Ispovijest reportera BBC-ja: Sve mi je bilo jasno kad sam ga pogledao u oči

Bivši ratni reporter BBC-a Paul Martin susreo je tokom rata generala Ratka Mladića i intervjuirao ga te je kasnije pružio dokaze tužiteljima Haškog suda kad su istraživali taj slučaj.

Povodom presude Mladiću, Martin je napisao članak za britanski The Independent, u kojem se prisjetio ovog upravo osuđenog ratnog zločinca kao tipičnog psihopatu.

Od svih ratnih zločinaca i masovnih ubica koje sam susretao u 40 godina izvještavanja iz ratnih zona, Ratko Mladić je najužasniji, piše Paul Martin.

“Presuda vraća sjećanja koja čak i očvrsnuli ratni reporter teško može izbrisati. Grobovi mrtve djece – izdvaja se jedan s ugraviranom nogometnom loptom, grob 10-godišnjeg dječaka kojeg je pogodila granata u Sarajevu. Dječak se igrao s dva prijatelja u automobilskoj olupini kad je granata izbrisala njihove živote – upoznao sam njegovog tugujućeg oca, sestru i papigu koju je držao za kućnog ljubimca.

Jednog je dječaka srpski snajperist pogodio u rame i bok samo nekoliko metara od mene – odmah sam ga prevezao u najbližu bolnicu unajmljenim automobilom koji je bio izbušen rupama od metaka. Dječak je preživio, ali ja sam se toliko usredotočio na njegovu muku da sam propustio obaviti svoju dužnost i snimiti tu scenu”, piše Martin.

Navodi da je bilo ubistava na sve tri strane, vidio je također i srpske i hrvatske žene i djecu kako leže mrtvi, kao što je gledao prizore pokolja u sukobima u Libanonu, Gazi i na mnogim drugim krajevima svijeta.

“No, Mladić se izdvajao od većine drugih ratnih zločinaca koje sam susreo svojim potpunim nedostatkom osjećaja ili empatije. Vidio sam to u njegovim hladnim bezizražajno plavim očima, i u njegovoj opsesiji pojmom žrtve. Bio je arhetipski psihopat, osim što su, pretpostavljam, neke psihopate relativno zanimljive. Naprimjer, Idi Amin, ubica mnogo hiljada ljudi u Ugandi, imao je ponešto smisla za humor. Kada se rukovao sa mnom, mladim bradatim reporterom BBC-a osrednje visine, taj bivši bokserski prvak teške kategorije kazao mi je nakon intervjua 1978.: “Vidim da se ljudi u Velikoj Britaniji sve više smanjuju i postaju sve kosatiji!”

Martin je opisao kako se susreo s Mladićem na vrhu planine koju je, kršeći primirje, upravo sa svojim vojnicima osvojio od bošnjačkih boraca.

Stajavši s izrazom trijumfa na svom velikom okruglom licu, Mladić je predavao planinu pored Sarajeva britanskim mirovnim snagama iz jedinice, ponešto ironično nazvane United Nations Protection Force (UNPROFOR), opisuje Martin.

Nakon što je završila bizarna ceremonija na skijalištu gdje su se održale Zimske olimpijske igre 1984., Mladić je dao intervju u kojem je obećao da će uskoro zauzeti cijelo Sarajevo, a zatim je krenuo prema helikopteru.

Martin mu je tada kazao: “Mislio sam da su sve tri strane potpisale sporazum s UN-om koji zabranjuje korištenje bilo kakvih letjelica u ovom ratu.”

General se zabuljio u novinara svojim bezizražajno plavim očima i njegova je krupna vilica postala još krupnija. “Zapovjednik oružanih snaga bosanskih Srba ne jaše na magarcu!”, otresao se i nakon nekoliko trenutaka već je bio u zraku.

Martin opisuje kako Mladić nije skrivao svoj prezir prema međunarodnim predstavnicima koji su se trudili da ratna zbivanja ne postanu još gora. Naprimjer, namjerno bi evropskog predstavnika, bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova Davida Owena pogrešno zvao ‘David Ovan’.

Mladić je stalno vukao strane posjetitelje da vide njegovo rodno selo u Bosni, a tada bi im pokazivao lokacije gdje su muslimani tokom 2. svjetskog rata, kako je govorio, ubili 101 člana njegove šire porodice.

BBC-jev novinar zaključio je da je rat za Ratka Mladića bila vrlo lična stvar, na više načina. Kako je Mladić dugo služio u JNA, poznavao je mnoge zapovjednike na suprotstavljenim stranama, među Bošnjacima i Hrvatima. Čak bi ih zvao putem vojne radioveze i pitao ih za zdravlje, žene i djecu, da bi im potom kazao “Za 10 minuta poslat ćemo vas do pakla i nazad” i slične stvari.

Što se tiče Mladićevog odnosa s političkim vođom bosanskih Srba, psihijatrom Radovanom Karadžićem, Martin ga je doživio zategnutim. Jednom prilikom, dok su Mladić i Karadžić stajali jedan pored drugog, Martin ih je pitao ko kome zapovijeda. “Ja odgovaram njemu”, kazao je general Mladić i dodao: “Ali ja zapovijedam borbom u ovom ratu.”

Nakon rata, koji je službeno završio u novembru 1995. s više od 100 hiljada mrtvih, Slobodan Milošević je 2002. bio izveden pred sud u Haagu zbog orkestriranja rata u Bosni, ali njegov glavni krvnik bio je međutim još uvijek na slobodi.

Paul Martin krenuo je na jednomjesečnu novinarsku misiju da pronađe odbjeglog generala, kojeg su štitili i skrivali bivši generali vojske bosanskih Srba, ali i Srbija.

“Naposlijetku, potragu sam suzio na dvospratnu vilu u zelenom predgrađu Beograda, uvjeren da ta kuća skriva najomraženijeg optuženog ratnog zločinca Istočne Evrope. Jedna žena rekla mi je da je često viđala generala Mladića kako šeće parkom, blizu velike vojne baze, u pratnji svog psića”, prisjeća se Martin.

Korpulentni čuvari s ‘voki-tokijima’ i pancirnim vestama blokirali su ulaz prema kući. “Ovo je diplomatsko vlasništvo”, kazao je jedan od čuvara na dobrom engleskom jeziku i grubo odgurnuo novinara na džip. Nakon razmjene poruka putem ‘voki-tokija’, čuvari su pustili novinara da ode, uz upozorenje da sljedeći put neće imati toliko sreće.

“Ubrzo nakon mog posjeta ponovno je nestao – pretpostavlja se i dalje pod zaštitom dijela srpske vojske, i dalje smatran patriotskim herojem. Bio je uhvaćen i odveden u Haag tek kad je nova srpska vlada odlučila da im on predstavlja međunarodni teret”, piše Martin.

I Karadžić i Mladić sada će ostatak svog života provesti iza rešetaka.

“Nema sumnje da Mladić, poput miliona Srba, vidi presudu kao još jedan primjer međunarodnih zavjera koje ocrnjuju njegov narod. U stvarnosti, njegova vlastita poremećena psiha samosažaljivog masovnog ubice je ono što je smrtonosno, ali, nažalost, po tome nije nimalo jedinstven”, zaključuje Martin u The Independentu.