Ispovijesti advokata i sudija iz rata: “Dovedu mi zarobljenog srpskog vojnika, sjedi naspram mene”

U Bosni i Hercegovini trenutno je aktivno više od 50 suđenja za ratne zločine, a očekuje se procesuiranje još nekoliko stotina. Ovi predmeti su u žiži političkog života, a oni ne bi bili mogući bez rada osoba čiji je zadatak da ispričaju priču iz ugla onih koji su optuženi ili žrtava, ali i da donesu pravednu odluku.

“Trebalo je tada imati hrabrosti suditi za ubistvo nekome ko misli da je veliki heroj, nekome ko nosi oružje, nekome ko ima jedinicu tamo na liniji fronta, misli da može raditi šta hoće, jer ovo je njegov rat i ovo je njegovo vrijeme”, govori advokat Miodrag Stojanović za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) o svom radu tokom rata.

Stojanović je vrijeme od kraja maja 1992. do početka jula 1993. godine proveo u Brčkom na ratištu, a potom se vraća u Osnovni sud u Bijeljini, na mjesto predsjednika krivičnog odjeljenja.

Prisjećajući se tog perioda, kaže da su se u Bijeljini odjednom počela dešavati ozbiljna krivična djela povezana s nošenjem oružja, prijetnjama, alkoholom – ljudima koji se ne boje zakona.

“Ratna atmosfera u kojoj ništa nije sveto. (…) Bilo je vrlo teško raditi, bilo je vrlo zahtjevno raditi i bilo je herojstvo očuvati i obraz struke i svoj lični obraz”, dodaje Stojanović.

Ratni počeci za tadašnje sudije, tužioce i advokate donose nove radne zadatke – uviđaje nakon masakara, snajperisanja i granatiranja u kojima su stradali civili i djeca, ali za neke i iskustvo mobilizacije, rastanak od porodice i zarobljeništvo.

Dokumente koje su tada sačinjavali na uviđajima, prema riječima advokatice Vasvije Vidović, kasnije su iskoristili u radu Haškog tribunala.

Zločini i iskustva koji se ne zaboravljaju

Vidović kaže da su joj trajno u sjećanju ostala djeca koja su tokom igre stradala od granate, a svjedočila je i masakru na sarajevskoj pijaci Markale.

“Ona scena smrti ljudi koji leže na sve strane, očajnih ljudi koji traže da ih se pokupi, šoka nas koji smo to gledali (…) Još strašniji od tog prizora smrti bio je plač majki, roditelja, prijatelja, koji se čuo iz susjednih zgrada, očaj jedan koji je trajao cijelu noć. Ljudi su oplakivali svoje”, opisuje Vidović za BIRN BiH, naglašavajući da su je ovakvi događaji opredijelili da se bavi ratnim zločinima i doprinese procesuiranju odgovornih.

Vasvija Vidović (Foto: BIRN)

Početkom ratnih sukoba u Rogatici, advokat Muhidin Kapo suprugu i troipogodišnju kćerku šalje kod roditelja u Sarajevo, a on se skrivao po okolnim selima, pokušavajući da se spasi. Kako kaže, srpska policija ga je u junu 1992. zarobila, vezala lisicama i tukla, dok je trpio jake bolove.

“Slomili su mi desnu nogu u zglobu, osjetio sam strahoviti bol. Savio sam se rukama vezanim lisicama na zemlju, na stranu sam pokušao – vidim, noga visi, i onda su me još nastavili udarati, polomili su mi rebra”, opisuje Kapo i dodaje da ga je zarobljeništvo očeličilo.

Tuzlanska tužiteljica Alma Džaferović, pored obavljanja uviđaja tokom rata, 1995. se susretala s civilima koji su dolazili u njen grad nakon pada Srebrenice. Priče koje je čula od njih bile su joj nevjerovatne i strašne, iako u tom trenutku nije bila svjesna dimenzija i posljedica zločina u Srebrenici. Nakon rata, radila je na ekshumacijama.

“Na prostoru Kamenice postoji ulica koja se zove Ulica smrti, gdje je bilo deset ekshumacija. Uglavnom su to bile sekundarne i tercijarne grobnice, gdje su ekshumacije trajale nedjeljama, gdje je ekshumirano hiljade skeletnih ostataka. Na donjoj površini zemlje, i nakon toliko vremena, bilo je tragova krvi, i to su bile neke scene koje se ne zaboravljaju”, dodaje Džaferović.

Ostati profesionalan i moralan

Sagovornici BIRN-a BiH slažu se da su imali različita iskustva rata, ali i da je u svemu bilo veoma važno ostati profesionalan i moralan, posebno danas kada je u porastu trend negiranja sudski utvrđenih činjenica.

Današnji sudija Ustavnog suda BiH Zlatko M. Knežević, koji je početkom rata mobilisan u Prvi batoljon u Bosanskom Novom, prisjetio se kako je prije izbijanja sukoba vladala atmosfera očekivanja lošeg.

Zlatko M. Knežević (Foto: BIRN)

“Svima nama je bilo jasno da idemo ka nečemu strašnom, ali jednostavno niko nije mogao nazad (…) Jedinica u kojoj sam ja bio, nije se ‘isprljala’ ni na bilo koji način. Mi smo ratovali protiv vojnika, heroja, boraca i odmah poslije rata mi smo krenuli da komuniciramo. Svako je imao svoje zlo i tragediju, ali nije bilo te prljavštine da muči čovjeka”, opisuje nekadašnji advokat.

Kao advokat, dodaje, trudio se najviše da “ne dira žrtve” i da posao obavlja profesionalno.

Po izlasku iz zarobljeništva i nakon rata, Kapo je radio na predmetima ratnih zločina kao istražni sudija, trudeći se da bude profesionalan bez obzira na doživljeno.

“Dešavalo se, dovedu zarobljenog srpskog vojnika, sjedi naspram mene. (…) On je zarobljenik, snašlo ga je što je i mene snašlo, i ja se stavljam u njegovu poziciju. Korektno se ponašam prema njemu, poučim ga o pravima i još naglasim svakom od njih: ‘Sreća vaša da ste ovdje, da ste pred zvaničnim sudom, i vi ćete odavde otići živi, ostat ćete živi. To je najvažnije’”, govori on, dodajući da je bitno procesuirati sve one koji su počinili zločine, bez obzira ko su.

Stojanović navodi da često, zbog dugogodišnjeg rada na ovim predmetima, nema dobrog sna, sanja rat, sanja da bježi i ne može izaći iz nekog potoka tražeći dijete i suprugu. Smatra da je to posljedica izjava na stotine svjedoka ratnih zločina koje je čuo.

“Koliko god ja bio surov kao profesionalac, koliko god nemao empatiju prema poslu koji radim jer želim da se isključim, to je nemoguće. Mi ćemo svi, tvrdim, imati posljedice ovog posla koji radimo”, dodaje on.