni bilo je i vojnika koji su bili na odsluženju redovnog vojnog roka. Među njima su bili Miodrag Vukmirica, rođen 1972., iz Beograda; Nenad Tešić, rođen 1973., iz Kolimera, općina Tuzla; Rajko Lazić, rođen 1972., iz Vozuće, općina Zavidovići; Radovan Krstić, rođen 1972., iz Gračanice; i Blagoje Ljubojević, rođen 1972., iz Tuzle.

Svi su oni bili na redovnom odsluženju vojnog roka širom ex-Jugoslavije, odakle su prekomandovani u Tuzlu (Vukmirica 6. 12. 1991., Tešić 13./ 14. 5. 1992., Lazić 13./14. 5. 1992., Krstić 13./14. 5. 1992., Ljubojević 13./14. 5. 1992. godine). Dakle, neposredno pred incident na Brčanskoj Malti. Sva petorica su u ovom incidentu ranjena, a njihova svjedočenja (zabilježena i na videotrakama) potvrđuju, osim u jednom slučaju, korektno postupanje. Sva petorica su razmijenjena 15. 7. 1992. godine.

I svi rezervisti su izjavili da su nakon ranjavanja i napuštanja kolone vojnih vozila prihvaćeni od strane policije, teritorijalaca ili civila, koji su im ukazivali prvu pomoć, a potom transportovali do bolnice na Gradini. Bez emocija Zbog svega toga, reakcije na haške predmete proslijeđene Okružnom tužilaštvu u Bijeljini zahtijevaju razuman i racionalan pristup, a ne emocije. Susretanje sa istinom, ma kakva da je bila, djelotvornije je od nojevog zabijanja glave u pijesak.

A ona kaže da je na Brčanskoj Malti 15. maja 1992. bilo poginulih, da neko za njima tuguje i da je neko za sve to odgovoran. Kada već nije moglo drugačije, dvije istine, koje se više od decenije valjaju ovim prostorima, moraju se susresti u sudskim klupama.

Izvodi iz krivičnih prijava

Zvjerska mučenja Iako se ne zna da li je Haagu proslijeđena neka druga ili dokumentacija već spomenutog Dokumentacionog centra Vlade Republike Srpske, tek ona, sudeći po izvodima iz podnesenih krivičnih prijava, pokazuje identičan opis za Mehmeda Bajrića, Selima Bešlagića, Muhameda Brkića, Envera Delibegovića i Mehmeda Žilića.

Iako ih je Haag razvrstao u predmete sa oznakom ”A” – ima dovoljno dokaza za podizanje optužnice (Bajrić, Brkić, Delibegović), i ”B” – nema dovoljno dokaza (Bešlagić i Žilić), svako od njih je ponaosob ”odgovoran za organizovanje i učešće u sastavu vojne formacije Patriotske lige Tuzla u napadu na vojnu kolonu pripadnika JNA u Tuzli, u Skojevskoj ulici, 15. 05. 1992. godine, kojom prilikom je ubijeno 200 vojnika i starješina JNA, a 140 pripadnika JNA je zarobljeno i odvedeno u logore i zatvore, gdje je zajedno sa drugima učestvovao u zvjerskom mučenju – odsijecali im dijelove tijela, polne organe, ubijali ispaljivanjem metka u anus, zarobljene žene silovali i vršili druga zvjerska mučenja, što je sadržano u KP br. 02/2177/95 upućenoj Vojnom tužilaštvu pri VP 2082, Beograd – odgovoran je za opšte hapšenje Srba sposobnih za vojsku koji su prisilno tjerani u uniforme i na ratišta na području Tuzle u periodu 1992-1994.”.

Samo krivična prijava protiv Faruka Prcića (predmet sa oznakom ”A”) ima drugačiji sadržaj. Označen kao lider Patriotske lige i pripadnik OS RBiH, komandant inžinjerijskog bataljona i upravnik zatvora za Srbe u prostorijama Rudarskog instituta u Tuzli – ”odgovoran je kao pripadnik vojske tzv. Armije BiH što je organizovao i učestvovao u zločinu protiv srpskog stanovništva i formiranju zatvora u prostorijama Rudarskog instituta maja 1992. godine na području opštine Tuzla, gdje je vršio privođenje građana srpske nacionalnosti koji su bili podvrgnuti raznim vidovima psihofizičkog zlostavljanja i drugim vidovima najbrutalnijeg maltretiranja; odgovoran je za nehumano postupanje sa ratnim zarobljenicima u periodu od 31. 09. do 10. 10. 1992. u logoru za Srbe u Rudarskom institutu na području opštine Tuzla, gdje je učestvovao u mučenju, fizičkom zlostavljanju, tjeranju u minska polja; odgovoran je za opšte hapšenje Srba sposobnih za vojsku koji su prisilno tjerani u uniforme i na ratište na području opštine Tuzla u periodu 1992-1994. godina”.

Srpski pogled

Čekićem u čelo!? U publikaciji Ratni zločini u BiH počinjeni prema Srbima i JNA prije oružanih sukoba i tokom 1992. godine, čiji je izdavač Dokumentacioni centar Republike Srpske za istraživanje ratnih zločina (Banja Luka, 2001.), sukob na Brčanskoj Malti i događaji koji su mu prethodili objašnjavaju se ovako:

”Za ove operacije, po naređenju Bešlagić Selima, predsjednika opštine Tuzla, formiran je Krizni štab za okrug Tuzla i brojni istureni štabovi po opštinama u okolini i na području grada. Na čelu štabova nalazili su se muslimanski ekstremisti uglavnom iz nacionalne stranke SDA. Za potrebe ovog štaba izradili su precizan napad na vojnu kolonu bivši potpukovnik JNA Knez Željko i Gligorić Slavko, a finansiranje vršili Šehović Mirha i Fazlić Munevera.”

Prema ”papirima” Dokumentacionog centra Vlade Republike Srpske, vojna kolona je tuzlansku kasarnu napustila u 20 sati. U njoj je bilo oko 120 motornih vozila i oko 600 vojnika i starješina. Napad na kolonu izvršilo je oko 3.000 pripadnika ”Zelenih beretki”. Ranjeno je i poginulo 212 vojnika i starješina JNA, ”a 140 pripadnika JNA je zarobljeno i sa poručnikom Tešom Tešićem odvedeno u stari rudnik u Tuzli kao zarobljenici.”

Dokumentacioni centar Vlade Republike Srpske, iako se ne poziva ni na jedan dokument ili svjedočenje, iznosi tvrdnju kojom se oslikava vrijeme nakon što su utihnuli pucnji i detonacije na Brčanskoj Malti: ”(…) A zatim su pokupili 17 ranjenika u sanitetsko vozilo i ubili ih udarcima čekića u čelo na putu za bolnicu, dok su ostale ranjene i ubijene vojnike pokupili po noći i odvezli na gradsku deponiju smeća u Tuzli gdje su ih bacili, a preko njih nabacali pet metara smeća i poravnali buldožerom.”

Nikad niko na tuzlanskom smetljištu ništa nije pronašao. A sve sumnje u vezi sa grobljem na Trnovcu otklonile su DNK analize.

Svjedočenja vojnika

MIODRAG VUKMIRICA: ”(…) Ja sam ušao u taj ulaz, gdje me prihvatio jedan teritorijalac, oni su mi odmah pružili prvu pomoć, a moram istaći da su bili naročito pažljivi i korektni prema meni kad su saznali da sam redovan vojnik, a tada je došla jedna doktorka ginekolog, koja mi je pružila pomoć, a negdje oko 11 sati ja sam smješten u kola hitne pomoći i prevezen u bolnicu.” LJUBO TEŠIĆ: ”Tada sam utrčao u jedan haustor u zgradi koja se nalazi u samoj raskrsnici, gdje me prihvatio jedan radnik rezervnog sastava MUP-a, i njemu sam predao bombu koju mi je dao vozač, a moja puška koju sam dužio ostala je u kamionu. Nakon toga su me sveli u sklonište, gdje su mi žene pružile prvu pomoć i dale mi vode. Ujutro sam prebačen u bolnicu.” MLADENKO LAZIĆ: ”Poslije toga sam uz pomoć dvojice rezervista ušao u prodavnicu Šipad, gdje mi je pružena prva pomoć, a ubrzo su stigla dva civila, koji su mi previli koljeno gdje sam ranjen, kasnije me smjestili u jedno civilno vozilo i odvezli u bolnicu.” RADOVAN KRSTIĆ: ”Sjećam se da su neke žene željele da mi pomognu ali mi nisu smjele da priđu, vjerovatno su se bojale. Kad je već skoro počeo padati mrak, meni su prišli neki ljudi koji su bili u civilu i uniformama, a jedan od njih, koji je bio u civilu, prišao mi je, prerovio me, i bez ikakvog razloga pucao mi iz pištolja u usta.” BLAGOJE LJUBOJEVIĆ: ”Meni je ukazana ljekarska pomoć, a kasnije sam prebačen u bolnicu na Gradini.” MIRKO LUKIĆ: ”Po onom mraku krenuo sam prema bolnici na Gradini uz korito rijeke Soline, gdje su me zaustavila trojica teritorijalaca, ukazali mi prvu pomoć, ukratko me ispitali o ovom događaju, a nakon toga prebacili u bolnicu na Gradini.” VOJISLAV MIHAJLOVIĆ: ”…tada su došli civili koji su nam pružili prvu pomoć.”

Vojnik JNA nakon bitke na Brčanskoj Malti

RADIVOJE ŽIVKOVIĆ: ”Meni su dvojica milicionera prišla i pomogla, smjestili me u kola hitne pomoći i odvezli me u bolnicu.” NENAD DRAGIĆ: ”Odmah je došao drugi teritorijalac, koji mi je pomogao, sjećam se da su me smjestili u jugu, zatim u pežo, pa su me prebacili prvo u Dom zdravlja, a kasnije u bolnicu na Gradini.” ZORAN VUKOJEVIĆ: ”(…) Onda sam otrčao do prodavnice Šipad, gdje su nam neki civili pružili pomoć, a kasnije nas prebacili u bolnicu na Gradini.” ZORAN TODOROVIĆ: ”Ušao sam u haustor najbliže zgrade, gdje sam zatekao civilna lica koja bježe u sklonište kao i dva teritorijalca, sa kojima sam zajedno otišao do skloništa. Odatle su me odvezli u bolnicu.” MILENKO SINANOVIĆ: ”Ja sam se sklonio u Dom “Vojo Perić”, gdje je vaspitač odmah pozvao hitnu pomoć, koja je nakon izvjesnog vremena stigla i odvezla nas na Gradinu.” VIDAK TRIFUNOVIĆ: ”Otišao sam u jedan frizerski salon, gdje su me zarobili teritorijalci, te mi je odmah ukazana prva pomoć, a kasnije su me prebacili u bolnicu.” MILADIN ĆOSIĆ: ”(…) Ja sam nogama otvorio vrata i pobjegao u jedan ulaz gdje su bili teritorijalci, pa sam se sa njima zadržao jedno vrijeme, nakon čega su mi ukazali prvu pomoć. Poslije toga ja sam prebačen u bolnicu na Gradini.”