Imate li viška djece, roditelji?

Zamisli sljedeću situaciju: Sasvim slučajno, šetajući sa psom ili djecom, nađeš se u blizini mjesta gdje se desila klasična saobraćajka u kojoj je najgore prošao, kako je i bilo za očekivati, vozač motora…

Motor prilično “zgužvan” na automobilu dobrano ulubljena zadnja desna vrata, vozač motora, evidentno u šoku, sjedi na putu pored motora.

Sasvim slučajno, među gomilom “gledača” i “kibicera” ugledaš klinca, dvadesetak godina, koji se unezvjereno muva “tu negdje” držeći se za glavu, u fazonu “jebo te, šta uradi”? Odmah ti je jasno da je on vozač automobila.

Dođe hitna, vozača motora “spakuju” na nosila, on aktivno sarađuje – misliš “super, svjestan je, a nije ni polomljen.”

Pošto je i bez vas dovoljno dežurnih pametnjakovića i eksperata za sve i svašta, nastavite svoju šetnjicu.Nakon nekih pedesetak minuta, vraćate se istim putem.

Gužva još nije “raskrčena”, pametnjakovića više nego u odlasku, sad je tu i saobraćajna policija.

Rade uviđaj, mjere, premjeravaju, fotografišu, zapisuju… pa, veliš, nećete im faliti i krenete kući.

Nije ta gužva za vas u masi “gledača” vidiš i poznanika, policajca, u civilu, valjda pokušava da pomogne kolegama kad se već zatekao tu, ili svejedno samo gleda.

Zamisli dalje da tog istog poznanika sretneš sutradan: “Gdje si, šta ima, kako prođe frka oko one saobraćajke jučer”?

“Goni ga u pi*ku materinu, zlo. Klinac, vozač automobila, fino dijete, položio prije nekoliko mjeseci, majka ga poslala da joj nešto donese, nećkao se, kao da je nešto predosjećao, ali, kako majku da ne posluša? I otišao. Polukružno okretao na putu, naišao lik na motoru, nije ga vidio i nije stigao ni da koči. “Izvadili” mu slezenu, “krpili” jetru, pukla od siline udarca, još je u životnoj opasnosti”.

Šta kad među gomilom “gledača” ugledaš klinca koji se unezvjereno muva “tu negdje” držeći se za glavu, u fazonu “jebo te, šta uradi”?

A tebi kroz glavu prođe “uh, sunce ti jeb*** da ti jeb***, uopšte nije izgledalo tako”.

Kakav god da bude epilog ove i sličnih “priča” ni jedan od učesnika u saobraćajnoj nesreći neće više biti kompletan čovjek, kako u fizičkom, tako i psihičkom smislu.

U njihovim porodicama će, vjerovatno, krenuti preispitivanja “što sam ga tjerala da ide”, “gdje mu dadoh da polaže i vozi sam tako mlad”, “znao sam da to neće izaći na dobro, mnogo brzo je vozio to čudo od motora”, “što sam poteg’o vezu onomad kad je trebalo da mu uzmu dozvolu”…

Vjerovatno će se najčešće potezati “argumenat” da se “ne bi ovo dešavalo i djeca ne bi ginula da država i policija rade svoj posao”!?

E, neće biti… Ne može tako!

Nije nas “država” napravila bahatima, samoživim, neosjetljivim na tuđu muku, to smo od kuće ponijeli, od mame i tate.

Nije nas država napravila agresivnima i netolerantnima, to smo vidjeli od roditelja, njih kopiramo.

Nije nas država napravila pokvarenim prevaranitima, lopovima i secikesama, mama i tata su!

Možda će nekome zvučati grubo, ali danas i nema puno saobraćajnih nesreća i stradalih u njima ako se pogleda ko sve vozi i kako vozi.

U svakoj selendri postoje neki privilegovani, nedodirljivi i zaštićeni koje ni “obična”, ni saobraćajna policija ne smije da pogleda, a ne kazni.

Nije nas država napravila agresivnima i netolerantnima, to smo vidjeli od roditelja, njih kopiramo

U svakoj ovdašnjoj selendri postoje neki nedodirljivi koji su jači od države i koji su iznad države.

U svakoj selendri postoje neki koji nas podsjećaju da živimo u “banana državama” gdje mnogi mogu da rade što im se prohtje, u kojoj zakoni ne važe za sve.

U uređenim državama barem polovina današnjih vozača ne bi položila vozački ispit jer bi pala na testu inteligencije.

Doduše, ni polovina političara i onih koji “vode države”, vjerovatno ne bi prošli na testu inteligencije.

OK, budala ima svugde, ali kod nas su oni “elita”, “uticajni građani”, “VIP”, oni uređuju državu i naše živote.

Dragi roditelji! Vi koji ste kupili ili dobili gratis preko svojih uticajnih prijatelja i rođaka svom “princu” i “princezi” vozačke dozvole, skupe i jake automobile i sve što uz to ide trebali biste imati na umu da to što ne poštujete tuđe živote daje za pravo nekome ko dolazi iz suprotnog smjera u jačem, težem i “oklopljenijem” automobilu da ne poštuje život vaše djece.

Nije ljubav, dragi roditelji, da svojoj “princezi” ili “princu” tolerišete baš sve. Prije svega ono što ugrožava njihove i tuđe živote. Znam, djeca, rade samo ono što su od odraslih vidjela, od koga, dragi roditelji?!

Imate li viška djece, dragi roditelji? Imate li djece čija pogibija ili sakaćanje neće da vas boli?